78. obljetnica stradanja stanovnika Zrina

Već tradicionalno od 1996. godine preostali Zrinjani i njihovi potomci sjećaju se događaja na blagdan Male Gospe 9. te 10. rujna 1943. godine kada su partizani i četnici u genocidnom pohodu ubili gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, kao i cijelo selo. Sve preživjele komunističke vlasti su raselile, oduzele im imovinu i zabranili povratak u Zrin.

Program obilježavanja započeo je molitvom pred križom podno Starog grada, a slijedio je mimohod do spomen-crkve Našašća Svetoga Križa ispred koje je slavljena misa. Mons. Milovan predslavio ju je u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom i ravnateljem Zaklade za Zrin mons. Markom Cvitkušićem, biskupijskim ekonomom mons. Zdravkom Novakom, domaćim župnikom vlč. Stjepanom Filipcem i još petnaestak svećenika.

Obljetnica je okupila hodočasnike pristigle iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognane Zrinjane i njihove potomke, a slavlju su nazočili i predstavnici državnih, županijskih i općinskih vlasti.

Na početku je sve okupljene, a posebno Zrinjane i potomke prognanih Zrinjana koji oplakuju svoje najmilije, pozdravio biskup Košić. Poručio je da su se okupili da oplakuju te mnogobrojne žrtve i Bogu ih prinose u svojoj molitvi i misnom slavlju. Biskup je rekao i da se nisu okupili pjevati i slaviti već oplakivati ubijene.

Slično je na početku homilije poručio i biskup Milovan rekavši da Bogu uzdižu molitve za sve žrtve koje su prije 78 godina podnijeli hrabri Zrinjani. „Misu nazivamo još i gozbom Jaganjčevom i svetom žrtvom, a neke može čuditi to što se u istom misnom događaju preko gozbe slavi, a preko žrtve pati. No, nema li i u našoj ovozemaljskoj patnji i u radosti nečega otajstvenoga, nečega što povezuje ljude čak i više nego rodbinska veza? Kao što se na radosnim događajima, poput svadbene gozbe, svi vesele zbog mladenaca i njihove sreće, mada se ta sreća najprije tiče samo dvoje ljudi, tako i patnja ljudi, pa makar se ona, poput ove u Zrinu, dogodila još 1943., čini da i mi danas, gotovo osam desetljeća kasnije, plačemo i supatimo s onima koji su ovdje izgubili i živote i sve ono što su imali: svoje domove, svoju crkvu, svoju zemlju, svoju povijest i sve ono što im do dana današnjega nije vraćene“, rekao je.

Podsjetio je i da je taj kraj nedavno doživio novu veliku patnju koju je prouzročio razoran potres. „No kada bi netko želio patnju koju je proživio Zrin 1943. opravdati nekom katastrofom koja se najedanput dogodila, koja bi bila plod afekta ili kakve izvanredne situacije, silno bi pogriješio. Mržnja prema Zrinjanima samo zato što se nisu željeli uključiti u poslušnike komunističke ideologije rasplamsavala se i danima prije tragičnih događanja oko svetkovine Male Gospe. Zločin koji je ovdje počinjen bio je planiran, s predumišljajem, a onaj sloj duše u kojoj prebiva osjećaj za pravednost i danas jeca jer dosad za taj zločin nitko nije odgovarao. Štoviše, i danas se s nekih mjesta nastoji ubiti sjećanje na stravični pokolj i progonstvo. No zaborava nema“, ustvrdio je biskup Milovan. U nastavku je pročitao svjedočanstvo unuka jednog Zrinjana o njegovom djedu kojeg su ubili 1943. godine.

Zatim je povezao žrtvu Miroslava Bulešića i žrtvu Zrina. „Danas smo ovdje svjesni da nas povezuje žrtva. Vi dobro znate da dolazim iz Porečke i Pulske biskupije, s istarskoga poluotoka koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća bio poprište kolopleta triju zločinačkih ideologija, fašizma, nacizma i komunizma; i nebrojene istarske obitelji nose nezacijeljene rane iz toga razdoblja. Od svih je bio proganjan, a od ruke zadojenika komunističkom ideologijom život je skončao i naš blaženik, svećenik Miroslav Bulešić. U doba kad je Zrin proživljavao svoja mučeništva, ostalo je očuvano dragocjeno pismo koje je bl. Miroslav 1943. pisao rektoru Sjemeništa Lombardo u Rimu. Pismo je započeo sljedećim riječima: ‚Konačno Vam se javljam da sam živ. A živ sam zahvaljujući Bogu! Premda živ, proživio sam dane pune neizvjesnosti, strepnje i utučenosti. (…) Kad bih Vam ispričao što se dogodilo ovdje kod nas od 8. rujna do danas, Vi biste se prestrašili. Ako sam ostao živ, moram zahvaliti na poseban način Bogu. Sjećam se onih svojih bježanja, onih metaka što su fijukali oko mene…‘, napisao je tada Bulešić koji je služio u župi Baderna u blizini Poreča. Trebamo sada zastati i na sljedećim riječima koje je na kraju toga pisma napisao bl. Bulešić: ‚Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće!‘, zavapio je naš blaženik (Pismo rektoru Zavoda Lombardo u Rimu, 20. studenoga 1943. ). Nažalost, trebalo je u Hrvatskoj čekati još pola stoljeća da se na temelju prolivene krvi tisuća i tisuća ljudi društvo ponovno počne rađati, što smo dočekali tek nakon završetka Domovinskoga rata“, poručio je biskup. Na kraju je zaključio da su došli ondje jer vjeruju da Bog ne dopušta da propadne nijedan koji u njega vjeruje.

Nakon popričesne molitve, riječi zahvale u ime Zrinjana izrekao je biskup Petanjak. Zahvalio je biskupu Milovanu na dolasku i izrečenim riječima, ali i domaćem biskupu Košiću na tome što ustrajno drži uspomenu na Zrin i Zrinjane. Biskup je rekao da ih još uvijek boli nepravda što se nakon toliko godina Zrinjani ne mogu vratiti u svoje mjesto i što im oduzeta imovina nije vraćena. Pozvao je sve da se bore da i ta pravda dođe jednom na vidjelo te da se ustraju okupljati u Zrinu i čuvati uspomenu na sve poginule, nestalne i pokojne Zrinjane.