Budi dio naše mreže
Izbornik

Biskup Šaško održao predavanje na 38. Redovničkim danima u Zagrebu

Zagreb (IKA)

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško održao je u petak 23. rujna, na 38. Redovničkim danima u Zagrebu, predavanje „Redovničke zajednice u mjesnoj Crkvi: Širenje prostora razgovora u Crkvi i dijaloga u društvu“.

Biskup Šaško je na početku pojasnio zašto je u naslovu razdvojio pojam razgovor, koji je vezao uz Crkvu, i dijalog, koji je vezao uz društvo. „Razgovara se u obitelji, s prijateljima, razgovara se u ozračju bliskosti, a dijalog je razgovor koji stanovitu udaljenost želi preobraziti u blizinu“, pojasnio je. Rekao je da bi, ako je stanje u Crkvi takvo da je potreban dijalog u spomenutom smislu, takav naslov bio opravdan. „No, vjerujem da iz sakramentalne naravi Crkve, naše pritjelovljenosti Logosu, to ipak ne bi bilo ispravno“, poručio je zagrebački pomoćni biskup.

Nadalje je kazao da se, gledajući teološki, razgovor u Crkvi nalazi trajno u susretu, u odjeku i u odražaju Logosa, „iz čega je svaki naš susret s drugima dia-logos“.

„Mi s pravom govorimo da smo vjernička obitelj, da je Crkva Božja obitelj; zovemo se Božjim sinovima i kćerima, a međusobno braćom i sestrama“, rekao je predavač. Kazavši da je potrebno uvažiti razlikovna obilježja dijaloga i razgovora, naveo je razliku koja se sastoji u tome što „ne kažemo da se u obitelji dijalogizira, nego kažemo da se razgovara“.

„Božja Riječ se sluša, Božji nam govor govori i mi učimo taj govor da bismo pomoću njega raz-govarali“, rekao je biskup Šaško. Naglasio je da u slušanju treba biti usmjeren „prema“ (versus), da bi se ostvarilo conversionem, obraćenje koje uključuje conversatio. Taj slijed vidljiv je i s Božjim darom koji postaje služba, slobodni pristanak i darivanje u zajednici kojim se prinosi Bogu i bližnjima. Iz njega nastaje crkveno zajedništvo.

U nastavku je mons. Šaško rekao da mu se čini da bi bilo točnije reći da u Crkvi treba promicati crkveni obiteljski razgovor te je govorio o subjektima razgovora. „Kada se dijalogizira naglašene su dvije ili više strana u većemu ili manjemu suglasju ili nesuglasju. I naglašeni su ponajprije neki predstavnici tih strana. Kada se razgovara, tada su odnosi drugačiji i djeluju i otvorenije i obuhvatnije. Nisu posrijedi samo predstavnici, nego svi pripadnici, članovi, sudionici, zainteresirani“, pojasnio je.

Naglasio je da razgovor u obitelji Crkve nikoga ne isključuje i ne zanemaruje. „Obiteljski crkveni razgovor je lijek protiv sužavanja na kler i na redovništvo.“

Govoreći o Crkvi kao obitelji, predavač je rekao da ta obitelj obuhvaća svećenike, redovnike, redovnice i laike te da je ta obitelj sposobna potaknuti i razvijati oblike udioništva i su-dioništva koje, između ostaloga, vodi u su-djelovanje.

Mnijenja je da je potreban dublji ekleziološki pristup, osobito s obzirom na sakramentalnost. Istaknuo je model koji je predložio Drugi vatikanski sabor, a koji treba ostvarivati i koji nije u potpunosti ostvaren. Naglasio je da taj model s Božjim narodom u središtu nije potrošen, nego je itekako valjan i danas. „U svome ‚biti Crkva‘ pozvani smo više nastojati glede toga našega središta: zajedništva Božjega naroda s njegovim službama, pozivima i poslanjima koji su dani svakomu vjerniku i vjernici“, poručio je mons. Šaško.

„Tu je i suputništvo − ono što označuje pojam sinoda“, kazao je, navevši riječi sv. Ivana Zlatoustog: „Crkvi je ime sinoda.“ Poručio je da se njegova misao veže uz dinamiku Crkve koja je okupljena Božjim Duhom i okupljena živi hod. „Svi mi ljudi smo, bez obzira gdje i kada, putnici, i to u nekome obliku zajedništva, od začeća do smrti.“

Nadalje je predavač kazao da sinodalnost ne treba sada otkrivati nego ju živjeti te je ustvrdio da je to pokazatelj koliko smo se udaljili od načina življenja koji treba odlikovati crkvenu zajednicu. Dodao je da se može čuti da svi znaju za sinodalnost, ali ne znaju što je to. „No, mi možemo reći da dobro znamo što je, ali se bojimo živjeti sinodalnost“, ustvrdio je.

