S Isusom se bez straha plovi morem života

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje današnje liturgije vodi nas na obale Galilejskog jezera. Mnoštvo se skupilo oko Isusa, dok neki razočarani ribari, među kojima je Šimun Petar, peru mreže nakon lošeg noćnog ribolova. Isus se penje upravo na Šimunovu lađu; zatim ga poziva da se otisne na pučinu i baci mreže (usp. Lk 5, 1-4). Zastanimo nad ova dva Isusova čina: prvo se popne na lađu a zatim poziva da bace mreže. Bila je to loša noć, bez riba, ali se Petar pouzdao te izvozi na pučinu.

Prvo, Isus se penje na Šimunovu barku. Zašto? Zato da poučava. Želi upravo tu barku, koja nije puna ribe već se vratila na obalu prazna, nakon noći pune muke i razočaranja. To je lijepa slika i za nas. Svakoga dana barka našeg života ostavlja obalu doma kako bi se otisnula na more svakodnevnih aktivnosti; svakog dana gledamo nastojimo „loviti na pučini“, gajiti snove, ostvarivati planove, živjeti ljubav u našim odnosima. No često, kao Petar, proživljavamo „noć praznih mreža“ – noć praznih mreža – razočaranje jer se puno trudimo a ne vidimo rezultate kojima smo se nadali: „Svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo“ (r. 5), kaže Šimun. Koliko puta se i mi osjećamo poraženi, dok se u srcu rađaju razočaranje i gorčina. Dva vrlo opasna crva koja nas izjedaju.

Što tada čini Gospodin? Izabire upravo na našu barku da na nju uđe. Upravo ta prazna barka, simbol naše nesposobnosti, postaje Isusova „katedra“, propovjedaonica s koje naviješta Riječ. To Gospodin voli činiti – Gospodin je Gospodin iznenađenjâ, čudâ u iznenađenjima: popeti se na barku našeg života kada mu nemamo što ponuditi; ući u naše praznine i ispuniti ih svojom prisutnošću; poslužiti se našim siromaštvom kako bi navijestio svoje bogatstvo, našim bijedama kako bi navijestio svoje milosrđe. Sjetimo se ovoga: Bog ne želi brod za krstarenje, njemu je dovoljna jedna jadna „dotrajala“ barka, važno je da ga primimo. To da, važno je primiti ga; ne zanima ga na koju barku, zanima ga hoćemo li ga primiti. A mi – pitam se – hoćemo li ga primiti na našu barku života? Stavljamo li mu na raspolaganje ono malo što imamo? Ponekad se osjećamo nedostojni njega jer smo grešnici. No to je izlika koja se Gospodinu ne sviđa, jer ga to udaljuje od nas! On je Bog blizine, suosjećanja, nježnosti i ne traži perfekcionizam, već prihvaćanje. I tebi kaže: „Dopusti mi da se popnem na barku tvog života“. – „Ali, Gospodine, gledaj…“. – „Dopusti mi da se popnem na takvu kakva je“. Razmislimo o tome.

Na taj način Gospodin ponovno izgrađuje Petrovo povjerenje. Popevši se na njegovu barku, nakon što je propovijedao, kaže mu: „Izvezi na pučinu“ (r. 4). Nije bilo vrijeme pogodno za ribolov, no Petar ima povjerenja u Isusa. Ne oslanja se na strategije ribarâ, koje je dobro poznavao, već na Isusovu novost. Ono divljenje koje ga potiče činiti ono što mu je Isus rekao. I za nas vrijedi isto: ako ugostimo Gospodina na našoj barci, možemo izvesti na pučinu. S Isusom se bez straha plovi morem života, ne upadajući u razočaranje kada se ništa ne ulovi i ne prepuštajući se onome „tu se više ništa ne da učiniti“. Uvijek, kako u osobnom životu tako i u životu Crkve i društva, ima nešto lijepo i hrabro što možemo učiniti, uvijek. Uvijek možemo početi ispočetka, Gospodin nas uvijek ponovno poziva u igru jer on otvara nove mogućnosti. Prihvatimo, dakle, taj poziv: odagnajmo pesimizam i nepovjerenje i isplovimo na pučinu s Isusom! I naša mala prazna barka svjedočit će čudesnom ulovu.

