Posebnost ovogodišnje trodnevnice je u tome što su za mjesta slavlja izabrane župe koje je osnovao bl. Alojzije Stepinac.

Istaknuo je to biskup Šaško i u uvodu u euharistijsko slavlje mnogobrojnim okupljenim župljanima Župe sv. Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi.

„U trodnevnoj pripravi hodočastimo u župe koje je osnovao nadbiskup Stepinac, a među kojima posebno mjesto zauzima vaša Župa sv. Mihaela Arkanđela, ovdje u zagrebačkoj Dubravi, jer se nalazimo u slavlju njezina 80. ‚rođendana‘. Zato od srca, u ime našega nadbiskupa Josipa, pozdravljam i čestitam svima vama, pri čemu je itekako primjereno čestitku uputiti ponajprije vama, dragi oci kapucini, za koje zahvaljujemo Bogu, zbog predanoga služenja Božjemu narodu tijekom osam desetljeća.“

Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje

Navevši na početku homilije da je zanimljivo, ali i iznimno prikladno da se u pripremi za slavlje spomendana blaženoga Alojzija, i jučer i danas, u Božjoj riječi ističe srce, biskup Šaško je naglasio da „Isus naglašava čistoću srca, pogled prema nutarnjosti, prema načinu života. I kao rijetko kada, poziva na pozornost: ‚Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.‘“

„Te Isusove riječi idu usuprot našoj osjetljivosti. Nismo li toliko puta uvjereni da nam je istinska prijetnja ono što nas okružuje? Koliko puta mislimo da je zlo protiv kojega se trebamo boriti izvan nas? Ali, kako nam kaže Isus, sve započinje u našemu srcu, tako i zlo, zbog kojega trpimo i ne uspijevamo ga sami svladati. Tomu treba dodati još nešto važnije: Srce je mjesto, susretište u kojemu nam progovara Bog. Njemu treba posvetiti pozornost“, dodao je.

„Razne nas životne okolnosti, zbog neke prijetnje ili radi nekoga tjelesnog boljitka, uče usvajanju potrebnih pravila glede higijene tijela, ali trebali bismo očitovati da nam je mnogo važnije njegovanje srca, nutarnje čišćenje koje se događa prepoznavanjem duhovne zapuštenosti i dopuštanjem Bogu da nas obnovi, očisti, što najizravnije živimo u sakramentu pomirenja, u svetoj ispovijedi.“

No, Isusove riječi mogu zbuniti, jer ako ništa što je izvana ne može čovjeka učiniti nečistim, znači li to da je zlo u nama? Nije li zastrašujuće i proturječno da bi ljudsko srce bilo izvorište zla? Biskup Šaško kao odgovor na pitanje odakle zlo?, upućuje na to da „ljubav kojom je Bog stvorio čovjeka i ljubav dana čovjeku kao dar nužno uz sebe veže slobodu. Ljubavi nema bez slobode, ali u svojoj slobodi znamo da izabiremo i odlučujemo te da se pritom možemo odlučiti i za odvojenost od Boga, od svoga najvećega Dobra; i da tako naša ljubav može biti usmjerena prema nečemu što nas ne čini sretnima; možemo izabrati svoju nesreću.“

„Odbacujući Boga, odbacujemo svoje dobro i narušavamo dobro stvorenoga svijeta. Otajstvo zla ostaje trajnim pitanjem, ali nas Isus uči onomu do čega mu je iznimno stalo: Ništa izvanjskoga ne može onečistiti srce. Kao da veli: Ne tražite takve isprike. Nisu krivi drugi; odgovornost za moje grijehe uvijek je u konačnici moja. Prihvaćeno zlo, kao sredstvo uzima sve: i najljepše i najdraže i najdragocjenije što je Bog stvorio i što nam je darovao…“

Podsjetio je biskup Šaško da Sveto Pismo na više od tisuću mjesta spominje „srce“, „ne kao sjedište osjećaja, nego kao mjesto na kojemu se rađaju snovi i započinju djela, gdje se izabire život ili umiranje; gdje je sloboda i iskrenost, gdje gori čežnja i privlačnost, gdje pritišću kušnje; gdje raste žito i gdje se sije kukolj, skuplja ljekovito bilje, ali i otrovi. Vratiti se srcu, spoznaji sebe (gnothi seauton) pripada vjekovnoj ljudskoj mudrosti, ali je novost u njegovu prožimanju Radosnom viješću; zalijevanjem brazda Kristovim Duhom; njegovanjem polja ljubavlju koja razobličuje zlo, skrivene idole i zamjene za sreću. Isus stavlja svoje svete poglede i ruke u dubine našega bića, na pokretače života i pročišćuje naše težnje, pere ih svojim svjetlom; nudi snagu koja nam ne dopušta udomiti i uzgajati plodove zla.“

Kakvo je naše srce? Imamo li vremena pogledati se iznutra?

