Vlč. dr. Slavko Platz, profesor u miru Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koji je preminuo u subotu, 15. siječnja u Đakovu, u 87. godini života i 61. godini svećeništva, ukopan je u ponedjeljak, 17. siječnja na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede predvodio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu prof. dr. Vladimir Dugalić, a uz nadbiskupa đakovačko-osječkog Đuru Hranića, pomoćnoga biskupa Ivana Ćurića te brojne svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, prisutni su bili i prodekani, profesori, djelatnici, sadašnji i bivši studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, svećenici u miru i djelatnici Svećeničkog doma u Đakovu, redovnice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa te rodbina i prijatelji pokojnog svećenika.

Uvodeći u sprovodne obrede, prof. dr. Dugalić izrazio je uime cijelog prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije, u zajedništvu s nadbiskupom Hranićem, kršćansku blizinu, iskrenu sućut i utjehu vjere rodbini preminuloga profesora Platza. Rekao je: „Svaki je čovjek jedinstvena i neponovljiva osoba koja započinje svoj put u tijelu, zastaje pred tajnom smrti, ali u svjetlu Kristova uskrsnuća vjeruje da je pozvan na vječnost. Život ima svoj početak, ali nema svoj kraj. Mi smo se danas okupili da predamo zemlji zemne ostatke našeg dragog profesora, ali u čvrstoj vjeri da je pronašao svoj mir u Gospodinu.“

U svojoj homiliji prof. dr. Dugalić istaknuo je kako se život očituje kao dar Božji – prije svega kao dar koji su nam darovali roditelji po svojoj ljubavi, ali i kao dar Božje ljubavi koji smo primili po krštenju; a mi smo pozvani taj dar primiti odgovorno i oplemeniti ga talentima koji su nam povjereni. „Naš brat Slavko istinski je prihvatio dar života i svi koji su ga poznavali mogu posvjedočiti da je svoje talente razvijao i nesebično ih dijelio. U tom zahvalnom prihvaćanju dara života i svećeništva, najveći dio svoga života posvetio je filozofsko-teološkom učilištu u Đakovu, danas KBF-u u Đakovu, u sastavu Sveučilišta u Osijeku“, rekao je dekan Dugalić te se prisjetio razgovora s pokojnim profesorom Platzom: „Prije nekoliko mjeseci, u jednom razgovoru mi je spomenuo da je ponosan na Fakultet jer je, kao nijedna druga ustanova u našoj Nadbiskupiji, doživio svoj razvoj i uspon od afilirane škole do samostalnog Fakulteta. I još je nadodao: I ja sam malo tome pridonio i sebe ugradio u taj uspjeh.“.

Podsjećajući na životopis vlč. dr. Platza, prof. Dugalić izdvojio je njegove citate o dolasku na Šalatu, u Dječačko sjemenište, a prisjetio se i njegove mlade mise održane u Đeletovcima 1961. godine, o kojoj je pokojni svećenik rekao: To je ispalo jako dobro. Iako nismo smjeli imati procesiju, išli smo pješice do crkve, a oltar je bio ispred crkve. Propovijedao je rođak franjevac kojemu sam kao dijete ministrirao. I on se toga spomenuo – evo prije koliko godina je bio tu uz mene kao ministrant, a sada diže svetu hostiju. Moja rodbina je pomogla da smo uspjeli sve na domaći način pripremiti. Za mladu misu je moja majka dala napraviti albu od ručnog tkanja, koje je ona tkala. Mladomisničku albu izgubio sam u ratu 90-tih kada su došli Srbi i sve nam u kući uništili”. Poseban trenutak sa svećeničkog ređenja bila mi je prostracija, to je bio dubok doživljaj. Evo ja sam mali čovjek, ležim pred Bogom, kao neki mrav na ovoj zemlji. Kako će to biti? Hoću li biti u stanju služiti i izvršiti ono što se od mene očekuje? Ali, Gospodin nas je uzeo da se posluži s nama.

