U koncelebraciji su bili i generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Tomislav Subotičanec te profesor liturgike na KBF-u u Zagrebu prof. dr. Ante Crnčević, OFM, kao i župnik i dekan Sesvetsko-vugrovečkog dekanata preč. Antun Sente, župni vikar vlč. Nikola Špiljak i župnici susjednih župa. Đakonirao je Miljenko Bošnjak, trajni đakon. Slavlje je uzveličao župni zbor mladih „Lilium“.

U pozdravnom govoru, prije početka euharistijskog slavlja, župnik Sente je podsjetio da je „prije točno godinu dana zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić na istome ovome mjestu posvećenom Svecu svega svijeta, sv. Antunu Padovanskom, predslavio svečano euharistijsko slavlje pod kojim je potpisao posebnu povelju kojom proglašava Godinu župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima koja je započela tada, 13. lipnja 2019. godine i koja traje zaključno sve do danas.“

Potom je dodao: „Danas, sabrani ovdje godinu dana nakon iskustva milosnih darova i osnaženi zahvatom Božjeg milosrđa, ali i prorešetani nemilim kušnjama i izazovima osobne vjernosti i crkvenosti u nedavnim pošastima pandemije i potresa koji je pogodio Zagreb, želimo iskrenom i nepomućenom radošću izreći srdačnu dobrodošlicu Vama, oče biskupe, iščekujući i čeznući za onim očinskim dodirom i riječju koja ulijeva utjehu u osjećaju osamljenosti, pruža potporu u bojazni, daje savjet u dvojbama te obnavlja nadu i vjeru u dobro u ovom svijetu kojemu smo poslani svjedočiti“.

Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Šaško je čestitao svetkovinu svetoga zaštitnika župnoj zajednici u Sesvetskim Selima, pozvavši da „zahvaljujemo Gospodinu na svim vjernicama i vjernicima koji nose ime dragoga sveca“.

Biskup Šaško se u homiliji osvrnuo na značenje riječi ‘sinergija’, istaknuvši da ga je na isticanje te riječi potaknulo Evanđelje: „Naime, u zadnjoj rečenici današnjega navještaja Radosne vijesti, a to je ujedno i zadnja rečenica cijeloga Evanđelja po Marku, nalazimo u grčkome izvorniku baš tu riječ. Zapisao ju je Evanđelist na kraju, da bismo vidjeli kako je nakon Kristova uskrsnuća zaživjela i od čega živi Crkva; što je sposobno povezati ljude i vremena“.
Protumačivši u nastavku da se „riječ ‘sinergija’ može prevesti jednostavno kao ‘suradnja’, no Evanđelje traži dublji smisao, a on se nalazi u doslovnome prijevodu: biti zajedno u nekome djelu. To nije isto što i surađivati. Značenje nam je još jasnije, ako znamo da su kršćani prvih stoljeća Duha Svetoga zvali ‘energija’, to jest ono što djeluje iznutra.“

U nastavku homilije, govoreći o sv. Antunu kao ‘omiljenom svecu’ diljem svijeta, biskup Šaško je rekao: „osluškujući iskustva ljudi, osjećaje vjernika, čini se da u njemu prepoznajemo iznimnu snagu Božjega uslišanja“. „Svaki svetac pokazuje da je u sinergiji s Bogom; da djelo koje ostvaruje nije njegovo, nego Božje“, istaknuo je biskup.

„Zadivljujuće je kako je taj tadašnji intelektualac, sveučilišni profesor, najprije u redu augustinaca, posvećenih kulturi, proučavanju i poučavanju; kako je on, široki poznavatelj teologije, Svetoga pisma, ‘aristokrat misli’ i tadašnjih spoznaja, perspektivan na više područja; kako je on ipak životno bio privučen nečim drugim – jednostavnošću subraće sv. Franje Asiškoga; ili bolje: jednostavnošću našega Spasitelja koja ga je vodila u traženje bitnoga“, istaknuo je biskup. Dodao je zatim da je sv. Antun trebao ući u sinergiju s Kristom: u molitvu, tišinu, u povučenost poniznoga rada, kako bi odstranio svaku proračunatost i bio bliz ljudima, čuo ih, osjetio ih, uvodio ih u isto Božje djelo.

