Biskup će u svojoj rodnoj župi gdje prije točno pedeset godina kao novozaređeni svećenik slavio svoje mladomisničko slavlje,  proslaviti svoj zlatni jubilej. Rijetko koja župa u Bosni i Hercegovini može se poput Petrićevca pohvaliti da je iznjedrila dvojicu kardinala – Guida Del Mestrija i Vinka Puljića i jednog rezidencijalnog biskupa Franju Komaricu.

U razgovoru za Hrvatski katolički radio biskup Komarica otkrio je kako Petrićevac brojna duhovna zvanja iz toga kraja duguje otvorenosti Božjoj providnosti.

“Nama je samo da se otvaramo poticajima Božje providnosti. Nije nikako slučajno da su se upravo na sjeveru grada Banja Luke smjestila vrlo važna žarišta duhovnog života, odnosno tri samostana: samostan otaca franjevaca na Petrićevcu, samostan otaca trapista ‘Marija Zvijezda’ i samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Sigurno su molitve brojnih dobrih duša koja su bila odgajana od franjevaca i trapista te sestara koje su imale sirotišta i škole koje su osposobile brojne mlade ljude za život, kao i geslo ‘Ora et labora’ – ‘Moli i radi’ sigurno je posijalo sjemena na Božjoj njivi koji izrastu te se iznesu plodovi. Ne možemo dovoljno Bogu zahvaljivati da smo imali toliko duhovne učitelje koji su poučavali naše djedove i bake, kao i očeve i majke. Nedjeljom se podrazumijevalo da se ide na misu i to je ozračje pogodovalo duhovnim zvanjima.”

Kako nam je otkrio biskup Komarica, o odlasku u svećenike počeo je razmišljati u dječaštvu, od osnovne škole.
“Naime, nakon osnovne škole odlučujemo se kojim smjerom dalje krenuti. Razmišlja se hoće li se ići u strukovne škole ili na studij. Ja sam uvijek bio malo više znatiželjan, uvijek me zanimalo što je istina. Od nastavnika sam znao čuti čudne izjave o Crkvi i Bogu, odnosno da nema Boga. Uvijek su dovodili u pitanje našu vjersku praksu. Mene je tada zanimalo postoji li škola gdje mogu doznati pravu istinu o Bogu, Kristu i Crkvi. Bio sam željan istinske informacije jer sam tada slušao samo negativne stvari o vjeri.”

Banjolučki biskup se prisjetio kako ga je kao dijete na okretanje duhovnom zvanju poticala jedna rođakinja redovnica čiji su roditelji živjeli blizu njegove obitelji.

“Ja sam zahvalan toj časnoj sestri koja je sigurno izmolila moje duhovno zvanje, kao i mnoga druga. Ja sam potom otišao u sjemenište na zagrebačku Šalatu, ondje je bio sa mnom i kardinal Vinko Puljić. Naš dragi Bog je sve vodio. Čovjek ne može ni slutiti što ga dalje u životu čeka, ali treba Gospodinu prepustiti puteve svoje i On će sve dobro voditi i završiti.”

Za HKR biskup Komarica prisjetio se trenutaka u životu kad je bio na raskrsnici puteva.

“Nakon mature mi je bilo dosta dramatično pa onda pred đakonat. Pitao sam se hoću li ja to moći. Što sam više poznavao što svećeništvo jest, više se pojavljivalo pitanje hoću li ja to moći. Onda je prevladalo ako Bog želi, On će mi dati i snage. Na samom ređenju za svećenika bio sam radostan i smiren. Tada je katedrala bila porušena od potresa, a nas je četvorica bilo ređeno u trapističkoj crkvi. Svi smo bili sretni, bilo je puno svijeta koji se zajedno s nama radovali jer će biti novih sijača Božjih Riječi. Zaplovili smo s Božjom pomoći, ali čovjek sad kad gleda unazad uistinu se vidi da je Gospodin sve veličanstveno vodio.”

