U čitanju iz knjige proroka Izaije koje smo čuli, Gospodin daje obećanje puno nade koje nas izbliza dotiče: „A vas će zvati ‚svećenicima Gospodnjim‘, nazivat će vas ‚Službenici Boga našega‘. […] Vjerno ću ih nagraditi i sklopiti s njima Savez vječni.“ (61,6.8) Biti svećenici je, draga braćo, milost, vrlo velika milost, koja nije prvenstveno milost za nas, nego za ljude. A za naš narod veliki je dar što Gospodin iz svog stada izabire neke koji se na osobit način brinu o njegovim ovcama, kao oci i pastiri. Sam Gospodin isplaćuje plaću svećeniku: „Vjerno ću ih nagraditi“ (Iz 61,8). A on je, znamo, dobar platitelj, iako ima svoje posebnosti, kao što je plaćanje prvo zadnjeg pa onda prvog: to je u njegovom stilu.

Čitanje knjige Otkrivenja nam govori kolika je Gospodnja plaća. To je njegova Ljubav i bezuvjetno oproštenje naših grijeha po cijenu njegove krvi prolivene na Križu: „Onoga koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu“ (1,5 – 6). Nema veće plaće od prijateljstva s Isusom, ne zaboravite to. Nema većeg mira od njegovog oprosta i to svi znamo. Nema više cijene od njegove dragocjene Krvi, za koju ne smijemo dopustiti da bude prezrena nedostojnim ponašanjem.

Ako čitamo srcem, draga braćo svećenici, ovo su Gospodinovi pozivi da mu budemo vjerni, da budemo vjerni njegovom Savezu, da dopustimo da nas ljubi, da dopustimo da nam se oprosti. To su pozivi ne samo za nas same, nego i da bismo na ovaj način mogli, čiste savjesti, služiti svetom vjernom narodu Božjem. Ljudi to zaslužuju i trebaju. Evanđelje po Luki govori nam da su, nakon što je Isus pročitao odlomak proroka Izaije pred svojim narodom i sjeo, „oči svih bile uprte u njega“ (4,20). Otkrivenje nam danas također govori o očima uprtim u Isusa, o neodoljivoj privlačnosti raspetoga i uskrslog Gospodina koji nas vodi da se klanjamo i prepoznamo: „Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska“ (1.7). Konačna milost, kada se uskrsli Gospodin vrati, bit će milost neposrednog prepoznavanja: vidjet ćemo ga probodenog, prepoznat ćemo tko je On i tko smo mi, grešnici; ništa više.

„Uprti oči u Isusa“ milost je koju kao svećenici moramo njegovati. Na kraju dana dobro je pogledati u Gospodina te da On pogleda u naša srca, zajedno sa srcima ljudi koje smo susretali. Nije riječ o prebrojavanju grijeha, nego o kontemplaciji punoj ljubavi u kojoj gledamo svoj dan Isusovim pogledom i tako vidimo milosti dana, darove i sve ono što je učinio za nas, da bismo zahvalili. I pokažemo mu također naša iskušenja, kako bismo ih prepoznali i odbacili. Kao što vidimo, riječ je o razumijevanju onoga što je milo Gospodinu i što On želi od nas ovdje i sada, u našoj aktualnoj povijesti.

I možda će, ako zadržimo njegov pogled pun dobrote, s njegove strane biti i znak da mu pokažemo naše idole. One kumire koje smo, poput Rahele, sakrili pod naborima našeg ogrtača (usp. Post 31,34 – 35). Dopustimo Gospodinu da pogleda naše skrivene idole – svi ih imamo, svi!  –  I ovo puštanje Gospodina da pogleda ove skrivene idole čini nas jakima pred njima i oduzima im moć.

Gospodinov pogled nas navodi da vidimo da u stvarnosti u njima slavimo sami sebe, jer ondje, u tom prostoru u kojem živimo kao da je ekskluzivan, intervenira đavao, dodajući vrlo zloćudan element: osigurava da ne samo da „ugađamo” samima sebi dajući slobodu jednoj strasti ili gajenju druge, već nas također navodi da njima, tim skrivenim idolima, zamijenimo prisutnost Božanskih osoba, prisutnost Oca, Sina i Duha, koji prebivaju u nama. To je nešto što se zapravo događa. Iako netko za sebe kaže da savršeno razlikuje što je idol, a tko Bog, u praksi oduzimamo prostor Trojstvu da ga damo đavlu, u svojevrsnom neizravnom klanjanju: u takvome da ga netko skriva, no neprestano sluša njegove priče i konzumira njegove proizvode, tako da na kraju za Boga ne ostane ni kutak. Jer On je takav, polagano ide naprijed. A potom sam jedan drugi put govorio o „pristojnim“ demonima, onima za koje Isus kaže da su gori od onoga kojega je istjerao. No oni su „pristojni“, pozvone, uđu i korak po korak preuzimaju kuću. Moramo biti oprezni, to su naši idoli.

