Draga braćo i sestre!

1. S prvom nedjeljom korizme prekidamo „ciklus nedjelja kroz godinu” i počinjemo „uskrsni ciklus“ koji obuhvaća korizmeno i uskrsno vrijeme. To nam je prilika da obnovimo svoju krsnu vjeru ugledajući se u Isusa koji se nakon krštenja u Jordanu povlači u pustinju kako bi se ondje pripremio za izvršenje poslanja koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Krštenje, koje je u Jordanu primio od Ivana Krstitelja, nije samo početak Isusova javnog djelovanja nego i objava njegova pravog identiteta. Naime, tim povodom na Isusa silazi Duh Božji, a glas s neba objavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Ali ta svečana objava njegova identiteta Isusa ne uzoholjuje. Zato na Ivanovu reakciju, štoviše, preneraženost, da ga on krsti, umjesto da bude obratno, tj. da Isus krsti Ivana, Isus odgovara: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost” (Mt 3,15), tj. Božju volju. Nakon tog razgovora, Ivan je popustio i prihvatio Isusa krstiti. A Isus je zatim, vođen Duhom, otišao u pustinju gdje je bio izložen đavolskim iskušenjima.

2. Taj spomen Isusova krštenja podsjeća nas na vlastito krštenje, koje je većina od nas primila u djetinjoj dobi, a neki poput Isusa kao već odrasli. Ali bez obzira jesmo li kršteni kao djeca ili kao odrasli, krštenjem smo postali na poseban način djeca Božja, ljubljeni sinovi i kćeri istog nebeskog Oca, u kojima mu je sva milina. Drugim riječima, postali smo članovima Božje obitelji, tj. Crkve, rođene iz Kristova probodenog boka. Zbog toga je “uskrsni ciklus”, to korizmeno i uskrsno vrijeme, ono doba u godini kada se trebamo sa zahvalnošću intenzivnije prisjećati svoga krštenja i onoga što smo po njemu postali, kao i milosti i zadataka koje smo primili. U tom je smislu obnova krsnih obećanja sastavni dio liturgije Vazmenog bdijenja, na što nas predvoditelj slavlja posebno poziva riječima: “Draga braćo i sestre, mi smo po vazmenom otajstvu u krštenju zajedno s Kristom ukopani da s njime živimo novim životom. Zbog toga, po završetku korizmene pokore, obnovimo krsna obećanja, kojima smo se nekoć odrekli sotone i njegovih djela, a obećali služiti Bogu u svetoj katoličkoj Crkvi.” Ta obnova ne bi smjela biti samo neka formalnost, nego nešto oko čega ćemo se ozbiljno svakodnevno truditi tijekom čitavog korizmenog vremena. Truditi se molitvom, razmatranjem Božje riječi, redovnim sudjelovanjem u nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim slavljima, poučavanjem krštenih članova obitelji i prijatelja o značenju i važnosti tog najsvetijeg vremena u crkvenoj godini.

3. Posebno nam je dužnost razvijati u sebi onu raspoloživost duha s kojom je Isus na Jordanu pristupio Ivanu Krstitelju da ga krsti. Tu je prije svega poniznost, kako kod Ivana tako i kod Isusa. Čuli smo kako Ivan odvraća Isusa od nakane da ga on krsti, ističući: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Tu vidimo Ivanovu poniznost, koja će i u drugim prigodama doći do izražaja. Tako će, kad k njemu dođu njegovi učenici da ga izvijeste kako Isus krsti i da svi k njemu hrle, on odgovoriti: »Nitko ne može sebi prigrabiti ništa ako mu nije dano s neba. Vi ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego sam poslan pred njim‘« (Iv 3,28). Ivan se, dakle, ne želi stavljati na Isusovo mjesto nego hoće biti samo njegov preteča, onaj koji mu pripravlja put, tj. stvara okruženje i raspoloženje kod ljudi da ga upoznaju i prihvate.

4. Nakon krštenja Isus se povlači u pustinju kako bi se ondje duhovno pripremio za poslanje koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Time potiče i nas da u svom svakodnevnom životu rezerviramo neko vrijeme za biti samo s Bogom i sa sobom; za molitvu i razmišljanje o svom životu i radu u svjetlu Božje riječi i primjera što nam ga daje sam Isus. Bez toga svoje poslanje i svoje dužnosti možemo možda korektno izvršavati, ali bez onog žara posvećenosti i predanosti kojom je Isus to činio, a o čemu je sv. Ivan zapisao „da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Ovakvi trenuci nutarnje sabranosti i prebivanja s Bogom potrebni su nam i za ostvarenje i življenje obiteljskog zajedništva, kao i istinskih odnosa sa susjedima i suradnicima na poslu. Bog nam, naime, daje snage za međusobno prihvaćanje, opraštanje i pomaganje, ako dopustimo da nas svojim Duhom nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi.

5. U pustinji u koju je Duh Isusa nakon krštenja u Jordanu odveo, kao i Isusovo ponašanje ondje, pouka je i nama kako trebamo živjeti svoje krštenje. Pustinja je mjesto samoće i tišine, mjesto koje pogoduje čovjeku da se susretne sa samim sobom i sa svojim Bogom. Ali to je i mjesto kušnje koju trebamo znati izdržati i prepoznati kao priliku za učvršćivanje svoje vjernosti Bogu i svome kršćanskom pozivu. Isus nam je u tome uzor, ali i pomoćnik. Svojim nam primjerom pokazuje da nas Bog u pustinji ne ostavlja same, tj. prepuštene samima sebi. Dakako, u pustinji života ni đavao ne miruje nego sve čini kako bi nam se približio i zaveo nas da njega slijedimo. Ali Bog je tu koji nam šalje svoje anđele da nas obrane i pomognu da ne izgubimo povjerenje u njega i njegove namjere s nama. Ti anđeli mogu biti nebeski duhovi, ali i ljudi koji nas na našem vjerničkom putu svojom riječi i svojim primjerom ohrabruju, tješe i na mnoge načine pomažu da ne posustanemo u nasljedovanju Isusa.

6. Odlaskom u pustinju nakon krštenja u Jordanu Isus nas poučava kako biti kršten znači zauzeti određenu distancu prema ovom svijetu i svemu što nam on nudi, a ipak mu pripadati i dijeliti njegove brige i probleme. U tom smislu dobro se sjetiti starokršćanskog pisca koji je ovako opisao odnos kršćana prema svijetu: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju ni načinom života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođenu djecu. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje nasladama, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.”

Zar Isus nije upravo sličan odnos zauzeo prema svijetu kad se poslije krštenja na Jordanu odmah povukao u pustinju? Zar time nije želio pokazati da ovom svijetu pripada kao što duša pripada tijelu? Kao što duša nije tijelo, iako ga oživljuje, tako ni Krist ni njegovi učenici nisu od ovog svijeta, iako u njemu žive i izgrađuju ga. Biti u svijetu, a ne biti od svijeta, tj. ne ponašati se i ne živjeti kao ljudi od ovoga svijeta, nije li to poruka koju nam Gospodin upućuje svojim odlaskom u pustinju nakon što je kršten na Jordanu? Povukao se od svijeta, a za njegovo se spasenje dao razapeti.

Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup