Na tom dijamantnom svećeničkom jubileju, uz svečara i ordinarija Porečke i Pulske biskupije Ivana Štironju, koncelebriralo je više nadbiskupa i biskupa iz raznih dijelova Hrvatske: predsjednik HBK zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić i šibenski biskup u miru Ante Ivas. U koncelebraciji je bilo pedesetak svećenika iz Porečke i Pulske i drugih biskupija.

Uvodno obraćanje biskupa Štironje

Uvodni pozdrav uzvanicima i čestitku svečaru na početku je izrekao porečki i pulski ordinarij Ivan Štironja. Ujedno je čestitku izrekao i nadbiskupu Puljiću koji ove godine obilježava svoj zlatomisnički jubilej te biskupu Ivasu koji također slavi 60. obljetnicu svećeništva. Svečanosti je nazočila i provincijalka sestara uršulinki s. Mihaela Dumbović. Biskup Štironja je pozdrav uputio i svim okupljenim svećenicima te rodbini i prijateljima mons. Milovana. Istaknuo je nadalje kako je „to slavlje jubileja prigoda za zahvaliti Bogu za dugi niz godina služenja biskupa Milovana, ali i prigoda za zahvaliti njemu osobno za tolike godine zalaganja i brige za spas duša, djelujući kao biskup i svećenik, gradeći u ljubavi u duhovnom, društvenom, kulturnom, materijalnom i svakom drugom pogledu“. Mons. Štironja je citirao papu Franju u jednom njegovom obraćanju svećenicima, istaknuvši riječi zahvalnosti „hvala vam na vašem svjedočenju i na vašoj službi, hvala vam za skriveno dobro koje činite, i za oproštenje i utjehu koju dijelite u Božje ime, hvala vam za vašu službu koja se često obavlja uz veliki napor, s malo priznanja, hvala vam za službu koja nije uvijek shvaćena“. U nastavku se ordinarij obratio slavljeniku, „biskupe Ivane, hvala Vam za svaku svetu misnu žrtvu, za svaku upućenu propovijed koju ste izgovorili kao pastir i navjestitelj Radosne Vijesti spasenja, hvala Vam za svaki podijeljeni sakramenta koji ste proslavili kao posjetitelj, kao i za sve ono što ste u materijalnom pogledu učinili za Porečku i Pulsku biskupiju, sve u znaku Vašega biskupskog gesla ‘Graditi u ljubavi’“, rekao je biskup te je svečaru čestitao dijamantni jubilej.

Homilija nadbiskupa Kutleše

„Danas smo se okupili u dubokoj radosti i iskrenoj zahvalnosti kako bismo svečano obilježili šezdeset godina svećeništva biskupa Ivana Milovana“, rekao je na početku homilije nadbiskup Kutleša. „Ovaj izvanredni jubilej prigoda je za slavlje, ali i za dublje promišljanje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu svećeničku i biskupsku službu, a po njegovu služenju i Porečku i Pulsku biskupiju. Kao sin ove krasne zemlje Istre mile, svećenik i biskup Ivan neumorno je održavao i obnavljao upornu, tihu i duboku crkvenost koja je kroz stoljeća prožimala čitavo istarsko tlo. Neumoran u brizi za svoj narod, stalno prisutan i vjeran, odan svojim vjernicima, s vjerom, ljubavlju i pažnjom gradio je ovu zajednicu vjernika, potičući njihovu vjeru i jačajući njihov identitet“, istaknuo je.

Nadbiskup Kutleša je nadalje spomenuo dva gesla koja proročki ocrtavaju život i djelovanje mons. Milovana. „Biskup Ivan započeo je svoju svećeničku službu izabravši geslo: ‘Gospodine, Zaštitniče moj, u tebe se uzdam!’ Ta služba ga je nakon ređenja vodila od mjesta prefekta sjemeništa u Pazinu, preko službe župnog vikara, pomoćnika i župnika u Rovinju, sve do biskupske stolice u Poreču. Njegovo biskupsko geslo Aedificare in caritate (‘Graditi u ljubavi’) najbolje odražava njegovo svećeničko služenje, kojeg je biskupska služba bila samo nastavak. ‘U tebe se uzdam’ pretočilo se u služenje i izgrađivanje zajednice vjernika koja se danas ovdje okupila da Bogu prinese ovu žrtvu. Ovo je i prigoda za sve nas svećenike da u sebi obnovimo svijest o uzvišenoj darovanosti svećeničkog poziva kroz koji se ogleda Gospodinova briga za njegovu Crkvu i duše vjernika. Volio bih da danas, spominjući se 60 godina svećeništva biskupa Ivana, u njima prepoznamo ono što je Bog činio i da očima vjere naučimo promatrati sve naše životne stvarnosti. Želja mi je da u osvrtu na 60 godina jednog svećeničkog života naučimo čitati ono što Bog piše unatoč našim ljudskim nesavršenostima te da to znanje znademo primijeniti na svoje živote. Svatko je od nas pismo pisano Božjom rukom, a svećenik na poseban način!“, kazao je mons. Kutleša.

