Argumenti HKR-a: Isus – na zahtjev bolesnika, njihove obitelji i medicinskog osoblja – probija barijere pandemije
Zagreb (IKA)
U emisiji „Argumenti“ Hrvatskoga katoličkog radija u ponedjeljak 23. studenog razgovaralo se o temi „Donosimo li Isusa k bolesnima?“ te su iznesena konkretna iskustva djelovanja Crkve u pandemiji covida-19.
Bolest nije Božja kazna, ona nije na smrt, nego da se proslavi Sin Božji, kako je i rekao Isus (usp. Iv 11,4). Tu Isusovu rečenicu, kroz osobna svjedočanstva, potvrdili su sudionici emisije, obogaćeni susretima s bolesnima, umirućima, ali i ozdravljenima. Sudjelovali su: s. Antonija Grubišić, franjevka od Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije iz Dubrovnika i duhovna asistentica u Zavodu za dječju onkologiju i hematologiju u Zagrebu; s. Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove, medicinska sestra i izvanredna djeliteljica pričesti; i vlč. Ivan Lastovčić, župni upravitelj zagrebačke Župe sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi, svećenik koji je prebolio covid-19 i koji pohodi bolesnu djecu u Zavodu za dječju onkologiju i hematologiju u Zagrebu.
„Iscjeliteljsko djelovanje Isusa Krista potvrđuje Božju skrb i Božje Kraljevstvo u ovom svijetu“, rekao je vlč. Ivan, a s. Augustina i s. Antonija potvrdile su da kao redovnice bolesnima i njihovim obiteljima izbliza svjedoče da Isus i danas djeluje, pohađa bolesnike i čini čuda. Ta čuda možda nisu u ozdravljenjima kako ih mi priželjkujemo, čuda su u obraćenjima, pomirenjima, slavljenima sakramenata i na bolničkim odjelima. Isus po bolesti mijenja živote i spašava duše, i bolesnika, ali i onih koji ga okružuju.
Kao duhovna asistentica Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju u Zagrebu, s. Antonija Grubišić rekla je da maleni onkološki pacijenti nisu opterećeni pitanjem zašto je Bog dopustio da im se dogodi teška bolest.
„Malenima je vrlo jednostavno sve objasniti zato što su Isusovi. Isus je rekao – Pustite malene k meni! (Mk 10,14) Oni ne pitaju zašto su bolesni, njima je važno da oni tu jesu, da im netko donese radost i dijete živi od dana do dana, ne broji dane, ne opterećuje se zašto ondje leži, zašto nema kose… Djeca ne postavljaju takva pitanja.“
A nakon rada s djecom, s. Antonija odgovara na pitanja roditeljima kojima se ruši svijet u susretu s teškim dijagnozama vlastitog djeteta. Iako nema odgovor na pitanje zašto Bog dopušta bolest, svjedoči da i vlastiti križ koristi kao most kojim će do Isusa dovesti male pacijente i njihove roditelje.
„Isus ne kažnjava, bolest nije kazna, ona je proces“, rekla je i prepričala kako djecu priprema i na mogući prijelaz k Bogu, ali i kako se slavi svako ozdravljenje. Razumije svaku bolesnu osobu, te Bogu zahvaljuje što svakodnevno može živjeti s bolesnom djecom u kojima vidi Isusa. I sada, kada vrijede posebne epidemiološke mjere, dostupna je i malim pacijentima i njihovim roditeljima putem mobitela i društvenih mreža.
Kao duhovna asistentica zadužena je za pripremu ozračja u koje dolazi svećenik među male onkološke pacijente. I ističe koliko je važno da dijete kojem svećenik dolazi osjeti da ima potporu zajednice, pa i prisutnost nekog bliskog u tom trenutku. Roditelji pozivaju svećenika da duhovno okrijepi male bolesnike: „I roditelji vjeruju da će to pomoći djetetu da će ići naprijed. Hrabrost je imati vjeru da naša molitva dijete diže na noge, oslobađa ga od svih tereta.“
S. Augustina Barišić je, i kao medicinska sestra, odgovorila na pitanje trebaju li vjernici, zbog vjere u to da Isus ozdravlja, odbijati medicinsku pomoć.