Vlč. dr. Platz studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, a studij je započeo završne godine Drugoga vatikanskog koncila te je vidio i koncil. Po povratku imenovan je profesorom filozofije, podsjetio je dekan Dugalić te rekao: „I dok se danas opraštamo od našega brata, iskazujemo mu zahvalnost za dobrotu koju nam je za života iskazao. Slobodno mogu reći, bio je gospodin i profesor. Božji navjestitelj i odgojitelj. Uvijek skroman i samozatajan u potpunom predanju svojoj profesorskoj službi. Vrstan poznavatelj ruske filozofije i filozofskih traktata. Nije to shvatio samo kao posao, nego je sebe unosio u predavanja, i bio je vrlo žalostan kada student ne bi znao na ispitu. Bilo mu je stalo da svoje znanje prenese mladim naraštajima te se posvetio onima koji su mu bili povjereni.“

Zaključujući svoju homiliju, dekan je istaknuo: „I na kraju, kako je živio, tako je i napustio ovaj svijet, tiho, samozatajno – poput Božjeg siromaha u 87. godini života i 61. godini svećeništva. S nogu k Bogu. Zahvaljujući na daru života koji mu je Gospod udijelio, puni vjere i nade u vječni život, preporučimo našega brata Slavka velikoj ljubavi i milosrđu našega Oca i ispratimo ga svojim molitvama. On je u krstu postigao posinaštvo djece Božje i toliko je puta pristupio Gospodnjem stolu da se nahrani, nek´ bude sada pozvan k stolu sinova u nebu i neka zajedno sa svetima bude baštinik vječnog obećanja.“ Na kraju sprovodnih obreda, rodbina prof. Platza potaknuta s. Jelenom Damjanović od pokojnika se oprostila prigodnom pjesmom.

Uslijedila je misa zadušnica u đakovačkoj prvostolnici, koju je predvodio nadbiskup Hranić u koncelebraciji s pomoćnim biskupom Ćurićem, nadbiskupom u miru Marinom Srakićem i tridesetak svećenika. Liturgijsko pjevanje animirao je Zbor bogoslova pod vodstvom maestra Ivana Andrića.

Započinjući svoju homiliju nadbiskup Hranić podsjetio je na citat sv. Pavla da nas „ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove, a najmanje smrt“, upućujući da je to negdje osjećao i pokojni vlč. dr. Platz. Rekao je:„Čujem od kolega svećenika da je neki dan došao poslije ručka u svećenički dnevni boravak u Sjemeništu na kavu. Ništa čudno, jer je i inače ponekad znao onamo naići. Rekao je u razgovoru, dobro raspoložen, da je došla njegova godina. I govorio je o tome kako je znatiželjan i kako jedva čeka da iskusi kako će to biti poslije smrti. Kako je bio i ostao filozof, koji je volio ideje i o njima promišljao, spominjao je u tom razgovoru i grčkog filozofa Platona te njegovo poimanje svijeta ideja, koji pripada božanskom nadnaravnom i vječnom životu.“

Osvrnuo se zatim na život pokojnog svećenika, rekavši: „No, kolikogod je njegov ljudski život bio obilježen službom profesora filozofije, pokojni je profesor Slavko prije svega bio vjernik i svećenik, koji je iskreno volio svoje svećeništvo i bio na nj ponosan. Volio je Crkvu i ovu svoju biskupiju, i onda kad je njome bio nezadovoljan te kad je smatrao da je potrebna obraćenja. Iskreno je volio i svoju rodnu župu Nijemci, svoje Đeletovčane, svoje nećake i njihovu djecu i čitav svoj Srijem. S njim je i za njega osjećao. Bio je uvjeren da u Isusu Kristu više ne postoji proturječnost između smrti i života. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će (Iv 11,25). U toj je vjeri živio, tu je vjeru i neki dan ispovjedio u spomenutom razgovoru, u toj je vjeri smiren, tiho i u miru, preksinoć otišao kako bi ono što je do sada – kako to kaže sv. Pavao u svom Hvalospjevu ljubavi – gledao kao u zrcalu, nejasno i nepotpuno, napokon ugledao licem u lice, te kako bi savršeno spoznao nadnaravni vječni život, i bio s Onim za kojim je čeznuo, s Isusom Kristom, koji je izvor i punina svih ideja, i kojega je tražio, htio i uvijek iznova birao kroz čitav svoj život.“