Nadbiskup je nastavio govoreći o prvenstvu Božjega izbora. „Kršćaninovo je uvjerenje da je povijest djelo Božje volje“, rekao je nadalje te je pojasnio da to uvjerenje crpimo iz Božje objave koja nam obznanjuje, ne kronološku povijest svijeta, već svetu povijest spasenja. „Sav kršćanski život nije ništa drugo nego uglavljivanje, ucjepljivanje u tu svetu povijest spasenja i trud da svoje životne tokove usmjerimo svetoj rijeci milosti koja teče od stvaranja do konca svijeta“, pojasnio je.

Potom se osvrnuo na dnevno čitanje iz Knjige proroka Jeremije u kojem je riječ o Božjem pozivu i prorokovu odgovoru. „Božji poziv skreće Jeremijin pogled na ono što je bilo prije njegova začeća i rođenja. Dok Jeremija nije bio u stanju ni promišljati o sebi i svojemu pozivu, netko ga je poznavao, imao u svojoj zamisli, pozvao pozivom svetim. Hebrejska riječ quadash (svet), koja se ovdje krije iza glagola ‘posvetiti’, opisuje svakoga tko je posebno povezan s Bogom ili odvojen za njegovu službu. Jeremijin je odgovor onaj oklijevanja jer duboko osjeća da je potpuno nespreman i neiskusan, da ga poziv nadilazi. Božji odgovor na to povlačenje odgovor je koji nam daje cijelo Sveto pismo: ‘Ne boj se! Ja sam s tobom! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!’ To je povijest koju piše Bog. Samo oni koji su duboko svjesni Božjih zahtjeva u svome životu daju odgovor kakav je dao Jeremija: ‘Ne umijem, dijete sam!’ Ali tko se odvaži povesti za iskustvom Božjeg poziva, ne može nego reći kao što je to spoznao i biskup Ivan: ‘Gospodine, Zaštitniče moj, u tebe se uzdam!’“, rekao je nadbiskup Kutleša.

Spomenute je datosti povezao sa životnim izborima biskupa Milovana: „Ovaj duboki osjećaj povjerenja i živa vjera vodili su biskupa Ivana kroz sve izazove i poteškoće. Rođen u Režancima, na području ove župe, izrastao je iz povijesnog susreta dvaju kulturnih krugova u Istri: romanskog i slavenskog. Te dvije tradicije jedna su od najdubljih konstanti istarske povijesti, tumačeći mnoge njezine specifičnosti i odlike koje su se urezale i u karakter našeg biskupa Ivana. Rastao je u obitelji kojoj je usmjerenost na Crkvu i otvorenost za svećenički poziv bila prirodna, sazrijevao je sa sviješću da je Crkva na ovim prostorima čuvala identitet i vjeru kroz sve izazove i promjene. Svojim je životnim izborima, korak po korak, očitovao ono što je u Božjemu naumu bilo određeno: ‘Prije negoli te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh.’ (Jer 1, 5)“.

Govoreći o posljedicama Božjega izbora nadbiskup je istaknuo da „Bog daje poziv i poslanje. Svima nam je uputio poziv da budemo sveti i besprijekorni, a u Crkvi je dao različite službe, posebno službu pastira i učitelja, kako bi ‘opremio svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova’ (Ef 4, 13).“ Nadalje je govorio o službi pastira, to je „’opremanje’ članova Crkve. Riječ koju Pavao upotrebljava za ‘opremiti’ je ‘katartismos’. Temeljna ideja koja se krije iza značenja te riječi je stavljanje nekoga ili nečega u stanje u kojem bi on trebao biti, odnosno usavršavanje. To je zadaća svećenika i biskupa: skrbiti da se članovi Crkve tako odgoje, tako vode, tako štite i traže kad krenu krivim putem, sve kako bi postali ono na što su pozvani ‘do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4, 13).“

Kao glavni cilj svećenika i biskupa istaknuo je da „njihov cilj treba biti usmjeren na napredovanje u djelu služenja. Svećenik nije čovjek koji jednostavno govori o crkvenom nauku; on ga služenjem i izgrađivanjem vjernika svjedoči. Cilj Crkve, da njezini članovi dosegnu veličinu koja se može mjeriti puninom Kristovom, nije ništa manji nego stvoriti čovjeka i ženu koji imaju u sebi odsjaj samog Isusa Krista. On posred nas stoji kao onaj koji poslužuje“.