Također se osvrnuo na Isusove riječi u kojima govori o znakovima što će pratiti one koji uzvjeruju: izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, pobijediti otrov i brinuti se za bolesne. „Nisu li to područja koja prepoznajemo u čudesnim djelima koja je činio sv. Antun u sinergiji s Kristom?“, zapitao je okupljene vjernike biskup Šaško te ponudio odgovor: „Nisu li to područja važna za našu suvremenost: najprije temeljno područje borbe dobra i zla, u kojoj smo kao vjernici pozvani suzbijati sve što razara život. Zatim pitanje govora, uporabe jezika i komunikacija, u kojoj je samo jedan jezik nov – jezik ljubavi. Gdje se njime ne govori, uvijek se susreće tuga i bijeda“.

Istaknuvši da „zatrovanost društvenoga života i međusobnih odnosa, posebice neistinom“, nastavio je: „Koliko je samo otrovnih ugriza potrebno pretrpjeti, ako nema prostora za Boga; koliko je samo otrova laži morao popiti hrvatski narod i koliko ga još moraju piti pojedinci, obitelji, kršćani koji svjedoče svoju vjeru i ne prihvaćaju biti uronjeni u takozvanu naprednost. Bez sinergije s Gospodinom i bez blizine Blažene Djevice Marije i svetih, naš narod sigurno ne bi preživio“, istaknuo je biskup Šaško.

Kao posljednje, naveo je da „izgrađeni vjernici i zajednica nošeni Božjom prisutnošću, sinergijom liječe od nemoći i bolesti gaženja dostojanstva, isključivanja i ponižavanja malenih.“

Govoreći o sv. Antunu, biskup je podsjetio vjernički puk da je sv. Antun redovito prikazan kako drži Isusa, odnosno Božju Riječ i ljiljan. „To dvoje je pred našim očima kao sažetak životne mudrosti: Bog u liku Djeteta i predivna mirisna biljka; otajstvo čovjeka i svega stvorenoga svijeta. Dva otajstva s kojima se bori suvremenost.“ Međutim, naglasio je biskup: „Nositelji i promicatelji ideologija, koji nameću trendove u današnjemu svijetu, i jedno i drugo žele oblikovati, prilagođavati po svojoj mjeri, daleko od sinergije s Bogom, dodavši da „i jedno i drugo otajstvo odgovara snagom svoje istine i pokazuje čovječanstvu što vodi u život, a što u propast.“

Zaključujući homiliju, poručio je da ponekad znamo promatrati svece, a da pritom previdimo onoga tko ih je privukao i preobrazio i koga nose u svojoj svetosti. „Sveti Antun nam govori: ja nisam važan, gledajte njega – Spasitelja svijeta! I na konkretnoj razini očituje da ne zanemarimo otajstvo ljudskoga života, otajstvo djeteta i zločin protiv nerođenih.“

Spomenuo je i ljiljan, dodavši da „taj cvijet koji raste na neobrađenu tlu i čuva miris unutar šest latica, ‘poput šest stuba do Salomonova prijestolja’ (riječi sv. Antuna), tj. do Mudrosti te otvarajući se nalikuje kaležu; taj cvijet progovara: poniznošću, prihvaćanjem žrtve, darivanjem prepoznatljivoga mirisa.“

„Sveca koga rado zazivamo kod gubitka stvari, danas zazovimo da ne izgubimo sebe, da se mi ne izgubimo, kao kršćani i kao narod; da se ne izgubimo previđajući da se ljudska radost nalazi u istome Božjem djelu, u sinergiji darovanosti bližnjih i svijeta, zaključio je biskup Šaško.

Prije završnog blagoslova, biskup Šaško je, kao što je običaj na svetkovinu sv. Antuna, blagoslovio djecu i ljiljane, a župnik Sente kruščiće, simbol sv. Antuna.