Od čiste i uredne kuće važnije je čisto srce i zato se brojni vjernici mire s Bogom u sakramentu ispovijedi. Koliko često bi se vjernik trebao ispovijedati? Zašto nije dovoljno osobno se pokajati i u osobnom razgovoru s Bogom ispovjediti grijehe, već je potreban sakrament? Što ako na ispovijedi neki grijeh zaboravimo ili se previše sramimo da bismo ga ispovjedili? Na ta i druga pitanja odgovarali su gosti: vlč. doc. dr. Odilon Singbo, s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, direktor nakladničke kuće Salesiana don Mihovil Kurkut, SDB, i župnik Župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama vlč. Branimir Budinski.

U tijeku je treći tjedan došašća, intenzivira se priprema za blagdan Kristova rođenja. Od čiste i uredne kuće važnije je čisto srce i zato se brojni vjernici mire s Bogom u sakramentu ispovijedi. Koliko često bi se vjernik trebao ispovijedati? Zašto nije dovoljno osobno se pokajati i u osobnom razgovoru s Bogom ispovjediti grijehe, već je potreban sakrament? Što ako na ispovijedi neki grijeh zaboravimo ili se previše sramimo da bismo ga ispovjedili? Postoje li grijesi koje Bog ne oprašta? Što ako ispovijedamo grijeh, kajemo se za njega, ali ga nikako ne možemo iskorijeniti?, upitala je voditeljica Diana Tikvić.

Vlč. Odilon Singbo rekao je da Crkva pred vjernike stavlja potrebu ispovijedi prije najvećih svetkovina jer nam blagdani pomažu da u pripremama za njih ne zaboravimo nutrinu. “U strogom smislu, Crkva ne potiče na ispovijed samo kada su blagdani nego cijelu godinu. Nutrina je daleko važnija i potrebnija za primanje svoga Gospodina. Logično je da kroz ovo vrijeme Crkva malo više potiče da ne zaboravimo tu dimenziju svoga života”, a u nastavku je progovorio o sakramentu ispovijedi i duhovnom razgovoru. “Mislim da u današnjoj ispovjednoj praksi postoji opasnost kojom je teško upravljati. Svećenik mora imati osjetljivost promatrajući način na koji se penitent ispovijeda da prepozna i stavi naglasak na ono što muči osobu. Problem nastaje kada ljudi žele pretvoriti sakrament ispovijedi u trenutak razgovora o problemima o onim stvarima s kojima se muče. Vratio bih nas na uzrok tog problema, a to je pitanje: “Koliko smo kao duhovnici raspoloživi vjernicima, i to ne samo u kontekstu radnog vremena župnog vremena od-do nego da jasno znaju da svećenik tog dana, pola dana stoji na raspolaganju kada možete doći razgovarati o svojim vjerskim dilemama ili problemima. Kada bismo imali takvu mogućnost u župnim zajednicama, ovaj bi se problem smanjio. Ispovijed u ovom vremenu pred blagdanima pokazatelj su tih teškoća. Stvara se određeni kaos i nered gdje nije potrebno. Ovo je vrlo važno pitanje na koje trebamo pronaći odgovor. Možda kroz našu sposobnost da budemo više na raspolaganju vjernicima izvan konteksta ispovijedi”, rekao je vlč. Odilon.

Vrlo često se ljudi ne pripreme za sakrament ispovijedi. O dobro pripremi za ispovijed vlč. Odilon rekao je da trebamo “ispovijed shvatiti kao susret radosti s Gospodinom koji nas čeka, a ne sudi. Sjetimo se priče o izgubljenom sinu iz Evanđelja. Priprema za ispovijed vrlo je važna. Bogu hvala, razni molitvenici mogu biti pomoćna sredstva da prođu kroz ispit savjesti. Mislim da je to dobro činiti svakodnevno. Znam da čovjeku nije lako na taj se način “raskrinkati” pred Bogom i svećenikom, ali svećenika trebamo doživljavati kao onoga koji predstavlja Boga kao milosrdnog Oca”, rekao je zaključno vlč. Odilon Singbo.

