Uvod

Nedavno smo na viteškom natjecanju Alke, uz lijepe riječi pozdrava vojvode Marija Šušnjare, čuli i uobičajenu želju upućenu alkarima neka „imaju oštro oko i sigurnu ruku“. Divna želja kojom ću se poslužiti u ovoj liturgijskoj svečanosti Marijinog Uznesenja na nebo. Ona je, naime, stoljećima bila sigurna luka spasenja, posebice puku ovoga kraja u teškim danima opsade Sinja uoči Velike Gospe 1715. godine. U toj borbi Cetinjana protiv Osmanlija odlučnu ulogu imala je čudotvorna Gospa Sinjska prema kojoj su upirali svoje oči i svoje sklopljene ruke pobožni štovatelji Blažene Djevice Marije; posebice žitelji hrvatskoga mjesta Rame, odakle su ih Turci protjerali, pa se sa „slikom Gospinom“ skrasili u Cetinjskoj krajini. Srednjovjekovna viteška igra „Sinjske alke“, kao spomen na povijesni događaj obrane ovoga grada i šireg okruženja, postao je važnim elementom kulture i baštine Sinja i Cetinskog kraja, a tu igru krase alkari i konji u lijepo ruho odjeveni. Uz simbolično geslo „oko sokolovo i čvrsta desnica“, sve se odvija pod okriljem one koja je (kako smo čuli u prvom čitanju) „odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“.

1. Žena i majka veliki je prirodni misterij

U Evanđelju smo čuli kako je Marija, nakon što je anđelu Gabrielu izrekla svoj „neka mi bude po tvojoj riječi“, žurno pošla u Gorje da bude pri ruci svojoj rođakinji Elizabeti kada dođu dani poroda njezinoga sina. U simbolici susreta Marije i Elizabete nalazimo razloge razmišljati o ulozi žene i majke u Crkvi i u društvu danas. One su divni likovi iz povijesti spasenja koji nam o tome govore. Majka je ljudima kroz povijest uvijek bila velika, i nju se štovalo i voljelo. Kada nas drugi zaborave, pa upadnemo u osamu, tugu i napuštenost, sigurni smo, majka nas ne će napustiti. Ona je ljudima svetinja. Nju se spominje i zove kad nam je potrebna pomoć, suosjećanje i ljubav. U trenutcima boli i u časovima umiranja čuju se prirodni uzdasi: „Majko moja!“ Jer, ona je naša sigurna ruka i luka spasenja.

Majka je veliki prirodni misterij. Ljudi su sretni dok imaju majku. Ona je izvor života koji hrani, štiti i brani mlado biće kad je nemoćno i potrebno zaštite. Lijepo je vidjeti majku s djetetom u naručju, punu altruizma i požrtvovnosti. Stoga, reći za nekoga da je „dobar kao majka“ zapravo je najljepši kompliment nečijoj plemenitosti i čovjekoljublju. Od majčine ljubavi i dobrote ljudi žive. Takvo duhovno i ćudoredno materinstvo uvijek budi ljubav i poštovanje. I predstavlja se kao ženstveni i moralni ideal o čemu valja trajno govoriti jer proživljavamo krizu dostojanstva žene i materinstva.

Sveti Ivan Pavao II., koji nas je pohodio prije 25 godina, na današnji dan, 15. kolovoza 1988. objavio Apostolsko pismo o dostojanstvu, pozivu i poslanju žene „Mulieris dignitatem“. Pismo je objavio u „jeku velike kampanje širenja ideologije feminizma“. Tada se u opravdanoj težnji i borbi za „ravnopravnost žene i muškarca na socijalnom, kulturnom, ekonomskom i političkom planu“, sve više „ismijavalo ustanovu braka“, te među „ženskim zahtjevima“ tražilo „pravo na pobačaj“ i „pravo na ređenje žena“. Papa Benedikt XVI. je u tom vidu rekao i napisao da „rodna ideologija vrši atentat na oblik obitelji koju čine otac, majka i djeca“. Papa Franjo je u više navrata govorio o njezinoj „ideološkoj kolonizaciji“. Dakle, trojica papa bili su vrlo jasni u pogledu rodne teorije koja je doprinijela krizi dostojanstva žene i materinstva. Poznati naš sociolog i javni djelatnik, pokojni dr. Slaven Letica, govoreći o štetnosti ove ideologije, svoj uradak je naslovio s tri riječi: „Moralno i medijsko ludilo“.

2. Budućnost je u rukama vrijednih žena i čestitih majki

Kako je i kada nastalo to ludilo? Poznavatelji „društvenih strujanja“ (mainstreaming) vele da se ono osobito očitovalo koncem prošlog stoljeća, u rujnu 1995., nakon „4. Svjetske konferencije o ženama u Pekingu“. Tada je, naime, u zaključnoj rezoluciji usvojen „Pekinški akcijski plan“ prema kojemu sve potpisnice trebaju „uključiti rodnu perspektivu u sva društvena gibanja“. „Rod (gender), koji je zamijenio spol, „ušuljao se tiho i bešumno i postao sastavni dio društvenih strujanja feminističke ideologije“. Sveti Ivan Pavao II. je to osjetio, pa je dva mjeseca uoči konferencije u Pekingu uputio „Pismo ženama svijeta“ (29. lipnja 1995.) i poželio da se „na konferenciji osvijetli puna istina o ženi“. Posebice je istakao misao o „ženskom geniju i ženskom talentu“ po čemu „žene vide bolje i više od muškaraca jer gledaju srcem“: „Hvala tebi, ženo-majko, koja si Božji osmijeh djetetu koje dolazi na svijet. Ti si vodilja njegovih prvih koraka, podrška rastu i uporišna točka na njegovu životnom putu“. Ovim pismom Papa je zahvalio „Presvetom Trojstvu za misterij žene, za njezino dostojanstvo, kao i za velika Božja djela koja su se u povijesti ostvarila u njoj i po njoj“.