Kao mladi svećenik, biskup Komarica postigao je doktorat iz liturgike u austrijskom Innsbrucku. Uz taj glavni studij, studirao je i glazbu. Skladao je i himnu sv. Bonaventuri, zaštitniku Banjolučke biskupije i naslovniku katedrale.
“Svi smo pozvani pjevati Gospodu pjesmu novu. Zahvalan sam Bogu što sam odmalena imao dar sluha i glasa. Moj tata je posebno bio poznat u našem kraju po pjevanju.”

Kako nam je otkrio, pjevao je u župnom zboru pa poslije na Šalati, a potom je u Đakovu i sam vodio zbor, a vodio je i bogoslovski zbor. Na drugoj godini glavnog studija teologije upisao je i konzervatorij u Innsbrucku, a na trećoj i andragogiju.

“Kad sam se vratio u Sarajevo i na fakultetu preuzeo profesuru i vođenje zborova. Malo sam se posvetio i pisanju kompozicija. Skladao sam himnu Gospe Komušanske. Došla je kasnije i himna sv. Bonaventuri i bl. Ivanom Merzu. Budući da su me odvukle druge stvari, žao mi je što se nisam mogao više posvetiti svom hobiju. Naprosto nije bilo vremena.”

Jedno od najvećih djela biskupa Komarice je njegovo uporno zauzimanje za proglašenje blaženim sina banjolučke biskupije Ivana Merza. Za tu radosnu prigodu pozvao je u Banju Luku papu Ivana Pavla II., koji je, iako već teško bolestan, 22. lipnja 2003. pohodio Banjolučku biskupiju i na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza.

“To je Božji dar i našoj generaciji katolika. Ivan Merz je, kako je to rekao papa Benedikt XVI., izuzetna pojava na horizontu Crkve u zadnje vrijeme jer je uzor angažiranog vjernika i laika 21. stoljeća i on mu se moli svaki dan. Bio je velik intelektualac i dubok vjernik. Kad sam se vratio iz Innsbrucka, krenuli smo s posebnom pobožnosti prema Ivanu Merzu slaveći njegov rođendan u prosincu i rođendan za Nebo u svibnju. 1987. sam kao mladi biskup sudjelovao na Sinodi o laicima u Rimu gdje sam pred sinodalnim ocima govorio o Ivanu Merzu kao prototipu angažiranom vjerniku koji je 40 godina prije Koncila zastupao stvari koje će biti na Koncilu, a govorio je o liturgijskoj reformi i apostolatu laika u Crkvi. On je Božjim darom ušao u prevažne stvari za Crkvu. Tada sam razgovarao sa Svetim Ocem i o Ivanu Merzu, a razgovarali smo o slučaju Međugorju. Smatrao sam svojom dužnošću ‘pogurati’ beatifikaciju Ivana Merza u razgovoru s patrom Nagyjom. Svaku zgodu sam koristio u Vatikanu da ‘poguramo’ stvari. Molio sam Svetog Oca da preko reda prebaci našeg Ivana Merza. On ga je osobno smatrao velikim čovjekom laikata Crkve.”

Kad gleda na svoj život biskup Komarica zahvaljuje za bezbrojne Božje darove te poručuje kako je sve Njegovo djelo.

Biografija biskupa dr. Franje Komarice

Banjolučki biskup dr. Franjo Komarica rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, župa Petrićevac. Osmogodišnju školu završio je u Banjoj Luci, sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu (1961. – 1963.) i Đakovu (1963. – 1965.), gdje je i maturirao, zajedno s kardinalom Vinkom Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka započeo je teološki studij u Đakovu (1967. – 1968.), a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (1968. – 1972.). 

Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci, 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.

Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje od 1978. do 1986. predaje liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora: bogoslovski i katedralni.

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Isti ga je papa i zaredio za biskupa u bazilici sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar blagopokojnog biskupa Pichlera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.

Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, nekoliko je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika.

Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu. 

Prilog Svjetlane Đuran i Marije Pandžić