Riječ je o tome da idoli imaju nešto – element – osobnog. Kad im ne skidamo maske, kad ne dopustimo Isusu da nam pokaže da u njima bez razloga i pogrešno tražimo sami sebe, tada ostavljamo prostor u koji upada Zli. Moramo zapamtiti da đavao traži da činimo njegovu volju i da mu služimo, ali ne traži uvijek da mu služimo i obožavamo ga neprekidno, ne, on se zna provlačiti, on je veliki diplomat. Dovoljno mu je da s vremena na vrijeme primi klanjanje da dokaže da je on naš pravi gospodar i da se čak osjeća bogom u našem životu i u našem srcu.

Nakon rečenoga, želio bih na ovoj Misi posvete ulja s vama podijeliti tri prostora skrivenog idolopoklonstva u kojima Zli koristi svoje idole da nas oslabi i našem zvanju pastira i malo-pomalo odvoji od dobrotvorne i ljubazne prisutnosti Isusa, Duha i Oca.

Prvi prostor skrivenog idolopoklonstva otkriva se ondje gdje postoji duhovna svjetovnost, koja je „prijedlog za život, kultura, kultura prolaznog, kultura izgleda, kultura šminkanja“. Njegov kriterij je trijumfalizam, trijumfalizam bez Križa. A Isus moli da nas Otac obrani od ove kulture svjetovnosti. Ta kušnja slave bez Križa ide protiv Gospodinove osobe, protiv Isusa koji se ponizuje u Utjelovljenju i koji je, kao znak proturječja, jedini lijek protiv svakog idola. Biti siromašan sa siromašnim Kristom i „jer je Krist izabrao siromaštvo“ logika je Ljubavi, a ne neka druga. U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako se Gospodin smjestio u svoju skromnu kapelicu i u svoje malo selo, ono cjeloživotno, da objavi isti Navještaj koji će dati na kraju povijesti, kada će doći u svojoj slavi, okružen anđelima. I naše oči moraju biti uprte u Krista, u ovdje i sada Isusove priče sa mnom, kao što će biti i tada. Svjetovnost traženja vlastite slave krade nam prisutnost Isusa poniznog i poniženog, Gospodina svima bliskog, Krista patnika sa svima koji pate, obožavanog od našeg naroda koji zna tko su mu pravi prijatelji. Svjetovni svećenik nije ništa drugo do klerikalizirani poganin. Svjetovni svećenik nije ništa drugo do klerikalizirani poganin.

Drugi prostor skrivenog idolopoklonstva ukorjenjuje se ondje gdje primat ima pragmatizam brojeva. Oni koji imaju ovog skrivenog idola prepoznaju se po ljubavi prema statistikama, onima koje mogu izbrisati svaku osobnu crtu u raspravi i dati prednost većini, što u konačnici postaje kriterij razlikovanja, to je ružno. To ne može biti jedini put niti jedini kriterij u Crkvi Kristovoj. Osobe se ne mogu „izbrojiti“, a Bog ne daje Duha „s mjerom“ (usp. Iv 3,34). U toj fascinaciji brojevima, u stvarnosti, tražimo sami sebe i veseli nas kontrola koju osigurava ova logika, koja ne mari za lica i nije logika ljubavi, ona voli brojeve. Karakteristika velikih svetih osoba je da se znaju povući kako bi sav prostor prepustili Bogu. To povlačenje, to zaboravljanje sebe i želja da nas svi drugi zaborave odlika je Duha koji nema sliku. Duh nema svoju sliku jednostavno zato što je posve Ljubav ta koja čini da svijetli slika Sina i u njoj slika Oca. Nadomještaj njegove Osobe, koja sama po sebi voli „ne pojavljivati se“ – jer nema sliku – je ono na što cilja idol brojeva, koji čini da se sve „pojavljuje“, premda na apstraktan i obračunat način, bez inkarnacije.