Danas su nam potrebne krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce, te snažnu i stabilnu vjeru. Potrebne su izgrađene i moralne osobe koje razlikuju dobro od zla, koje poštuju život kao Božji dar i drže do moralnih propisa i zakona upisanih u ljudsku savjest. Potrebni su ljudi za koje je „obitelj božanska institucija“ i povlašteno mjesto osobnoga rasta i odgoja budućih članova naroda i Crkve. U tom vidu budućnost pojedinaca i društava u rukama je dobrih i krjeposnih žena i majki.

Ne smijemo, međutim, zatvarati oči pred problemima s kojima se susreću žene diljem svijeta, posebice u svezi s nazočnim elementima diskriminacije i nasilja. Stoga je vrlo važno pitanje kako pomoći suvremenim ženama i majkama da budu dostojne svoga poziva. Kako pomoći suvremenim djevojkama da postanu dobre i odgovorne žene i majke?! Kako ih zaštiti u svijetu „izvrnutih vrjednota, loših primjera i ponuda“ i pomoći im da ostanu na visini svoga poziva i zadatka?! Nema gotovih recepata koje bismo mogli naučiti i u životu provoditi, osim one Isusove preporuke „rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima“. Moglo bi se ipak kratko i jezgrovito reći da je „za pravo i prosvijetljeno materinstvo nužna i korisna vjera u Boga, česta molitva i iskrena pobožnost. Uzorne majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom – najvećom i najsvetijom ženom i Majkom – i mole njezinu pomoć i blagoslov. Sve one traže i nalaze snagu za ljubav i žrtvu pred oltarom, uz vječno svjetlo Isusove dobrote i ljubavi. Ako to budu činile, mogu se nadati da će ih Gospodin obdariti „oštrim okom, plemenitim srcem i sigurnom rukom“.

3. Vrati se k nama Djevice čista, k’o zora što nam donosi dan

Kršćanske majke, zapalite to svjetlo dobrote u svom srcu! Budite svjesne svoga dostojanstva i ostanite ono što vam je u naravi upisano! To ćete moći ostvariti, ako u molitvi i na hodočašću susrećete Onu koja je „početak boljega svijeta“, kako piše u Gospinom svetištu na Trškom Vrhu. Nema pravoga materinstva bez Boga, bez Marije, bez vjere, bez pobožnosti, bez sakramentalnog života. Čestite, uzorne i plemenite majke snaga su obitelji, duša naroda, stožer života i budućnost društva. To su majke koje kleče pred Gospom, najvećom ženom povijesti i mole blagoslov, zagovor i njezinu pomoć.

Marija kao Pomoćnica kršćana stoljećima je bila utočište, utjeha, pomoć i obrana. Zbog toga joj s osobitim veseljem rado hodočastimo moliti zagovor i zaštitu. Jer, ona s Crkvom moli; ali, moli i za potrebe Crkve. Moli svjetlo apostolskim nasljednicima, snagu onima koji za vjeru trpe, postojanost onima koji u vjeri kolebaju. Zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je preko nje zasjalo, molit ćemo danas posebice za naše očeve i majke da Marija bdije i čuva naše obitelji. Sve povijesne krize i kušnje, kao i Zmajeve prijetnje i zastrašivanja uspjeli smo prebroditi jer smo se u našim obiteljima molili i u Gospina svetišta hodočastili. Nosili smo i častili njezine medalje, slike i škapulare. A njoj u čast činili zavjete i zidali crkve i oltare. I po tomu bili prepoznatljivi kao „Marijin narod“, ovdje i diljem Europe i svijeta.

Zahvalni smo Bogu za svjetlo dobrote koje nam je u Mariji zasjalo. Zahvalni Kristu što nam je na Kalvariji darovao svoju majku, molit ćemo za sve naše obitelji, očeve i majke da bi bili dostojni svoga roditeljskog poziva. Molit ćemo posebice za djevojke, žene i majke naše nadbiskupije da bi znale zavjetovati Mariji svoju čednost, djecu i svoje muževe. Molit ćemo i za sve nas da budemo ispunjeni strahopoštovanjem pred Bogom, pred životom i pred vječnošću. Naša nastojanja i obećanja želimo oblikovati u određenu vrstu zavjeta da ćemo „Boga priznavati, život poštivati, sakramente slaviti i primati, Crkvu voljeti i Bogu se moliti“.

Ove naše plemenite želje obećanja, zavjeta i molitve stavljamo pod okrilje One koja je „početak boljega svijeta i zora spasenja“, a na današnji dan je slavno na nebo uznesena. Njoj se na koncu obraćamo riječima dubrovačkog svećenika i našeg ponosnog Neretljanina, mons. Talajića koji moli Gospu „neka se vrati u naša srca i u naš stan“ i prof. Mateljana koji također moli da Gospa na nas svoj pogled svrne, te sve „koji pomoć traže Božjom milošću ogrne“: Vrati se k nama Djevice čista, k’o zora što nam donosi dan, pjeva mons. Talajić. Vrati nam nadu, vrati nam Krista, u srce naše i u naš stan! (M. Talajić, Maslinski zvuci, 1998., Gospi Pomoćnici, str. 48.).

Gospe Sinjska, Majko blaga, pogled mili na nas svrni, pjeva prof. Mateljan.
A sve koji pomoć traže, Božjom milošću ogrni!
Polja, njive, vinograde, izvorima što nas poje,
Uz Cetinu zdrave čuvaj, na blagoslov djece svoje! (A. Mateljan, Gospe Sinjska, Majko blaga)

Čudotvorna Gospo Sinjska, moli za nas. Amen!