Biskup Šaško predvodio misno slavlje prigodom 57. obljetnice smrti sluge Božjega o. Ante Antića

Biskup Šaško na početku misnoga slavlja istaknuo je kako su poticaji za duhovni rast ove godine uzeti iz uputa o. Ante Antića učiteljicama, “odnosno na pozivu koji se tiče odgoja i obrazovanja i koji obuhvaća tri ljubavi: prema Bogu, bližnjima i prema domovini. A u središtu je odgoj srca. Na samome početku korizme vodi nas i prati Božja riječ koja danas u psalmu moli: „Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.“ Od Boga molimo takvo srce za sebe, jer takvim srcem želimo doći pred Gospodinu i zavapiti za dar mira u Ukrajini; za poštivanje Božjih zakona i Božje volje u hrvatskoj domovini; za mudrost i snagu djelatnicima u odgoju i obrazovanju; za rast Božjega kraljevstva u našim vjerničkim obiteljima, u Crkvi i u društvu”, naglasio je biskup i naglasio kako se bez srca ne može slaviti jer “gdje postoji srce, gdje ima ljubavi, slavlje može započeti od neznatnih mrvica. U raskajanome i poniznome srcu nalaze se zahvale i potrebe, i čežnja za oproštenjem grijeha i za radošću spasenja.”

Tumačeći liturgijska čitanja biskup Šaško kazao je kako za Isusove učenike “Bog nije zatvoren u prošlo niti je izmješten u buduće. On je sada prisutan. Među prvim Isusovim riječima u Evanđelju nalazimo one o blizini Božjega kraljevstva i o istini da je ono već tu, jer je došao Krist, Spasitelj. Pred raznim svakidašnjim prijetnjama, pred unošenjem strahova i tjeskoba, kršćanstvo poziva na prepoznavanje Božje prisutnosti sada, među nama, u životu kojim živimo. (…) Svi njegovi darovi njegova su prisutnost i mogu ih živjeti kao zahvalnost, kao životnu euharistiju.”

“Znamo da je i sam Isus postio, ali on svojim učenicima ne nameće post kao obvezu. Ostavlja im slobodu. To u drugima pobuđuje najvažnije, ali i najteže pitanje: Zašto? Zašto Isus ne traži post? Isus im odgovara usporedbom. Kada je zaručnik prisutan, tijekom svadbenoga slavlja, nema potrebe postiti, štoviše bilo bi to potpuno neprimjereno. Za Isusa je njegov boravak, život s učenicima poput gozbe, poput najljepšega slavlja. Kada ga ne bude s njima, tada mogu postiti, ako žele”, naglasio je biskup Šaško i dodao: “Post je redovito viđen kao sredstvo samokontrole, vladanja sobom, učvršćivanja duha i volje, postizanja slobode te, u određenome smislu, kritike stvarnosti i mogućnosti promjene. Post pomaže zatomiti potrebe tijela, da bi se izoštrio duh u spremnosti uranjanja u nadnaravno. Kršćani su oduvijek slijedili Isusov primjer, želeći ga nasljedovati u svemu, pa tako i u postu. I mi onime što činimo nastojimo odražavati svoje udioništvo u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista: darivati sebe, svoj život, da bismo ga imali u Bogu.”

Biskup je pojasnio kako post ostaje “prostorom izoštravanja duha, pitanja o našemu odnosu s Bogom, našega djelovanja i budnosti. Osim toga, post nam pomaže vidjeti Kristovu prisutnost među nama, a osobito u onima kojima je potrebna naša blizina i pomoć. (…) Post je pitanje srca, odnosa prema Bogu i bližnjima. Ostaje besplodan svaki put, kada ga se svodi na stvaranje dojmova, dok je srce zagađeno nepravdom i iskorištavanjem siromaha. Post kakav je Bogu drag i kakav je objavio po proročkoj riječi tiče se: slobode, dokidanja robovanja, brige za gladne, prihvaćanja ljudi bez doma, onih koji žive u oskudici i brige ponajprije za one kojima pripadamo. (…) Post u svome životu gledamo puno šire od pitanja hrane. Tiče se svega što može opteretiti srce i zamutiti pogled. Zbog toga je i današnja Božja riječ o postu u pozadini brige oca Antića za odgoj djece, za učiteljice i katehete, za osobe koje svoj život posvećuju, kako ih on zove, „otvorenim pupoljcima“, često izloženima oštrini mraza.”