Nadbiskup je u nastavku, kroz perspektivu lika mons. Milovana istaknuo veličinu Božjega izbora, ali i čovjekove suradnje s Božjim planom. „Biskup Ivan svojim je životom odgovorio na ove uzvišene zahtjeve svećeničke, pastirske službe. Njegova predanost opremanju svetih za djelo služenja i izgrađivanje Tijela Kristova bila je ne samo njegova dužnost, već i njegova ljubav, što je izrazio i u svome biskupskome geslu. Svojim djelima i riječima uvijek je bio uz svoj vjerni puk, pružajući im duhovnu podršku i vodeći ih prema punini Kristove ljubavi. Kroz sve teške trenutke biskup Ivan ostao je vjeran svom pozivu, ne tražeći vlastitu slavu, već dobro svojih vjernika i spasenje duša. Njegova spremnost da vodi povjerenu zajednicu u jedinstvu vjere i spoznaje Sina Božjega bila je odraz njegove duboke povezanosti s Bogom i neiscrpne ljubavi prema svom narodu“, kazao je nadbiskup Kutleša.

Govoreći o stavu pouzdanja kojeg svećenici trebaju imati prema Bogu nadbiskup je istaknuo sličnost životnih stavova bl. Miroslava Bulešića i biskupa Milovana koji su potekli iz iste župe i vežu ih mnoge poveznice. „Svećenik zna da bez pouzdanja u Gospodina ne može učiniti ništa. Možda je to čistoćom svojih misli i želje da samo Bogu služi najljepše izrazio blaženi Miroslav Bulešić, čije se relikvije čuvaju u ovom oltaru. U ovoj prigodi vrijedno je čuti njegov osvrt na svoje svećeničko ređenje. Blaženi Miroslav piše 23. svibnja 1943.: ‘Svećenik sam! Zahvalan Bogu, sjećam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima i srcem primio taj veliki dar Božji […] Strašio sam se ipak poteškoća. […]. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno kada sam u ganuću i sa strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: ‘Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja!’ […] Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino’. Biskup Ivan nešto će slično izreći u osvrtu na svoju biskupsku službu: ‘Prihvaćajući službu biskupa čovjek možda nije ni svjestan koliko je ona zahtjevna. U promišljanjima je prisutan jedan strah, trema, osjećaj zahtjevnosti službe. Ušao sam s dobrom voljom. Nastojao sam surađivati s Božjim darovima, s klerom i s drugim biskupima, ali životne situacije su takve da ga obilježavaju lijepim i teškim trenucima’“, citirao je mons. Kutleša svečarove riječi o 25. obljetnici biskupstva.

„Ove misli odražavaju svijest da je dar svećeništva otajstvo koje nas nadilazi“, nastavio je nadbiskup Kutleša. „Samo svećenik koji je svjestan svojih slabosti prima taj dar s pouzdanjem u Gospodina i može rasti do suobličenja s njime po žrtvi koju prinosi. Ta se žrtva ispunila u svećeničkom životu blaženog Miroslava, za što je i molio. Upravo je providnost biskupa Ivana i njegova brata mons. Vjekoslava na čudesan način povezala s osobom blaženog Miroslava, osobito kroz rad na postupku za njegovu beatifikaciju“, dodao je.

Nadbiskup se na kraju homilije obratio svečaru riječima zahvale: „Božja je milost doživjeti 60 ljeta svećeničkog hoda, osvrnuti se i prepoznati na svome putu Božje tragove, doživjeti nagradu ustrajnosti. Mi to danas činimo s Vama, dragi naš biskupe Ivane. Zahvalni smo Bogu na ovome trenutku. Na poseban način zahvaljujemo na Vašoj obitelji koja je dala i druga svećenička zvanja: dvojicu vaše braće Miroslava i Vjekoslava, strica Marijana i bratića Milana. Činjenica da s Vama danas slavimo kao zajednica vjernika, čiji ste bili vjeran služitelj u svećeništvu i biskupstvu, svjedoči da se ostvarila Vaša želja da budete blizak ljudima, izgrađujući ih u ljubavi i s pouzdanjem u Gospodina. Mi Vam tu ljubav danas uzvraćamo, a želja nam je da je uzornim vjerničkim životom potvrdimo.