Iako u našem svakidašnjem životu izvanjsko lakše primijetimo i usvajamo, biskup Šaško je istaknuo važnost nutarnjosti. „Pozvani smo pitati se o njoj: Kakvo je moje srce? Trudim li se da bude lijepo, plemenito, njegovano? Imam li vremena zaviriti, pogledati se iznutra. Češće izvana prosuđujemo i osuđujemo: druge, njihove postupke, svijet oko nas, ne misleći da je zapravo naše srce zarobljeno i otežalo. Večeras molimo Gospodina, po zagovoru blaženoga Alojzija, da nam olakša, očisti srce, jer sami ne možemo u tome uspjeti. Bog nam je darovao pomoć Svetoga Duha, Branitelja i Tješitelja, ali i sigurnu pratnju anđela i svetih.“

Spomen na uspostavu župe kao prilika „povratka k srcu“

Govoreći u nastavku homilije o obljetnici uspostave župe, biskup Šaško je pozvao župljane da u povezanosti s nadbiskupom Stepincem župu osjete i grade kao „njegovalište srca“.

„Župa je dom u kojemu se oblikuju misli i osjećaji; uspostavljaju plemeniti odnosi, ostvaruju susreti, dijele životni trenutci i pokreću dobra djela, ali ne po izvanjskim zanimanjima i ljudskim planovima, nego slušanjem Božje Riječi i djelovanjem Duha, osobito u sakramentima.“

„Nema mnogo župnih zajednica koje se mogu vratiti na riječi blaženoga Alojzija prigodom početka života župe i posvete crkve. A to je dio ‚povratka k srcu‘“,  ustvrdio je.

Župa je: susretište, odgajališta i njegovalište srca, da kuca otkucajima Božje ljubavi, da diše dahom Duha Svetoga, da prati koracima Isusa Krista. To se vidi po plodovima ove župe tijekom osam desetljeća; to se vidi svugdje gdje postoji župa kao mjesto lakšega povratka k srcu i čišćenja srca.”

Osvrćući se pak na današnjicu – na obitelji, društvo, domovinu, biskup Šaško je rekao da bi se moglo reći da je mnogo toga uprljano, „ali znamo da je snaga preobrazbe i ljepote i dalje u srcu; da imamo dar Duha, zagovornike na nebu i pratitelje u djelima koja nastaju samo iz srca. To ostaje privlačno i u blaženomu Alojziju. Stoga ne čudi što su njegovi progonitelji, prihvativši zlo, primijetili prijetnju Alojzijeva srca do te mjere da su i tjelesno srce uništili, ne bi li izbrisali one tragove i plodove koje zemlja ne može dati niti ih može uništiti.“

Govoreći o relikvijaru bl. Alojzija Stepinca prisutnom u crkvi pred kojim su se vjernici po završetku euharistijskog slavlja okupili na osobnu molitvu, biskup Šaško je rekao da taj „djelić raspadljivoga tijela Blaženika govori o životnoj stvarnosti, o blizini čovjeka koji je bio baš u ovome prostoru, živio zagrebačku, hrvatsku zbilju, ali još više govori o tome da predanjem Bogu, povratkom k srcu, prolaznost sudjeluje u djelima koja ne prolaze. Ova relikvija govori o kušnjama koje je prošao Kristov svjedok i postao našim zagovornikom koji u našim tegobama govori: Ne bojte se! Zato istinska moć ovoga moćnika živi u nama, u zajednici vjere koja govori Kristovom ljubavlju i vapi za čistim srcem, u radosti nebeske prisutnosti.“

Homiliju je biskup Šaško završio molitvom: „Blaženi Alojzije, mi znamo da ti vidiš i razumiješ Hrvatsko srce, kada je radosno i kada je tužno, kada je umorno, puno strepnje i razočaranja, kada je puno nade i raspjevanosti. Moli za nas, moli za Hrvatsko srce. Amen.“

S biskupom Šaškom misu su suslavili rektor zagrebačke katedrale mons. Zlatko Koren, dekan Remetskog dekanata preč. fra Branko Lipša, OFM Cap., gvardijan kapucinskog samostana fra Dejan Lecić te svećenici iz više zagrebačkih župa.

Središnju svečanu euharistiju na spomendan blaženoga Alojzija Stepinca, u četvrtak 10. veljače, predslavit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u 17 sati ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice.