Sveci su zadivljujući tumači Evanđelja. Njihov je život povlašteno gledište s kojega možemo vidjeti radosnu vijest koju je Isus došao objaviti, naime da je Bog naš Otac i da On svakoga od nas ljubi. To je srce Evanđelja, a Isus je dokaz te ljubavi, njegovo utjelovljenje, njegovo lice.

Danas slavimo euharistiju na poseban dan za ovaj grad i za ovu Crkvu: Celestinski oprost. Ovdje se čuvaju moći svetog pape Celestina V. Čini se da ovaj čovjek u potpunosti shvaća ono što smo čuli u prvom čitanju: „Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda“ (Sir 3, 18). Pogrešno se sjećamo lika Celestina V. kao „onoga koji je napravio veliko odbijanje“, prema Danteovu izrazu u Božanstvenoj komediji. Međutim, Celestin V. nije bio čovjek „ne“, on je bio čovjek „da“.

Naime, nema drugog načina da se izvrši Božja volja osim da se zaodjenemo u snagu poniznih. Upravo zato što su takvi, ponizni se u očima ljudi čine slabi i gubitnici, ali zapravo su pravi pobjednici, jer su jedini koji se potpuno pouzdaju u Gospodina i poznaju njegovu volju. Naime, Bog „poniznima otkriva tajnu svoju. […] on prima počast poniznih“ (Sir 3, 19-20). U duhu svijeta, kojim dominira oholost, današnja nas Riječ Božja poziva da postanemo ponizni i krotki. Poniznost se ne sastoji u obezvrjeđivanju samih sebe, već u onom zdravom realizmu koji nas tjera da prepoznamo svoje potencijale, a i svoje bijede. Polazeći upravo od naših bijeda, poniznost nas tjera da skrenemo pogled sa sebe kako bismo ga upravili Bogu, Onome koji sve može i postiže za nas i ono što sami ne možemo imati. “Sve je moguće onomu koji vjeruje” (Mk 9, 23).

Snaga poniznih je Gospodin, a ne strategije, ljudska sredstva, logike ovoga svijeta. U tom je smislu Celestin V. bio hrabar svjedok evanđelja, jer ga nikakva logika moći nije mogla zatvoriti i njime upravljati. U njemu se divimo Crkvi oslobođenoj svjetovnih logika i potpunoj svjedokinji onog Božjeg imena koje je Milosrđe. To je sama srž Evanđelja, jer milosrđe je znati da smo ljubljeni u svojoj bijedi. Biti vjernik ne znači pristupati mračnome Bogu koji ulijeva strah. Na to nas podsjeća Poslanica Hebrejima: „niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori“ (12, 18-19). Mi smo se, draga braćo i sestre, približili Isusu, Sinu Božjemu, koji je Očevo Milosrđe i Ljubav koja spašava.

L’Aquila je stoljećima čuvala živim dar koji joj je ostavio papa Celestin V. Privilegij je podsjećati sve da se s milosrđem, i samo s njim, život svakog muškarca i žene može živjeti s radošću. Milosrđe je iskustvo gdje se osjećamo prihvaćenima, podignutima, osnaženima, ozdravljenima, ohrabrenima. Primiti oproštenje znači iskusiti ovdje i sada ono što je nekako najbliže uskrsnuću. Primiti oproštenje znači prijeći iz smrti u život, iz iskustva tjeskobe i krivnje u iskustvo slobode i radosti. Neka ovaj hram uvijek bude mjesto gdje se možemo pomiriti, i doživjeti onu Milost koja nas pridiže i daje nam još jednu priliku. Neka to bude hram oprosta, ne samo jednom godišnje, nego uvijek. Tako se, naime, mir gradi: kroz primljeni i dani oprost.

Draga braćo i sestre, mnogo ste propatili zbog potresa, a kao narod pokušavate se dignuti i ponovno stati na noge. Ali tko je patio mora znati cijeniti vlastitu patnju, mora shvatiti da mu je u proživljenoj tami udijeljen i dar razumijevanja boli drugih. Vi možete čuvati dar milosrđa jer znate što znači izgubiti sve, vidjeti kako se ruši ono što se izgradilo, ostaviti ono što vam je bilo najdraže, osjetiti bolnu odsutnost onoga koga se voljelo. Vi možete sačuvati milosrđe jer ste iskusili bijedu.

Svatko u životu, a da nije nužno doživio potres, može, takoreći, doživjeti „potres duše“, koji ga dovodi u dodir s vlastitom krhkošću, vlastitim granicama, vlastitom bijedom. U tom iskustvu čovjek može sve izgubiti, ali se može i naučiti istinskoj poniznosti. U takvim okolnostima čovjek može dopustiti da ga život izopači ili se može naučiti blagosti. Poniznost i krotkost su, dakle, osobine onih koji imaju zadaću čuvati i svjedočiti milosrđe.

No, ima jedno zvono za uzbunu koje nam kazuje idemo li krivim putem, a na to nas podsjeća današnje Evanđelje (usp. Lk 14, 1.7-14). Isus je pozvan na ručak u kuću nekog farizeja i pažljivo promatra kako mnogi trče da zauzmu najbolja mjesta za stolom. To mu daje priliku da ispripovijeda prispodobu koja i danas vrijedi za nas: „Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto“ (rr. 8-9). Previše puta se misli da se vrijedi na temelju mjesta koje se zauzima u ovom svijetu. Čovjek nije mjesto koje zauzima, nego je to sloboda za koju je sposoban i koju u potpunosti očituje kada zauzima posljednje mjesto, ili kada mu je rezervirano mjesto na križu.

Kršćanin zna da njegov život nije karijera na način ovoga svijeta, nego karijera na način Kristov, koji će za sebe reći da je došao služiti, a ne da bude služen (usp. Mk 10, 45). Sve dok ne shvatimo da se revolucija Evanđelja sastoji u toj vrsti slobode, nastavit ćemo svjedočiti ratovima, nasiljima i nepravdama, koji nisu ništa drugo nego vanjski pokazatelj nedostatka unutarnje slobode. Tamo gdje nema unutarnje slobode probijaju si put egoizam, individualizam, interes, ugnjetavanje.

Braćo i sestre, neka L’Aquila uistinu bude prijestolnica oprosta, mira i pomirenja! Neka može svima ponuditi onu preobrazbu koju Marija pjeva u Magnificat: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1, 52); onu na koju nas je Isus podsjetio u današnjem evanđelju: „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14,11). I upravo Mariji, koju vi častite s naslovom Spasiteljica naroda L’Aquile, želimo povjeriti želju da se živi po Evanđelju. Neka njezin majčinski zagovor izmoli oproštenje i mir cijelom svijetu.