Biskup Škvorčević predvodio krsno slavlje u požeškoj katedrali

Pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja, biskup je rekao da liturgijski gledano blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, i to zato da bi Božić postao dio našeg života, naših trajnih rađanja na nebesku stvarnost, koju nam je omogućio Isus Krist, a koja je počela našim krštenjem. Izrazio je radost što su upravo na blagdan Krštenja Gospodinova dvije obitelji donijele na krštenje svoju djecu, te je srdačno pozdravio njihove roditelje. Nazočnim pak sudionicima poručio je da je to slavlje prigoda da se svatko od njih obnovi u svom krsnom dostojanstvu, podsjetivši ih da se Isus Krist u svom krštenju solidarizirao s nama, preuzevši na sebe sve ono što je u nama ranjeno zlom i grijehom, da budemo njegovi u čistoći svoga postojanja.

U homiliji biskup Škvorčević je govorio o vodi kao jednom od najčudesnijih Božjih stvorenja, koje ima brojne moći u sebi. Kazao je da je sasvim posebnu moć voda dobila onda kad je Gospodin Isus sišao u rijeku Jordan, uključivši je u otajstvo svoga utjelovljenja. Naime, uzevši naše ljudsko tijelo Gospodin Isus preuzeo je na sebe i sve što je tijelu potrebno za njegovu opstojnost i za njegov rast. Spomenuo je kako se u naviještenom evanđeoskom ulomku govori da se Gospodin Isus u solidarnosti sa svima nama ranjenima grijehom pridružio onima koji su na poziv Ivana Krstitelja silazili u vodu Jordana da bi Bogu posvjedočili obraćenje, odreknuće od zloće, sebičnosti koja guši život i da se opredjeljuju živjeti časno i čestito. Po tom njegovu silasku u Jordan voda je dobila sasvim posebnu moć u sakramentu krštenja, koje je Gospodin Isus ustanovio, naredivši nakon svoga uskrsnuća učenicima da idu po svem svijetu propovijedati ljudima Evanđelje i krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, te ih na taj način uvoditi u njegovo vazmeno otajstvo pobjede nad zlom i smrću, ustvrdio je biskup.

Tumačeći ulomak drugog čitanja iz Prve Ivanove poslanice, u kojem apostol Ivan govori o povezanosti vode s Duhom Svetim, biskup Škvorčević je pojasnio da spomenuta moć koju ima voda nije tek neka mehanička i rušilačka, nego životvorna snaga. Naime, kad vodom polijemo neku sjemenku na njivi ili u vrtu, voda uz malo topline pokreće klicu, daje da raste život, podsjetio je biskup. Nismo joj mi ljudi dali tu moć pokretanja života i njegova rasta, nego se to događa snagom Duha svetoga, kazao je biskup.

To da živa bića mogu rasti i razvijati se, a napose da kao ljudi možemo rasti i razvijati se na razini svoje jedinstvene i neponovljive osobe, nije naše, nego Božje djelo, ustvrdio je biskup. Još je kazao da mi ljudi najsnažnije rastemo kad je u nama po vodi krštenja prisutna Isusova snaga Duha ili kad je uz vodu prisutan Duh i krv, reći će sv. Ivan apostol u drugom čitanju, gdje krv predstavlja njegovo djelo ljubavi na križu, jer je on prolijevanjem krvi posvjedočio da nas voli do kraja, do u smrt. U obredu krštenja zazivamo na vodu moć Duha Svetoga, da ona koja u prirodi pokreće život, postane Isusova sakramentalna voda koja će u onome, koji njome bude poliven u krštenju, pokrenuti Božji pobjednički život koji je krenuo s Isusova križa i rađa vječnošću.

Napomenuvši kako mi ljudi toj veličini krsnog otajstva počesto pristupamo slabom ili nikakvom vjerom, biskup je naglasio riječi sv. Ivana iz spomenute Poslanice da upravo vjera pobjeđuje grješni svijet u kojem živimo, pobjeđuje našu nemoć, prikovanost za prolaznost i smrt. Stoga je pozvao sudionike slavlja da se obnove u svijesti svoga identiteta po sakramentu svetog krštenja, kojim ih je Gospodin Isus Krist krsnim putem uveo u zajedništvo punine božanskog života.

Kazao je da se posebno raduje što će djeca spomenutih roditelja po svetom krštenju ući u tu otajstvenu stvarnost života u Isusu Kristu. Još je dodao da su njihovi roditelji bili Božji suradnici na njihovoj pojavi na ovom svijetu, ali da nisu oni nego Bog taj koji ih budi na razinu jedinstvenosti i neponovljivosti njihove osobe. Naglasivši da svetim krštenjem ovoj djeci omogućujemo da se djelovanjem Duha Svetoga rode na život koji ne ide samo do groba, nego je jači od smrti, biskup im je unaprijed čestitao što će po svetom krštenju porasti na razini „biti“, na razini pobjede života, a ne na razini „imati“. Mi smo silno zauzeti u nastojanju da što više steknemo materijalnih dobara, ali naša sudbina nije u onome što se može po tim dobrima ostvariti, nego u onome i po onome što u nama može ostvariti snaga Duha Svetoga, ustvrdio je biskup.

Poželio je da taj Duh Isusove ljubavi koji pobjeđuje uđe u tu malu djecu koja su donesena na krštenje, i postane njihova sudbina. To je poželio i svima odraslima, koji su već po sakramentu krštenja postali dionici tog Božjeg dinamizma, ali su počesto zbog svoje nemarnosti ili ravnodušnosti ostali na nekim pličinama i površinama života, pozvavši ih da ih voda, blagoslovljena u predvečerje Bogojavljenja, podsjeti da su po vodi svetog krštenja stasali na Božjoj razini života, i postali Božji sinovi i kćeri za vječnost. Također ih je pozvao da tu novost života očituju jedni drugima u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Biti kršten – to je dostojanstvo! Biti kršten – to je smještenost u Božji svijet! Biti kršten – to je hod putem pobjede života nad smrću, zaključio je biskup, zamolivši Gospodina Isusa neka pomogne da tako bude.

Na svršetku misnog slavlja novokrštenoj djeci Šimunu i Melanie biskup je čestitaokrsno preporođenje, sa željom da ono što je Isus Krist na njima ostvario u snazi svoga Duha u svetom krštenju ostane snažno u njihovim životima, odgojnom zauzetošću njihovih roditelja, da ih upućuju u one evanđeoske vrijednosti, koje istinski očovječuju i vode u onu budućnost kojoj je ime vječnost. Svim pak sudionicima zahvalio je što vole život, a to su mnogi nazočni posvjedočili time što su na ovo misno slavlje došli sa svojom djecom, poželjevši da ono što je po Isusu rođeno od Boga bude uvijek prisutno u njihovim nastojanjima. Potaknuo ih je da budu ponosni što pripadaju Isusu Kristu u njegovoj Crkvi, te da to svjedoče vjernošću svome Gospodinu svakodnevnom molitvom, a osobito nedjeljnom svetom misom.