Don Mihovil Kurkut opisao je Crkvu kao majku koja pokušava svoju djecu približiti svome Gospodinu po svojem iskustvu, povijesti, naputcima i po svojem velikom milosrđu. “Ispovijed je osobni susret sa svojim Gospodinom koji se događa po medijaciji Crkve. Koliko često se ispovjediti može ovisiti o raznim faktorima. Činjenica je da u smrtnom grijehu koji raskidaju moj odnos sa Gospodinom, uvijek je nužna ispovijed. Što sam dalje od svjetla to smatram da je moja “odjeća” u redu, ali prilaskom svjetlu vidim svaku mrlju i poteškoću na sebi. U nastavku je don Kurkut objasnio što je to smrtni grijeh i koji su uvjeti da bi nešto bilo smrtni grijeh. “Smrtni grijeh je kada sam svjestan da će nešto što ću sada učiniti povrijediti moga Gospodina, brata ili sestru, znam da je to objektivno zlo, svjestan sam toga i to želim učiniti! Prije svega, smrtni grijeh je ono što svjesno činim protiv nekoga da bih došao do onoga što mi je u interesu, a nije me briga za osobu. Gospodine, znam tko si i što činiš, ali za tebe me nije briga. Evo, to je smrtni grijeh”, objasnio je don Kurkut.

Pamti li svećenik grijeh i ima li o tim ljudima, koje možda i poznaje, drugačije mišljenje nakon ispovijedi, bilo je također pitanje upućeno don Mihovilu Kurkutu. “Ispovijed mora biti mjesto susreta s Gospodinom i Njegovim milosrđem, to papa Franjo inzistira, a ne sudnica. Osobno, ja nemam nikakvih poteškoća u pamćenju grijeha, zaista prolaze kroz mene i ja ih ne čujem. Dapače, kada vidim kada se netko bori, kada se Gospodin u njemu i za njega bori, onda mi je još draži taj brat ili sestra”, a o pokori zaključio. “Moramo znati da svaki moj grijeh ima posljedice, kao i riječ te odluke. Ima posljedicu na Crkvu, moje odnose, pogled, osobe s kojima radim. Ako grešan svećenik koji se ne ispovijeda, ne radi na sebi, on utječe na svoje vjernike i zdravlje svoje zajednice. Ne možemo to riješiti sa tri Zdravomarije. Crkva uči da bi ispovijed bila valjana potrebna su tri uvjeta. Prvi je da ispovjedim svaki grijeh. Drugi uvjet je kajanje. Zadnji element koji je nužan – čvrsta odluka da to više neću učiniti. Prije je ispovijed bila moguća samo jednom u životu pa je moguće zamisliti što bi se dogodilo kada bi se loše ispovjedili”, zapitao se na kraju don Mihovil Kurkut.

Vlč. Branimir Budinski rekao je da je sakrament svete ispovijedi potrebno ispovjediti pred Bogom, odnosno svećenikom, a ne u samoći svoje sobe pred ogledalom. “Stati pred ogledalo –  ne, ali pred jedno drugo staklo, pred prozor – da. Tu dolazi svećenik koji ti pomaže da se vidiš u objektivnom kontekstu. U svjetlu onoga što ti sam ne vidiš, gdje bi trebao krenuti, početi raditi na sebi, od čega bi se trebao odmaknuti, što koči tvoj duhovni život. Na taj način, a jer je sakrament povratiti svoj savez s Bogom, savez s ljubavi koji je Bog utkao u tebi po sakramentu ispovjedi kojega ćemo nazvati mlađom “sestricom” krštenja. O tome kako bi izgledalo kada bi svećenik išao po zapovijedima u ispovijedi rekao je da su “vjernici dužni ispitati svoju savjest. Njihov najlošiji ispit savjesti bolji je od mojeg najboljeg ispitivanja. Ako mu ja šablonski prema nekom ispitu savjesti, bez obzira koliko on bio dobar, odgovor na svaki moj upit je negativan. To je moje iskustvo. Važno je da se u ljudima proizvede jedna radost, samokritičnost, a ona ne proizlazi da ću ja šablonski nabrojati grijehe, nego susresti se s Gospodinom. Ako si se u svojoj boli, patnji, susreo s Gospodinom, to je onda radostan čin i trenutak velikog veselja jer je pronađen smisao vlastite patnje. Ne trpimo zato što nas nešto boli ili se ne možemo izdići iznad nečega, nego zato što ne vidimo smisao ljubavi u svome životu i jer je naša patnja neproduhovljena. Svaki naš pokret, već misao, stvara naviku. Zato bi bilo čudno da ne ponavljamo iste grijehe. Navika stvara utabani put u snijegu i stazu, autocestu. Kako ćeš prestati činiti te iste grijehe? Ne tako da se trudiš ne činiti to više, nego da utabavaš nove puteve, novu autocestu. Ta će stara autocesta grijeha postati makadam, bit će prisutan taj put, ali ćeš živjeti snagom vjere. Onaj makadam će postati maleno jer si je izgladnio, a vjera jaka jer si je nahranio. To je poanta ispovijedi”, zaključio je vlč. Branimir Budinski.