Opraštajući se od dragoga profesora, mons. Hranić je naglasio: „Osobno mu želim reći hvala što nas je učio logički razmišljati, analizirati, sagledavati pojedini argument u njegovoj širini, izražavati se, formulirati svoju misao, slagati argumente za i protiv, i na kraju donositi zaključak, biti odlučan, ali ne biti tvrdoglav te biti sposoban i sebe samoga kritički staviti u pitanje. Mi dolazimo na teološki studij iz različitih srednjih škola, različite kvalitete, ne uvijek dovoljno pripravljeni… Zato mu hvala u ime generacija nas studenata, kojima je predavao i pomagao nam da postanemo ljudi. A opraštajući se od njega, molimo Gospodina da nam u svojoj providonosnoj ljubavi, daruje još takvih kao što je bio on. I njemu preporučujemo, jer je čitav život radio sa studentima, s budućim svećenicima, da kod Boga zagovara našu biskupiju i moli za nova svećenička i redovnička zvanja.“

Na dan sprovodnih obreda, nadbiskup Hranić primio je izraze sućuti rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. Željka Tanjića: „Preuzvišeni gospodine, dragi Đuro, izražavajući Vama i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji – čitavoj velikoj duhovnoj obitelji pokojnoga dr. Slavka Platza, uime cijele akademske zajednice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i svoje osobno, iskrenu i duboku kršćansku sućut povodom njegova preminuća, uz osobitu zahvalnost za ulog njegova plodnog života i djelovanja, ispunjeni smo nadom da će ga nebeski Otac nagraditi za sve dobro koje je kao pravi duhovni otac, pastir i profesor učinio za sve vjernike i studente povjerene njegovoj brizi, kao i za razvoj filozofske i teološke misli u našoj Crkvi. Počivao u miru Kristovu kojemu je vjerno služio!“

Svoj životni put Slavko Platz započeo je 1935. godine, 3. svibnja, u Đeletovcima, u Župi Nijemci. U rodnoj kući, uz oca Franju i majku Katu, polako je stasao i završio četiri razreda osnovne škole te 1947. odlazi u Zagreb, na Šalatu, u Dječačko sjemenište. Na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji završio je šest razreda, a preostala dva, pohađao je u đakovačkom liceju te je 1955. položio ispit zrelosti.

Nakon vojnog roka, na Visokoj bogoslovnoj školi nastavio je svoj put prema svećeništvu. Polaganjem ruku biskupa Bäuerleina 1961. godine zaređen je za svećenika. Mladu misu slavio je 23. srpnja 1961. u Đeletovcima. Kao mladi svećenik bio je upravitelj župe u Čereviću, ali od 1963. biskup mu povjerava i upravu župe u Srijemskoj Kamenici. Godine 1965. odlazi na poslijediplomski studij u Rim, gdje 1970. godine doktorira iz filozofije na Papinskom sveučilištu Gregorijana. Po povratku imenovan je profesorom filozofije do svoga umirovljenja 2006. godine. Predavao je punih 35 godina i svjedočio otvaranju studija teologije studentima laicima 1991. godine. Bila je to i prva godina Domovinskoga rata. Osobito je teško proživljavao posljedice Domovinskog rata, jer mu je rodno mjesto bilo potpuno uništeno, a svoje Đeletovce jako je volio.

Tijekom profesorskog rada predavao je kolegije: Logika, Epistemologija, Povijest filozofije, Teodiceja, Etika, Kozmologija, Filozofska antropologija i Opća metafizika. Vodio je mnoge seminarske radove i bio mentor na diplomskim ispitima. Preveo je brojnu stručnu literaturu s latinskog, talijanskog, njemačkog i ruskog jezika te je autor stručnih članaka u području filozofije. Napisao je skripta iz svih traktata koje je predavao, a posebno se ističe njegov priručnik iz Povijesti filozofije Staroga vijeka, koji je tiskan u nizu Biblioteke Diacovensia.

Osim predavanja kolegija iz filozofije, obnašao je i službu prefekta u Bogoslovnom sjemeništu (1970. – 1973.), prorektora VBŠ-a od 1977. te rektora od 1979. do 1983. godine. Bio je i prosinodalni sudac crkvenog sudišta te u jednom mandatu član Prezbiterskog vijeća.

Povodom 60. godina svećeništva, vlč. dr. Slavko Platz, profesor u miru, slavio je u nedjelju 4. listopada 2021., u filijalnoj crkvi sv. Ivana Kapistrana u Đeletovcima dijamantnu misu pod geslom: Ni u starosti kad posijedim, Bože, ne zapusti me (Ps 71, 18). Jubilarac je misu prikazao Bogu kao zahvalu za svoj 60-godišnji svećenički te 35-godišnji profesorski rad.