Hvala Vama što ste se odvažili povesti za iskustvom Božjega poziva i njegove spasenjske prisutnosti u svijetu i Vašem osobnom životu. Hvala što ste svoje uzdanje stavili u Boga. Kao Vaš nasljednik u biskupskoj službi, sretan sam što danas mogu reći da sam u mnogim prilikama i na razne načine osjetio tu Vašu predanost Božjim planovima. Ona je i meni bila poticaj i ohrabrenje da ne gledam na svoje slabosti i nedostatak iskustva, nego Onoga koji nas je posvetio i u istu službu pozvao za izgrađivanje Tijela Kristova – Crkve.

Neka Vaš ponos bude svjedočanstvo naše i vaše svijesti koju osnažuje Gospodinova riječ: ‘Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama.’ (Lk 22, 28). A kušnja je bilo mnogo. Neke su samo Vama znane. Onaj koji ih sve vidi izvršitelj je obećanja da je nagrada ustrajnosti vijenac pravednosti koji je sâm pripravio onima koji ga ljube.“

Čestitku uime hrvatskih biskupa uputio mons. Puljić

U ime hrvatskog episkopata čestitku je izrekao nadbiskup Želimir Puljić. Podsjetio je kako je dijamantni jubilej vrhunac svih jubileja, a sama riječ dijamant je grčkog porijekla, a znači nesavladiv, neukrotiv.

„Dragi dijamantni Ivane, danas smo se okupili oko Tebe zahvaliti Bogu na velikom daru ovog osobitog dijamantnog svećeničkog jubileja. Daru, jer je to uistinu dar neba koji smo okupljeni oko Tebe htjeli proslaviti ovdje u župi Svetvinčenta, u kojoj si u obitelji ugledao svjetlo dana i sakramentom krštenja postao odabrano dijete Božje prije 84 godine. Ime Ivan koje su Tvoji roditelji odabrali na krštenju bio je određeni znak nade, svjetla i vjere, u onom vremenu mraka, tame i zla. Čestitam Ti što si svećeničku i biskupsku službu vršio časno, odgovorno i dostojanstveno. Ponosni smo na Tebe, jer si u teškim vremenima komunizma i još težem razdoblju Domovinskog rata kao i u izazovnim okolnosti poraća, demokracije ostao na visinama crkvenog poslanja. Stamen u načelima i crkvenim stavovima, a fleksibilan u stvarima koje su prolazne i nebitnog značenja“, rekao je nadbiskup Puljić, te nastavio: „zahvaljujemo Ti što si bio i ostao nesavladivi dijamant, kad su bili u pitanju neki crkveni prijepori, pa si zbog problema savjesti uskratio dati svoj potpis. Jedan biskup je tada rekao ‘na pomolu je novi Stepinac’. Koristim prigodu zahvaliti Božjoj providnosti, što si u prigodi odlaska u prijevremenu mirovinu, za nasljednika dobio današnjeg propovjednika mons. Dražena Kutlešu, koji je mudro, razborito i uspješno priveo kraju spomenute prijepore, a Tebi kao dobar i odan sin omogućio vršiti biskupsku službu upravo u duhu Tvojega gesla ‘Graditi u ljubavi’“.

Mons. Puljić je zahvalio slavljeniku što je primanjem biskupske službe ušao ponizno i odvažno u borbu za Isusovo evanđelje. „Bio si revan pastir i Božji pomazanik, koji je svojim vjernicima bio jasan smjerokaz na njihovom životnom putu. Nisi se bojao napada, prigovora, a ni kritike, jer znao si da je biskup vidljivi i nesalomivi garant jedinstva partikularne Crkve. Hvala Ti što si na sebi svojstven način, samozatajno, vjerno, odano i ponizno, pokazao svima da se može i u izvanrednim okolnostima služiti evanđelju i graditi Crkvu u ljubavi“. Nadbiskup Puljić je svoju čestitku zaključio molitvom: „Neka Gospodin blagoslovi i čuva dragog biskupa Ivana, neka svoj pogled svrati na nj i u njegovoj mirovini obilan mu mir donese. Živio naš dijamantni misnik biskup Ivan!“

U ovoj prigodi mons. Puljić je uručio dar uime biskupa HBK, a slavljenika su darivali i biskup Štironja uime Porečke i Pulske biskupije, načelnik Općine Svetvinčenat te mnogi drugi čestitari.

