U sklopu događanja „Europski barok u mom zavičaju: druženje zajednice s baštinom obitelji Straub“, osmišljenih s ciljem upućivanja šire javnosti na prepoznavanje dragocjenosti vlastite baštine u širem, europskom kontekstu, u četvrtak, 19. rujna 2019. godine u predvorju Nadbiskupijskog pastoralnog instituta otvorena je izložba pod nazivom „Vrhunac baroknog poleta. Umjetnost obitelji Straub na području negdašnje Zagrebačke nadbiskupije“ u organizaciji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Zagrebačke nadbiskupije. U ime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, i u ime Zagrebačke nadbiskupije, okupljenima se obratio pomoćni biskup zagrebački mons. dr. sc. Ivan Šaško.

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Pozdravni govor na otvaranju izložbe: „Vrhunac baroknog poleta: umjetnost obitelji Straub na području negdašnje Zagrebačke nadbiskupije“

1. Drago mi je da vas u svečanosti otvaranja ove izložbe mogu pozdraviti u ime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, i u ime Zagrebačke nadbiskupije, počevši od ministrice kulture, gospođe Nine Obuljen Koržinek, i ravnateljice Hrvatskoga restauratorskog zavoda, gospođe Tajane Pleše.

U pozdrav unosim i zahvalnost svima koji su sudjelovali u međunarodnome projektu, koji su išli tragom umjetnosti (tracing the art) obitelji Straub i sudjelovali u ostvarivanju djela koje danas skromno predstavljamo. Zahvalnost i svima koji su postavili izložbu, u suradnji s mons. Nedjeljkom Pintarićem. U svemu tome svakako važnu ulogu imaju institucije koje su istaknute svojim imenima, ali postoji opasnost da ta njihova imena zasjene one koji daju snagu imenima institucija, prihvaćajući da sami ostanu pomalo ‘bezimeni’.

Zato posebno zahvaljujem rastauratoricama i restauratorima koji redovito daju prostor drugima; obnavljaju, pomlađuju, stavljaju u prvi plan i predstavljaju druge. Kao u drugim djelima u odnosu prema drugim umjetnicima, tako su u ovome djelu restauratori postali bliskom rodbinom kiparske obitelji Straub.

Hvala vam na uloženome znanju i naporu, hvala na ljubavi koju ste unijeli, da bismo lakše doživjeli, razumjeli životne okolnosti te time i sama djela iz doba baroka, koja, još uvijek, uspijevaju progovoriti i nama.

2. Već ste pomalo naviknuti da izložbe u Domitrovićevoj kuli omogućuju pronađenost, jer iznimno lijep, ali skučen prostor traži širenje duha, provlačenje kroz pukotine smisla, uranjanje u kapljice detalja, zaustavljanje i – kako bi rekla dr. Pleše – „zaljubljivanje bez objašnjenja“.

Kako u pratećim materijalima, tako i u ovome susretu otvaranja izložbe, razmjenjivat će se spoznaje o samim umjetninama, a ja bih tek naznačio obilježja vremena u kojemu progovara barokna umjetnost, jer mi je najdraže pokušati doprijeti do razloga, smisla, poticaja, nutarnje snage koja je pokretala i pokreće umjetnike. Sviđa mi se sinoptički čitati i povezivati događaje i ljude, pri čemu ništa ne ostane bez pozadine. I dok je na zidu iza nas, na plakatu i pozivnici istaknut jedan anđeo koji trubom možda doziva, upozorava, naviješta ili poziva, zanima me pozadina, koja može ostati tamna, ali i kao takva pita o pripadnosti: Odakle dolaziš i radi čega si tu; na što si oslonjen i što pridržavaš? A anđeo je poveznica neba i zemlje i pokazatelj Boga na tamnoj pozadini života.

Kako mi, koji živimo u vremenu u kojemu i nema općeprihvaćenih nosivih životnih sintagmi; u vremenu u kojemu se na estetskome području voli ponavljati da je manje zapravo više; kako mi doživljavamo vrijeme baroka, kasnoga baroka, rokokoa, u kojemu se čini da je i previše zapravo premalo?

I ako danas netko ne razumije razvoj elemenata u liturgijskome prostoru i ako ne može prodrijeti u teološka opravdanja za tadašnje poželjne arhitektonske i likovne forme, privući će ga iznimna živost kolorita i figura, ponegdje i pretrpanost, u detaljima i cjelini sposobna u prvome dojmu pobuditi neku čežnju, razigranost, maštovitost, a zatim i ozbiljno pitanje: zašto?

3. Stoga predlažem da, pristupajući prikazima oltara, propovjedaonica, svetaca, anđela…, uz svoje osjećaje, uz svoja životna iskustva, umjetničke spoznaje, ne zaboravite ponijeti svijest da je, uz sve druge brige, u središtu zanimanja tadašnjega čovjeka spasenje i vječnost, odnosno vječno spasenje.

