Voditelj duhovne obnove bio je dominikanac dr. Anto Gavrić, prior samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu i profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Program duhovne obnove započeo je u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma gdje je prisutne redovnice pozdravio povjerenik fra Tonio Vučemilović te predstavio dnevni red obnove i njezina voditelja.

Nakon molitve Trećega časa uslijedilo je razmatranje profesora Gavrića sažeto u temi „U korizmi o izvrsnosti redovničkog života“. Voditelj duhovne obnove rekao je, među ostalim, da je suvremeni život obilježen načelom natjecanja kako bi se postigao što veći osobni uspjeh i kako bi se bilo najbolji.

Danas i redovnički život koji je promicao traženje savršenoga puta, taj stalež savršenstva, zapada u krizu u toj natjecateljskoj civilizaciji koja promiče primat izvrsnosti. Ta se kriza pokazuje u obliku krize zvanja i krize ustrajnosti. Kao da redovnički život više ne privlači i kao da više nije sposoban sačuvati one koji su stupili u redovnički život, rekao je profesor Gavrić. Paradoksalno je da se, s jedne strane, dovodi u pitanje kad netko želi posvetiti čitav svoj život i cjelovitost svoga tijela redovničkoj izvrsnosti, a, s druge strane, izaziva zavist i divljenje kad se to čini radi postizanja športskih uspjeha, rekorda i odličja, istaknuo je.

Pojasnio je kako neki smatraju da je redovnički život izgubio smisao za svoju izvrsnost i savršenstvo te se tako neke redovničke skupine osuđuju da su same odgovorne za izumiranje i nestajanje jer su, prihvaćajući ono što je bilo u modi posljednjih desetljeća, prebrzo odbacile svoj identitet kao put prema izvrsnosti i savršenstvu. Zašto biti redovnik ili redovnica, sa svim prisilama i teškoćama koje taj poziv nosi sa sobom, ako taj put nije više put savršenstva i zajedništva života s Bogom, upitao je prisutne redovnice.

„Redovnički život se gradi na priznavanju vlastitih granica. Redovnički život nije toliko traženje osobne izvrsnosti, nego strpljivo unošenje svoje niti u živu mrežu odnosa, u traženje Boga usred svakodnevne stvarnosti. Ta nit na kojoj se događa osobni rast jest povezanost s tradicijom, u vjernosti s onima koji su nam prethodili i u obnavljanju s onima koji skupa s nama koračaju istim putem. A to čuva od napasti da vjerujemo u vlastitu izvrsnost“, dodao je.

Povezujući rečeno s vremenom priprave za godišnju svetkovinu Uskrsa, profesor Gavrić je rekao da je korizma, kao vrijeme samoće i tišine, kao pustinja, posebno mjesto susreta – susreta sa sobom i s Bogom koje nas potiče mijenjati sebe, lišiti se nebitnoga, produbiti u sebi želju za susretom s Bogom. Korizma je vrijeme za ponovno pronalaženje istinskih prioriteta života redovničke zajednice te ujedno vrijeme da redovničke zajednice ponovno pronađu radost za duhovnim težnjama i željama. Kroz samoću, tišinu i žeđ pustinje korizma poziva na tu radost. Oživjeti ponovno želju za Bogom, zaključio je profesor Gavrić.

Po završetku razmatranja sestre redovnice su se uputile u obližnju crkvu sv. Lovre na pokorničko bogoslužje nakon čega su pristupile sakramentu pomirenja. Izmolivši Prve večernje hvale Treće korizmene nedjelje, uputile su se u požešku katedralu gdje je duhovna obnova zaključena euharistijskim slavljem kojega je u prigodi obljetnice smrti kardinala Franje Kuharića predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima Požege.