Govoreći o služi Božjem o. Anti Antiću biskup Šaško naglasio je kako je on u svakoj svojoj službi osjećao važnost srca, koje je “prostor i ozračje koje sve mijenja, u kojemu Bog preobražava čovjeka i svijet. U srcu čovjeka sva je ljepota i sva dramatičnost; sukobi i pomirenja; naša potonuća i uzdizanja; ružnoće i plemenitosti.”

Otac Ante prepoznao je važnost odgoja djece, što nije moguće bez dobrih učiteljica i učitelja i bez dobrih kateheza koje uspoređuje s vrtlarom koji se brine za rast djece, štiti ih i zalijeva. “Otac Ante im piše: „Vama je dakle povjerena uzvišena zadaća da vječno pomlađujete stablo naroda svoga.“ (AP III/41,2) Upravo u tome pismu iz 1938. čak dvaput spominje čuvanje djece, toga „sitnog cvijeća“ od mraza i leda. Za njega ta djeca trebaju odgojem postati „uzdanica naroda i domovine“. Redovito, već na početku svojih pisama, piše o onome što dobro poznaje njihovo srce, da je to: „težak, mučan i ugodan rad“. Odgajati srce djece može samo čisto srce učitelja koji za njih mole i koji „malenima“ žele dati „s naukom i život vječni“.”

Biskup je naglasio tri sredstva koja učiteljicama preporučuje otac Antić. “Otac Antić učiteljicama preporučuje tri sredstva. Ta su sredstva korisna i za nas, u nama darovanomu pozivu i poslanju: 1. vršiti dužnost s predanjem u Božju volju; 2. ustrajno moliti s pouzdanjem u Boga; 3. živjeti sjedinjenost s Isusom. Vjerujem da primjećujete da ni u jednome od triju savjeta čovjek nije sam. Uvijek je to djelo s Bogom, zapravo: Božje djelo po nama. Zašto je tomu tako prepoznajemo u naravi ljubavi koja dolazi od Boga i koja se ne može živjeti u sebičnosti.”

Osim uma, treba odgajati i srce, poručio je biskup Šaško i istaknuo kako “od iste zapuštenosti, neodgojenosti srca, koje želi prognati Boga, ljubav i smisao, zagrijavaju se motori tenkova, topovske cijevi i usijavaju glave do prijetnja samouništenja; ista neodgojenost srca tjera vrle suze na obraze zbog djece u strahu i zbog mladosti razasute na bojištima. Iz iste praznine isijava hladnoća koja ne mari za čovjekovu vječnost, za njegovo ljudsko i božansko dostojanstvo, nego rađa uvijek iznova nove ideologije, pokušavajući stvoriti nekoga novog čovjeka, nasilno ga preodgajati po mjeri ljudskih izbora. Ta praznina istinski raduje samo Božjega neprijatelja. Za njega je to ‘plesna glazba’. Početak nas korizme uči da đavao rado dolazi u naše pustinje; u naše umore i gladi, u želju za dokazivanjem. Ali i uzmiče, ako dopustimo da nas vodi Duh i raduje Kristova prisutnost.”

Na kraju homilije biskup je rekao kako mu je pozornost privukla “izravnost oca Antića koji uočava potrebu ideala, ali ne previđa teškoće učiteljica, ne samo zbog – kako piše – „neuljudne, lijene i neposlušne djece“, nego i zbog činjenice da u brigama i nevoljama „svagdanje stvari postaju dosadne“ i teške. Tako je s učiteljima, tako je s roditeljima, tako je sa svakom i svakim od nas. To je prostor za vraćanje na izvor našega poziva, za molitvu i za sjedinjenje s Isusom. Sluga Božji učiteljice uspoređuje s onim jeruzalemskim ženama „koje se – na Isusovu križnom putu – ne plaše pogrda“; nego „smjelo idu za božanskim učiteljem, premda ih drugi, pa čak i neke kolegice, prezirno gledaju i rugaju im se“ (16. ožujka 1940.; AP, III/13, 12). One su čuvarice topline srca Isusovim u patnjama. Znamo koliko su nama značili učitelji i nastavnici, profesori i duhovni pratitelji sa srcem. To ne može pružiti nikakvo spremište znanja. To je ‘roditeljsko’ srce, poput Marijina, usklađeno s Božjim Srcem, koje slama mržnju, zaustavlja ratove, jača i obnavlja živote.”

Na kraju misnoga slavlja ispred groba fra Ante Antića izmoljena je molitva za njegovo proglašenje blaženim i svetim.