Treći prostor skrivenog idolopoklonstva, vezan uz prethodni, je onaj koji se otvara funkcionalizmom, zavodljivim okruženjem u kojem su mnogi, „više nego za put, oduševljeni putokazom“. Funkcionalistički mentalitet ne tolerira misterij, on teži učinkovitosti. Malo po malo, ovaj idol zamjenjuje prisutnost Oca u nama. Prvi idol zamjenjuje prisutnost Sina, drugi idol prisutnost Duha, a ovaj prisutnost Oca. Naš Otac je Stvoritelj, ali ne onaj koji samo čini da stvari „funkcioniraju”, već Onaj koji „stvara” kao Otac, s nježnošću, preuzimajući obvezu nad svojim stvorenjima i radeći na tome da čovjeka učini slobodnijim. Funkcioner se ne zna radovati milostima koje Duh izlijeva na svoj narod, kojima bi se mogao „hraniti“, pa i kao radnik koji zarađuje svoju plaću. Svećenik s funkcionalističkim mentalitetom ima svoju vlastitu hranu, a to je njegov ego. U funkcionalizmu ostavljamo po strani klanjanje Ocu u malim i velikim stvarima našeg života i zadovoljni smo učinkovitošću naših programa. Kao što je to učinio David kada je, iskušavan od Sotone, poduzeo korake da izvrši popis (usp. 1 Kr 21,1). To su ljubitelji plana rute, plana putovanja, a ne hoda.

U ova posljednja dva prostora skrivenog idolopoklonstva (pragmatizam brojeva i funkcionalizam) nadu, koja je prostor susreta s Bogom, zamjenjujemo empirijskom potvrdom. To je stav taštine pastira, stav koji razbija jedinstvo njegovog naroda s Bogom i oblikuje novog idola utemeljenog na brojkama i programima: idol „moja moć, naša moć“, naš program, naše brojke, naši pastoralni planovi. Skrivanje ovih idola (Rahelinim ponašanjem) i ne znati ih demaskirati u svom svakodnevnom životu šteti vjernosti našeg svećeničkog saveza i čini mlakim naš osobni odnos s Gospodinom. Ma što hoće ovaj biskup koji nam, umjesto o Isusu, danas govori o idolima? Netko može i ovo pomisliti…

Draga braćo, Isus je jedini način da izbjegnemo zabludu u spoznaji što osjećamo, čemu nas vodi naše srce… On je jedini način da dobro razlučujemo, stavljajući se pred Njega, svaki dan, kao da i danas sjedi u našoj župnoj crkvi i izgovara nam da se danas ispunilo sve što smo čuli. Draga braćo, Isus je jedini način da izbjegnemo zabludu u spoznaji što osjećamo, čemu nas vodi naše srce… On je jedini način da dobro razlučujemo, stavljajući se pred Njega, svaki dan, kao da i danas sjedi u našoj župnoj crkvi i izgovara nam da se danas ispunilo sve što smo čuli. Isus Krist, budući da je znak proturječja – što nije uvijek nešto krvavo ili teško, budući da je milosrđe znak proturječja, a to je mnogo više nježnost – Isus Krist, kažem, čini da se ti idoli razotkriju, da vidi njihova prisutnost, njihovo korijenje i njihovo funkcioniranje. A kako bi ih Gospodin mogao uništiti, ovo je prijedlog: dati prostor Gospodinu da uništi naše skrivene idole. I moramo ih se sjećati, biti pozorni, da ne bi ponovno urodio korov ovih idola koje smo uspjeli sakriti u naborima naših srca.

I zaključio bih molbom svetom Josipu, najčednijem ocu i bez skrivenih idola, da nas oslobodi svake žudnje za posjedovanjem, jer je to, žudnja za posjedovanjem, plodno tlo u kojemu rastu ti idoli. I neka nam zadobije i milost da ne odustanemo u teškom zadatku razlučivanja ovih idola koje tako često skrivamo ili se oni skrivaju. I također molimo svetog Josipa da, u onomu u čemu dvojimo kako učiniti stvari bolje, zagovara za nas da Duh prosvijetli našu prosudbu, kao što je njega samoga prosvijetlio kada je bio u iskušenju ostaviti Mariju „u tajnosti“ (lathra), tako da plemenitošću srca znamo ljubavi podrediti ono što smo po zakonu naučili.