Napomenuo je da sinodalnost nije istovjetna s kolegijalnošću. Sinodalnost se nadovezuje na kolegijalnost kojoj se otvorio Drugi vatikanski koncil. Sinodalnost Crkve rađa sinode, a one su sinonimi koncilima, na kojima se produbljuje samorazumijevanje Crkve i pogled usmjeruje prema budućemu, u skladu s pastoralnim posebnostima prepoznatima kao vlastite.

Mons. Šaško kazao je da sinodalni stil ne živi samo u činjenici da su svi ravnopravni, nego u kategoriji ljubavi i služenja. „To pak sa sobom nosi ne toliko gledanje sebe, nego Gospodina u drugima, što kao posljedicu ima zauzetost, razlučivanje, učenje, prepoznavanje mjerodavnosti. To traži napor, puno napora“, naglasio je.

Rekao je da je u povijesti Crkve posvećeni život bio izražaj sinodalnoga puta te da se prosjački redovi vide i predstavljaju kao bratstva u kojima se svi doživljavaju braćom. Ustvrdio je da se sinodalnost osobito očituje u životu zajednice te je naglasio da nije dovoljno živjeti u zajednici, nego živjeti kao braća i sestre.

Nema segmenta crkvenoga života u kojemu bi se moglo bez zajedništva u poslanju – naglasio je zagrebački pomoćni biskup. To se posebno odnosi na posvećene osobe, ali i na dijecezanski kler i laike.

Sudioništvo, uzajamno slušanje, suodgovornost i zajedničko razlučivanje istaknuo je kao sinodalne elemente zajedničke redovničkim zajednicama i načinu življenja.

Govoreći o pastoralu i životu Crkve, rekao je da se tu ne otkriva ništa novo, „nego je na nama blago crkvenosti prevoditi u suvremenost ne preslikavajući društvene modele, nego iz njih izdvajati dobro i dati da tim dobrom bude ojačan crkveni pristup“.

Autentično življenje zajedništva redovnika i redovnica pomaže cijeloj mjesnoj Crkvi te da se ona obnavlja iznutra, snagom Duha Svetoga. „Crkvu ne može obnoviti nešto izvana, jer ništa nije novije od Duha Svetoga koji nam je dan. Ta snaga postoji u nama, u Crkvi, a upravo su na nju upućivali redovnici i redovnice u obnoviteljskim potrebama“, kazao je.

Osvrćući se na Lumen Gentium, mons. Šaško je napomenuo da su redovnici i redovnice, slobodniji od zemaljskih briga, načinom života slijedeći Isusa Krista, svim vjernicima svjedoci nebeske stvarnosti na zemlji te novoga i vječnoga života.

Komunikacija uvijek vodi prema korijenu, zajedništvu, koje opet vodi prema svome početku: ad muneraMunus je poglavito dar. Tu kulturu darovanosti povezanu s vječnošću redovništvo može očitije unijeti u društvenu zbilju: od otajstva života, obitelji, odgoja, preko brige za starije i bolesne, zauzetosti za istinu i pravednost, do znanosti, gospodarstva, umjetnosti…

Od konkretnih područja širenja razgovora u mjesnoj Crkvi, biskup Šaško spomenuo je cijeli spektar pastoralnoga djelovanja, počevši od župa. Kazao je, također, da je nemjerljiva vrijednost povezanosti i zajedništva između redovničkog i dijecezanskog klera.

Nadalje je rekao da je potrebno isticati one koji oduševljavaju za Krista i što je privuklo konkretne ljude u određeni način življenja svetosti. „Ipak mislim da se treba čuvati redukcionizma i svođenja kršćanstva i crkvenosti na jednog ili nekoliko svetaca“, dodao je.

Na kraju predavanja, biskup Šaško kazao je da crkvenost i sinodalnost skreću pozornost na snagu koja je vjernicima darovana, koja je očito i zanemarena, a postoji u Crkvi. „Istinska obnova nema drugi put, nema drugu metodu nego onu koja je u nju utkana po Kraljevstvu Božjem, koja je, kako kaže Gospodin, među nama“, zaključio je.