Argumenti HKR-a o osobama s invaliditetom u Crkvi

O invaliditetu kao prilici za obogaćenje zajednice, o tome kako osobe s invaliditetom djeluju na druge te kako u susretu s invaliditetom sačuvati mentalno zdravlje, govorili su: fra Bože Vuleta, duhovnik zajednice Korablja – Arka, gvardijan i župni vikar Majke Božje Lurdske u Zagrebu, Ljilja Ivanković, mag. rehab. educ., voditeljica multidisciplinarnog tima za zaštitu mentalnog zdravlja osoba s intelektualnim teškoćama, Udruga Korablja i Ivica Petar Čališ, prof. kemije, stručni suradnik aplikacije Nova Eva.

Prof. Čališ, i sam osoba s invaliditetom, naglasio je potrebu promjene načina razmišljanja u društvu i Crkvi. “Kad shvatimo da nema velike razlike između moje fizičke potrebe, kao i mojih drugih potreba koje su zajedničke potrebama drugih ljudi, kad shvatimo da ne postoje razlike u potrebama u psihičkom, duhovnom, fizičkom i društvenom smislu, jer svi smo mi potrebni nečije pomoći, shvatimo da ne postojimo ‘mi’ osobe s invaliditetom i svi drugi.“

Kad ovaj profesor kemije govori o svojem invaliditetu, tada ističe da ga ne doživljava kao križ, što mu tijekom susreta mnogi ljudi znaju sugerirati. Čališ tvrdi da znatno više uživa u životu otkad je vezan uz kolica.

“Trenutak kad osoba s invaliditetom shvati na koji način osobno može doprinijeti zajednici, tada ta osoba izlazi iz okvira invaliditeta i postaje aktivan sudionik društva. Trebamo si postaviti pitanje: jesmo li mi shvatili što je naša svrha taj dan i što ćemo raditi? Ako jesmo, bit ćemo sretni. Ako nismo, možemo biti najzdraviji i opet ćemo biti nesretni”, kazao je prof. Čališ.

Fra Bože duhovnik je dviju zagrebačkih organizacija koje rade s osobama koje imaju mentalne teškoće u razvoju. U svojem svećeničkom poslanju i susretima s potrebitima, primjetio je promjene u pristupu i stavovima prema ljudima koji su drukčiji.

“Određeni pomaci mentaliteta su općenito vidljivi. Ono što treba također reći jest da je Crkva kroz čitavu svoju povijest imala različite institucije koje su na raznorazne načine pomagale upravo takvim osobama. Danas, hvala Bogu, imamo i građanske inicijative koje prepoznaju potrebu suradnje s Crkvom.”

U drugačijima ovaj duhovnik prepoznaje korektor ili propitivač naših uvriježenih vjerovanja da smo otvoreni prema drugima i da živimo kao djeca Božja po pitanju uvažavanja različitosti.

“Problem je u našoj retorici koja je puna politički korektnog tamjana u svetištima multikulturalizma, etničke raznolikosti i rodne ravnopravnosti, široke vjerske tolerancije, alternativnog načina života i prijateljstva s vlastitom sjenom. Jednostavna je činjenica da nas plaši ono što je različito, ono što je drugačije. Većina nas tvrdi da prihvaća te različitosti, no sveti Toma Akvinski je mudro rekao da mi to više izražavamo u želji nego li u stvarnosti”, zaključio je fra Bože.

Magistra Ivanković poslužila se biblijskom slikom Crkve kao jednog tijela u Kristu kako bi naglasila da osobe s mentalnim poteškoćama mogu živjeti oslobađajuće zajedništvo.

“Ne moramo uvijek biti jaki i sposobni. Jednostavno možemo skinuti masku i živjeti zajedništvo. Ako se na taj način živi određeni invaliditet, npr. intelektualna teškoća, sigurno će biti više mentalno osnaženih pojedinaca, zdravijih i sretnih pojedinaca koji će u punini živjeti svoje poslanje”, istaknula je.

Ivanković je spomenula i činjenicu da u praksi često vide da to nije tako. Kao posljedicu navela je pojačane teškoće na području mentalnog zdravlja.

“Važna je podrška zajednice kao i stručna podrška koja nažalost u Hrvatskoj nije dobro organizirana. Imali smo priliku vidjeti jako dobre primjere gdje su specijalizirane i ustanove i stručnjaci koji se ciljano bave problematikom mentalnog zdravlja osoba s intelektualnim teškoćama; koje su zapravo malo drugačije od osoba bez takvih intelektualnih teškoća”, poručila je.