Zamolimo Mariju da nas ona koja je kao nitko drugi primila Gospodina na svoju barku života, ohrabri i zagovara nas.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

Danas se slavi Međunarodni dan borbe protiv genitalnog sakaćenja žena. Oko tri milijuna djevojčica se svake godine podvrgava tome zahvatu, čestu u uvjetima vrlo opasnim za zdravlje. Taj običaj, koji je nažalost raširen u raznim dijelovima svijeta, ponižava dostojanstvo žene i predstavlja teški nasrtaj na njezin tjelesni integritet.

U idući utorak, na liturgijski spomen svete Jozefine Bakhite, slavi se Svjetski dan molitve i svijesti o borbi protiv trgovine ljudima. To je duboka rana, koju zadaje sramotno traženje materijalnih probitaka bez ikakvog poštivanja prema ljudskoj osobi. Mnoge djevojke – vidimo ih na ulicama – koje nisu slobodne, ropkinje su trgovaca, koji ih šalju da rade i, ako ne donesu novac, tuku ih. Danas se to događa u našim gradovima. Ozbiljno o tome razmislimo.

Pred tim pošastima čovječanstva izražavam svoju bol i pozivam sve oni koji su odgovorni da djeluju odlučno, kako bi spriječili i izrabljivanje i ponižavajuće prakse koje na osobit način pogađaju žene i djevojčice.

U Italiji se danas slavi ujedno Dan života na temu „Čuvati svaki život“. Taj poziv vrijedi za sve, posebno za najslabije kategorije: starije, bolesne te također djecu koja su spriječena da se rode. Pridružujem se talijanskim biskupima u promicanju kulture života kao odgovora na logiku odbacivanja i demografski pad. Svaki život se mora čuvati, uvijek!

Naviknuti smo vidjeti, čitati u medijima o mnogim lošim stvarima, loše vijesti, nesreće, ubojstva… toliko toga. Ali ja želim spomenuti dvije lijepe stvari. Jedna se dogodila u Maroku, cijeli se narod ujedinio u spašavanju Rayana. Svi su došli, svi su radili na spašavanju djeteta! Dali su sve od sebe. Nažalost, nisu uspjeli. Ali taj primjer – danas sam čitao u Messaggeru – te fotografije ljudi, koji čekaju da spase dijete… Hvala ovom narodu na tom svjedočanstvu!

Druga se dogodila ovdje u Italiji i neće izaći u novinama. U Monferratu, John, 25-godišnji mladić iz Gane, migrant koji je da bi stigao ovamo pretrpio sve ono što pretrpe mnogi migranti, i na kraju se nastanio u Monferratu, počeo je raditi, graditi svoju budućnost, u jednoj vinariji. A onda je obolio od užasnog raka, umire. I kad su mu rekli istinu, što je htio? [odgovorio je:] „Vratit ću se kući da zagrlim tatu prije nego umrem“. Dok je umirao mislio je na oca. I u tom selu Monferratu odmah su organizirali prikupljanje novca i, pod morfijem, stavili ga na zrakoplov, njega i jednog njegovog prijatelja, i poslali ga da može umrijeti na rukama svoga oca. To nam pokazuje da danas, usred mnogih loših vijest, ima lijepih stvari, ima „svetaca iz susjedstva“. Hvala za ta dva svjedočanstva koja su nam korisna.

Pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike! Posebno one iz Njemačke, Poljske i Valencije (Španjolska); kao i studente iz Madrida – baš su bučni ti Španjolci! – i vjernike iz Župe svetoga Franje Asiškog u Rimu. Poseban pozdrav redovnicama iz zajednice Talitha Kum, koje se zalažu u borbi protiv trgovine ljudima. Hvala! Hvala vam na onome što činite, na vašoj hrabrosti. Hvala. Potičem vas u vašemu radu i blagoslivljam kip svete Jozefine Bakhite.

I svima želim ugodnu nedjelju. Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!