To je religijska konstanta, osobito judeo-kršćanske baštine, u svakome vremenu, ali je naročito izražena u baroku. I nije važno je li riječ o katolicima ili protestantima. Jedni će umjetnički izražaj vezati uz ‘strah od praznine’ (horror vacui), a drugi će, smijemo reći, svoj izražaj artikulirati u svojevrsnome ‘strahu od obilja’ (horror abundantiae). No zajednički im je drugi strah: strah od propasti, od gubitka vječnoga života (horror damnationis).

Svako vrijeme ima svoje oprečnosti, kontraste. Siguran sam da nije slučajno što je chiaro-scuro tipičan za barok, baš kao što nije slučajno da je otkriće perspektive vezano uz predrenesansu. Uz raspoloženje stanovite tjeskobe, čežnje za vječnošću i radošću neba, u području kazališta javljaju se snažni naglasci na snu, kao što je Shakespeareov San ivanjske noći ili Život je san Calderona de la Barcae. Uistinu, i na društvenome području to je vrijeme snažnih oprečnosti.

Iz barokne palete boja ne bi se moglo naslutiti tadašnje ozračje u Europi. Ono je bilo prilično turobno. Sjetimo se da je Europa neprestano bila zahvaćena raznim krvavim sukobima koji su unutar nje same imali vrhunac u Tridesetgodišnjemu ratu. Ne smijemo zaboraviti niti bolesti, kao što je kuga, zatim slabosti i nepravde feudalnoga sustava, previranja u području spoznaja i nejasnoća budućega…

4. Crkva je na Tridentskome koncilu tražila načine promicanja istine vjere, a programski dokument koji donosi detaljno izložene načine takvoga djelovanja jest Peta knjiga akata Tridentskoga koncila, koju je redigirao sveti Karlo Boromejski. To je tumačeći priručnik, uz kojega se može i mora čitati sva barokna duhovnost i mistika. U svim svojim izražajima obnovljena Crkva nastoji ujednačiti obredne oblike, kodificirati ih na način koji odražava univerzalnost Crkve.

Katolička Crkva se posebnom pozornošću brinula za objedinjavanje nauka i uprave, a iz toga je slijedila i iznimna osjetljivost za obrazovanje i kulturu, sa zacrtanim smjerovima i naglascima. Ali ne samo to. Iz naravi kršćanstva i odgovornosti za društvo proizišla je briga za zdravstvo i za sustav koji danas zovemo socijalnom skrbi.

Ipak, da bi se razumjeli tematski okviri i šire cjeline u umjetnosti, valja upoznati osporavanja i teološke rasprave, najprije u odnosu na razne inačice protestantizma, a zatim i janzenizma. Na tome tragu bit će jasnija pojava novih redova: kapucina, uršulinki, teatinaca, barnabita, a naročito isusovaca.

Djelovanje novih redovničkih zajednica bio je posebice vidljiv u obrazovanju i odgoju klera, ali i puka, jačajući pobožnost čašćenja svetaca, mučenika i Blažene Djevice Marije. Zbog isticanja njezine uloge u povijesti spasenja, promiče se molitva svete krunice, ističe se vrijednost posta, pokorničkih čina, zavjetovanja.

Usporedno s brigom za pobožnost i poučavanje puka, Crkva promiče znanstvena istraživanja, pri čemu neizostavno mjesto ima Družba Isusova i Accademia dei Lincei, koju je podupirao kardinal Maffeo Barberini, kasnije papa Urban VIII. Galileo Galilej sa samim je papom te s obje institucije imao izvrsne odnose, sve do objavljivanja svoga djela Il Saggiatore.

5. U drugoj polovini 16. stoljeća u zemljama pod katoličkim vladarima širi se duhovnost obilježena istinskom duhovnom obnovom, čežnjom za vrjednotama, prožetima snažnim zamahom prema nadnaravnomu, plodom obnoviteljskoga žara Crkve, kao odgovora na Reformaciju.

Moralna svrha i prema njoj usmjerena čuvstva, emotivnost, tragična teatralnost, ganuće kao sredstvo uvjeravanja, od posebne su važnosti u teološkim raspravama poslijetridentskoga razdoblja. Umjetnosti se pristupa kao izražaju, ali i kao učinkovitomu sredstvu za prenošenje stvarnosti s pomoću govora koji je sposoban dirnuti i potresti gledatelja i slušatelja.