Slikovito je istaknula da „nije potrebno slomiti nogu da bih mogla razumjeti druge. Bog je ljubav. Ako tu ljubav upijemo u sebe, lakše ćemo prihvatiti ono što nam Bog daje. Rekla bih da je bolest dar i ljubav, a kroz bolest nas Bog osposobljuje da budemo ljubav. On nema drugih ruku nego naše, ima našu riječ kojom tješimo i kojom možemo pokazati onima koji pate da je Bog ljubav i da je On tu prisutan. Bog korača našim koracima, ima naše srce. Osobe koje pate imaju pravo nasloniti se na naše rame, imaju pravo na naše vrijeme da ih možemo čuti. Patnici, bolesnici, ljudi nas trebaju. Prihvatiti patnju i ljubav možemo primjerom, riječju i darivanjem.“
Stoga je moguće da Bog djeluje i po medicinskom osoblju. „Bog je dao liječnicima dar liječenja. Oni mogu biti Krist koji hoda ovom zemljom, a to se posebno može doživjeti u liječničkim salama, kod operacija. U liječnike treba imati povjerenja, kao i u sve medicinsko osoblje.“
Iznijela je svjedočanstva kako se događaju obraćenja i liječnika kad gledaju umiranje vjernika, te u njima dožive Krista. „Svaku patnju i bol koju susrećete tijekom dana, bol koja je oplemenjena kroz Krv Kristovu, izgrađuje mene osobno i sve one koji su pored mene. To je ljubav. Mi ne možemo drugačije djelovati, nego ljubiti, biti dar drugima kojima nas Bog šalje.“
Vlč. Ivan, kao svećenik koji služi i bolesnima i te trenutke doživljava kao blagoslov, rekao je da je u svakoj bolesnoj osobi, onoj koja pati „trpeći Krist.“ Dodao je da po sakramentima Gospodin ozdravlja ne samo pojedinu osobu, nego i naše međuljudske odnose. Oni se odnose ne samo na fizičko zdravlje, već na čitavog čovjeka. U sakramentima se događa slavlje – bilo u župi ili u određenoj bolnici.
Upozorio je kako se mnogi odrasli boje Sakramenta bolesničkog pomazanja, jer su naučeni na njegovu krivu interpretaciju, kao da se radi o Posljednjoj pomasti i ostavlja se za kraj, te nakon toga nema spasenja. „Niti jedan sakrament u Katoličkoj Crkvi nije na smrt, nego na život. I toga moramo biti svjesni. Zbog tog krivog mišljenja i lažnog obzira, taj se Sakrament ostavlja za kraj, umjesto da dok je osoba na početku svoje bolesti u potpunosti može sudjelovati, slavi taj Sakrament koji može podići nju i cijelu njezinu obitelj.“
Kao izvanredna djeliteljica Pričesti na bolničkom odjelu, s. Augustina posvjedočila je kako je euharistijskog Isusa nosila sa sviješću da toga nije dostojna ona, već osoba kojoj ga nosi, i tada se događa susret ozdravljanja. „Često puta osobe, kada im Isus dolazi, imate osjećaj da su preobražene, bez obzira što pate i bolesne su. Isus ozdravitelj je tu, On dolazi. To je posebna milost.“
Pozvala je svećenike, redovnike i redovnice da se ne boje izaći iz svoje komotnosti i otići u žarište, ondje gdje su potrebni. „Živimo za onu osobu gdje nas Isus šalje. Budimo misionari, a to znači nositi Isusa ondje gdje On treba doći, a to su naši bolesnici.“ Stoga smatra da nema zapreke da Crkva u ovim okolnostima dopusti djelovanje izvanrednih djelitelja Pričesti i u bolnicama.
Na kraju je zaključila da se s Isusom umire radosno, a bez Njega teško. „Naša prisutnost je prisutnost Isusova uz osobu koja odlazi, i puno lakše se rastane od ovozemaljskog života. Imam dojam da djeca lakše odlaze za razliku od odraslih koji se teško rastaju sa svojima i s nama. Ali ako tu osobu primite za ruku i kažete joj: ‚Ne boj se, Isus je tu, On te vodi i ideš k Njemu – otvara se posebna trasa prema Nebu.‘“
Sugovornici su se u zaključku usuglasili da su u vrijeme pandemije potrebni izvanredni dušobrižnici za oboljele, njihove obitelji i medicinsko osoblje. Vlč. Ivan je potvrdio da su brojni upiti o tomu – među ostalim, tko će dopustiti svećeniku dolazak na kovid odjel.
„Potrebna je veća osviještenost da je takvo dušobrižništvo potrebno, te kako je zaista moguće donijeti Sakramente na te odjele“, kazao je te je preporučio dogovor s civilnim vlastima, što je i preporuka Apostolske pokorničarne u Bilješci od ožujka 2020.
Dobar primjer prakse je s. Antonija koja kao duhovna asistentica pripada osoblju bolnice i palijativnom timu koji djeluje na odjelu, te je ugovorno vezana za Zavod za dječju onkologiju i hematologiju u Zagrebu.
S. Augustina, pak, u svojoj praksi medicinske sestre, kao izvanredna djeliteljica Pričesti u bolnici, također je model koji se može koristiti za duhovnu skrb i u ovo vrijeme pandemije.
U emisiji su spomenuti i primjeri pojedinih nad/biskupija kako je organizirana duhovna i pastoralna skrb za bolesnike i medicinsko osoblje u vrijeme pandemije.