Čestitajući uime svećenika, redovnika i redovnica, ravnatelj Caritasa biskupije preč. Željko Zec podsjetio je kako je ovdašnja Crkva u Svetvinčentu u prošlom stoljeću bila kadra svjedočiti vjeru i iznjedriti toliko svećenika, a iz jednog sela, iz jedne obitelji Milovan, petoricu. U tom duhu je izrazio nadu da će Bog i ubuduće darovati ovoj župi, biskupiji, kao i domovini Hrvatskoj nova duhovna zvanja. „Mi zato molimo! I ovaj jubilej koji sada slavimo, trebamo gledati u toj perspektivi, te da on bude ujedno velika molitva da Gospodin pogleda na nove mlade ljude koji će svoje živote staviti u službu Crkvi“, poručio je preč. Zec.

Uime vjernika laika čestitku je izrekao glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić koji se prisjetio kako je kao dijete, u godinama Domovinskog rata poslan u izbjeglištvo u Rovinj gdje je tada bio župnik mons. Milovan. Osvrnuo se i na brojna pastoralna ostvarenja mons. Milovana u godinama kada je bio ordinarij. Stanić je nadalje, napose iz perspektive nacionalne osviještenosti, istaknuo sličnosti mons. Milovana i bl. Bulešića.

Uime Općine Svetvinčenat čestitku je uputio načelnik Dean Perković.

Na kraju se biskup Milovan zahvalom obratio svim sudionicima slavlja, subraći biskupima, svećenicima, redovnicama, ali i svim dobrim ljudima s kojima je surađivao na svom životnom putu i od kojih je puno dobra primio. Biskup je zaključio riječima: „Netko je lijepo rekao da se sav naš život može sažeti u dvije riječi: ‘Hvala i oprosti.’ ‘Hvala’ za sve Božje i ljudske darove, za pružene mogućnosti u životu, za povjerenje i pomoć. A ‘Oprosti’ za sve naše propuste, pogreške i promašaje, kojih je – priznajem – bilo mnogo i u mojem životu, u pastoralnom radu i u međuljudskim odnosima. Čini mi se, što sam stariji, da sve više doživljavam istinitost riječi: hvala i oprosti. Ali lijepo je moći živjeti u biblijskoj vjeri da je Bog sama svetost, ali još više, da je sama dobrota i milosrđe. To nam je uvijek poticaj na ohrabrenje i novu nadu. Pa, do Božje volje!, kako lijepo kažemo. Hvala dobrom Bogu, hvala dobrim ljudima! I neka nam Bog svima i nadalje bude milosrdan i uvijek nas prati svojim blagoslovom!“

Mons. Ivan Milovan rođen je 22. rujna 1940. u Režancima, župa Svetvinčenat, od majke Fume i oca Antuna, katoličkog narodnjaka i žrtve komunističkog terora, u obitelji koja je Crkvi u Istri dala trojicu svećenika.

Obitelj Milovan dala je više svećenika u Istri. Najpoznatiji je među njima mons. Ivan Milovan, kojega je papa Ivan Pavao II. imenovao porečkim i pulskim biskupom 18. studenoga 1997. Za biskupa je posvećen u porečkoj bazilici 10. siječnja 1998. Za biskupsko geslo uzeo je „Aedificare in caritate – Graditi u ljubavi!“.

Završio je klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Teologiju je studirao najprije na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a posljednje tri godine, od 1961. do 1964., na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1965. postigao magisterij iz teoloških znanosti.

Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1964. godine. Obavljao je sljedeće službe: od 1964. do 1965. bio je župni vikar u Poreču i Novoj Vasi Porečkoj; od 1965. do 1967. župni vikar u Rovinju; od 1967. do 1970. prefekt sjemeništa u Pazinu; ponovo je u Rovinju bio najprije pastoralni suradnik od 1970. do 1981., a potom župnik od 1981. do imenovanja za biskupa.

Obavljao je službu dekana Rovinjsko-kanfanarskog dekanata, u više navrata bio je član svećeničkog vijeća i zbora konzultora, pročelnik Vijeća za katehizaciju. Crkva u Istri pamti ga kao skromna i jednostavna biskupa. Za vrijeme upravljanja Porečkom i Pulskom biskupijom nastojao je odgovoriti na izazove vremena zauzetim pastoralnim djelovanjem na svim područjima.