Kardinal Paleotti u svome Govoru o svetim i svjetovnim slikama iz 1582. kaže: „Slušati pripovijedanje mučeništva nekoga sveca, gorljivost i postojanost neke djevice, pa tako i same Kristove muke, dira srž istinitoga; ali biti u ozračju živih boja, koje se nalaze pred očima u mučeništvu nekoga sveca ili Krist pribijen na križ, pojačava pobožnost i zahvaća utrobu, tako da čovjek koji to ne osjeti mora biti od kamena ili mramora.“

6. Nerijetko ćemo naići na likove svetih u molitvi, s tipičnim držanjem i pogledom usmjerenim prema gore, odražavajući mističko iskustvo susreta s božanskim.

Gledanje božanskoga i ekstaza postaju glavna težišta likovne umjetnosti. Tako nastaju i izražajni oblici s ciljem uvjeravanja gledatelja, u čemu su svakako bili najbolji: Carracci, Caravaggio, Reni, Rubens, Van Dyck, Murillo. U središtu im je zadivljenost božanskim, onima što nadilazi zemaljsko, uzdižući duh prema Božjoj milosti.

Rukom pod ruku s ekstazom (što znači ‘stajati izvan’) ide tehnika iluzije, ta namjerna prijevara osjetila, da bi se otvorio novi pogled, usvojilo novo motrište i u igri (in-ludere) koja je stvarnija od stvarnosti pronašlo novi smisao.

Geste i scenografske kompozicije u osjetilni svijet prenose božansku prisutnost te time umjetnost opravdava svoje poslanje preobražajne moći. Svjetlo je korišteno da bi očitovalo žarište neke akcije, djelovanja, a sjena/tama dekontekstualizira prizor. Slikarski dosezi zapravo dobivaju još snažniju inačicu u kiparstvu.

Kada u svoje promatranje ovih umjetničkih djela u liturgijskome prostoru unesemo temeljnu čežnju onoga vremena, čežnju za spasenjem, odnosno vječnošću, sa snažnim vrjednovanjem iskustva grijeha, naći ćemo se u svijetu kontrasta sadržaja i oblika. U duhovnosti koja ima razne slojeve pokušaja bijega od svijeta (fuga mundi), naći ćemo se u susretu sa snom i maštovitošću, s iluzijom i ekstazom.

Čovjek koji je pronašao spasenje u Isusu Kristu i njegovoj pobjedi nad smrću, u crkvi pronalazi sve te elemente s kršćanskim predznakom i molitvom, razmatranjem, suobličavanjem postaje dionikom te stvarne iluzije i ekstaze, jer je Krist prevario Neprijatelja i smrt; jer je omogućio da budemo u svijetu i da ujedno živimo vječnost. Tada sve dobiva svoj smisao; boje nisu nasilje nad ljudskom bijedom; anđeli nisu tlapnja nego glasnici Božje blizine, sveci nisu tužno nedostižni, nego radosno blizi, a oprečnosti su pomirene.

7. Barokna poetika preuzima, ponovno vrjednuje i razvija klasični koncept umjetnosti kao imitacije, mimeze, ali svrha joj nije predstavljanja, nego nasljedovanje. Nije čudno što su i duhovna djela često (i tada i ranije) imala u naslovu riječ imitatio (De imitatione Christi). U središtu je imago, slika Krista, odnosno posličenje, ‘imaginacija’ kao prostor spasenja. Može zvučati čudno da s pozitivnim predznakom spominjem iluziju i imaginaciju, ali one su, čitane otajstvom Krista, uistinu na tragu spašenosti.

Lijepo je otići u svijet baroka, ali se treba iz njega i vratiti. I to nije teško. I u svome vremenu nailazimo na istu čežnju za vječnošću, premda ju nećemo naći ispod pojma ‘spasenje’. Jednako nailazimo na napetosti koje se artikuliraju kao fuga mundi (pa što je tzv. ‘virtualni svijet’?), baš kao i na novije inačice iluzije. Dakle, imamo tragove koji nas vode do baroka, a tamo možemo razgovjetnije čitati sadašnjost. Ne znam usudimo li se, jer ćemo otkriti i prostore svoga duhovnog oblikovanja, a obitelj Straub nam, onkraj kulturološke, pokazuje i zemljopisnu bliskost kojoj bismo trebali posvetiti više pozornosti.

Ući u Domitrovićevu kulu; zastati pokraj pojedinih fotografija znači prihvatiti put u kojemu ćemo ispitati tragove prema vječnosti, tako da tracing the art postaje tracing the eternity. Na to me potaknuo ovaj anđeo koji trubi ponad slova na mjestu gdje se na oltarima nalazi neki barokni prikaz. Ne želi nas uznemiriti, nego navijestiti radost i spasenje. Ujedno trubi i onima u Domitrovićevoj kuli da dolaze oči koje žele vidjeti dalje od zidova Kule i bliže od prvoga dojma.