Koncelebrirali su mons. Luka Marijanović i vlč. Stjepan Maroslavac te rektor Bogoslovnog sjemeništa dr. Stjepan Radić i katedralni župnik Ivan Lenić.

Uvodeći u blagdansko slavlje mučenice i crkvene naučiteljice sv. Terezije Benedikte od Križa, koju je papa sv. Ivan Pavao II. proglasio suzaštitnicom Europe, biskup je ukratko naznačio snagu njezina svjedočanstva u teškim i tragičnim prilikama 2. svjetskoga rata. A u prigodnom nagovoru na spomen biskupa Stjepana Bäuerleina rekao je: „Našu nadbiskupijsku zajednicu današnji dan vodi do još jednoga spomena – 50. obljetnice smrti biskupa Stjepana Bäuerleina, preminuloga u Đakovu prije 50 godina na današnji dan, 9. kolovoza 1973. u 68. godini života, 44. godini svećeništva i 23. godini biskupske službe. S dubokom se zahvalnošću spominjemo njegova života i djela: od rođenja u Babinoj Gredi 3. kolovoza 1905., školovanja i formacije, svećeničkoga ređenja u ovoj katedrali 7. travnja 1929., njegovih pastoralnih službi u više župa, i to u svim dijelovima naše tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije: od Podcrkavlja na zapadu do Petrovaradina na istoku, od Tovarnika do Valpova u sjevernom dijelu biskupije, potom njegova djelovanja i službi u Đakovu: vjeroučitelja i duhovnika nekoliko zajednica i bratovština te službe profesora i više odgojiteljskih službi u Bogoslovnom sjemeništu. Za biskupa je zaređen na Petrovo, 29. lipnja 1951., kao naslovni biskup Herakleje Pontske s ovlastima dijecezanskoga (kako se tada govorilo ‘rezidencijalnoga’) biskupa, da bi 12. listopada 1959. bio imenovan đakovačkim i srijemskim biskupom.“

Mons. Ćurić posebno je istaknuo njegovo sudjelovanje na zasjedanjima 2. vatikanskoga koncila (1962. – 1965.): „Naš biskup Stjepan bio je ‘koncilski otac’, kako stoji i na njegovoj nadgrobnoj ploči, sudionik je 2. vatikanskoga koncila te je, upravo na tragu Koncila, pokazao veliku brigu oko oblikovanja i unaprjeđenja pastoralnoga života, posebno na planu katehetskoga rada, nakon što je od komunista bio zabranjen vjeronauk u školama. Pokazivao je veliku osjetljivost za povijesnu baštinu i umjetnost. Osnovao je Dijecezanski muzej, obnovio u potresu 1964. godine oštećenu katedralu. Tadašnjoj komunističkoj ideologiji suprotstavljao se s jasnom i čvrstom principijelnošću, na što je snažno poticao i svećenike i vjernike. Biskupsko geslo ‘Cruce et labore’ (Križem i radom) doista je označilo njegov život. U tom je svjetlu znao upućivati, poput bl. Alojzija Stepinca, govoreći o prilikama i iskustvima ‘katakombi’ 20. stoljeća, uspoređujući ih s ranokršćanskim vremenima: ‘… ne smijemo se plašiti, moramo se napajati na onome što je vodilo prve kršćane (…)  Djeco moja, budite svjesni da je krv kršćana mučenikâ u prva tri stoljeća, a i kroz povijest Crkve, uvijek bila sjeme novih kršćana. Ne zaboravite da tako mora biti i danas.’“.

Mons. Ćurić zaključio je da „s tim poticajem i mi želimo usmjeravati svoje korake, razmatrajući Kristovo otkupiteljsko djelo i otajstvo Njegova križa, dok se u krilu naše nadbiskupije, u ovoj prigodi na osobit način združeni s našim nadbiskupom Đurom i umirovljenim nadbiskupom Marinom, zahvalna srca spominjemo života i pastirske službe našega biskupa Stjepana, moleći za nj vječno blaženstvo i radost uskrsnuća.“

Na kraju misnoga slavlja vjernička zajednica spustila se do biskupova groba u katedralnoj kripti, iskazujući još jednom svojom zajedničkom molitvom duboku zahvalnost za njegovu predanu službu u veoma teškim i zahtjevnim vremenima. Uz biskupa Stjepana Bäuerleina nazočni su se vjernici u molitvi sjetili i preminulih svećenika Ivana Lukačevića i Drage Domitrovića, čijih se obljetnica smrti Đakovačko-osječka nadbiskupija spominje istoga dana.