Učenici su poštovali odredbu koju im je Isus dao da se sastanu na gori u Galileji. Ali na poseban način upada mi u oči da su, iako su pali ničice pred njega, što je znak poštovanja, posumnjali kad su ugledali Gospodina.

Tko zna zbog kojih su motiva gajili tu sumnju… Sasvim sigurno, da je njima koji su čuli kako im je Isus nekoliko puta iskazao svoju ljubav – da „ih je ljubio do kraja“ (Iv 13, 11) bilo teško prihvatiti činjenicu da će ih sada ostaviti same baš u trenutku kada bi trebali započeti novi put svoga života. Boje se jer znaju da sami neće moći uspjeti, bilo zato što je put koji ih čeka težak, bilo zato što su bili svjesni svojih vlastitih ograničenja. I u tom tako delikatnom trenutku za njih osobno, ali i za prvu crkvenu zajednicu, učenici su shvatili da će se nakon Gospodinova uzašašća na nebo naći sami, „napušteni“ od Isusa i isključeni iz društva. Ta situacija psihološke, socijalne, vjerske i duhovne izolacije za učenike je bila vrlo potresna.

A isto tako je i nama danas. U stvari, samoća je tužna bolest našega suvremenog života. Nedavno izvješće Europske komisije o utjecaju demografskih promjena naglašava da ljudi sve više i više žive sami i da je problem najnaglašeniji u gradovima: 40 % u Milanu, 50 % u Parizu i 60 % u Stockholmu. U čitavoj Europi otprilike 30 milijuna ljudi priznaje da se osjeća usamljeno. I ova pandemija bez sumnje još je više pogoršala situaciju.

Ne govorimo samo o „emocionalnoj“ samoći kao posljedici činjenice da se obiteljske i rodbinske veze brzo raspadaju, ni samo o socijalnoj izolaciji koja pogađa i starije i mlade, već i o ekonomskoj i političkoj samoći koju su posebno iskusili siromašni i oni koji nemaju posla ili rade u neljudskim uvjetima. Postoje ljudi koji su izolirani zbog rasizma ili seksualne orijentacije. Migranti koji nisu prihvaćeni trpe socijalnu izolaciju. Drugi pak postaju sami i napušteni čak i iz vjerskih razloga. Bit će teško podnijeti štetu koju će nanijeti samoća ako postane prevelika.

Samoća je jedna vrsta poraza čovjeka i ljudskog stanja što je primijetio i sam Gospodin koji je, stvorivši Adama, rekao da „nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2, 18). Kao što ističe francuski filozof Gabriel Marcel, u Edenu, iz religiozne i biblijske perspektive, rodila se intersubjektivnost koja je konstitutivna za ljudski Ja, koji pronalazi samoga sebe samo u odnosu s drugim bićem. Za Marcela je intersubjektivnost „poveznica putem koje mi neka činjenica govori“.

Isus koji je svjestan straha i neizvjesnosti učenika, pokušava ih uvjeriti da ih nikada neće ostaviti same: „ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20). Bog će biti s nama u sve dane našega života. Naš Bog nije neki odsutni Bog, negdje daleko na nebu; on je Bog koji tako jako voli čovjeka, tako ga nježno voli da nije u stanju odvojiti se od njega.

Zato je jako važno da čovjek ima tu sigurnost da nas Bog neće napustiti. To znači da na svom proputovanju po svijetu čovjek nikada nije sam: neće biti toga dana u našem životu kada će Božje srce prestati brinuti za nas. Ali u životu Bog postaje čovjekov suputnik i pratitelj preko drugoga, preko druge osobe. Sigurnost da nam Bog ne dopušta da potonemo u samoću, može se protumačiti na sljedeći način: Bog nas treba, muškarce i žene, treba nas tako da mi drugoga pored sebe smatramo svojim bratom. Da bi se približio čovjeku, Bog se učinio bratom svima. Na taj način dao nam je primjer i zapovijed: ja i drugi, koji se nalaze jedan pred drugim, postaju braćom. Kao što papa Franjo objašnjava: „Zajednica se može obnoviti, počevši od muškaraca i žena koji se poistovjećuju s krhkošću drugih, koji ne dopuštaju izgradnju društva u kojem vlada isključivost, nego postaju bližnji, podižu pale i vraćaju ih u društvo, tako da dobro bude svima zajedničko. […] Živjeti tako da budemo ravnodušni na patnju nije nam mogućnost za izabrati, ne možemo dopustiti da itko ostane ‚na rubu života‘“ (Fratelli tutti, 67 – 68).

Bratstvo i solidarnost protuotrov su za samoću! Kao što je istaknuo jedan suvremeni europski političar: „temeljni zakon Europe – njezin temelj – je solidarnost. Hipotetski „zakon svih zakona“, na kojega su oci utemeljitelji položili prvi kamen, upravo je načelo ekonomske i socijalne solidarnosti (Antonio Tajani, Crisi economica e antagonismi nazionali. È la solidarietà il fondamento dell’Europa, u: www.avvenire.it, 13. rujna 2011.).

I dok danas, prigodom proslave Dana državnosti Republike Hrvatske, zahvaljujemo također Gospodinu za 50 godina suradnje Svete Stolice i europskih institucija pokušajmo se obvezati da ćemo podržati Europsku uniju u ponovnom otkrivanju „antropologije koinonije“, zajedništva među ljudima.

Solidarnost koja je bez sumnje nadahnula i potaknula oce utemeljitelje moderne Europe, počevši od Roberta Schumana, također je i za nas put koji nas svakodnevno vodi prema bratstvu.

Bratsko društvo, u kojem možemo iskusiti „mi“ koji postaje sve veći, nudi jamstvo da ni jedna osoba, nijedan narod i nijedna država neće trpjeti teret samoće!