U razmatranju naslovljenom „Ecclesia semper reformanda – Što je potrebno za ispravnu reformu Crkve?“, biskup Štefković govorio je o trajnoj obnovi Crkve polazeći od nauka Drugoga vatikanskog sabora te misli Josepha Ratzingera, kasnijega pape Benedikta XVI.

Istaknuo je da reforma Crkve ne znači prilagođavanje vjere ili Evanđelja duhu vremena. Budući da je poklad vjere nepromjenjivo mjerilo, Crkva uvijek iznova mora preispitivati koliko mu ostaje vjerna. Obnova se odnosi na njezin ljudski element – način života, strukture, pastoralno djelovanje i običaje – a prije svega na osobno obraćenje njezinih članova.

Mons. Štefković je istinsku reformu usporedio s radom kipara: kao što kipar uklanja ono što zaklanja lik skriven u kamenu, tako i u Crkvi treba uklanjati ono što zaklanja njezino pravo lice koje joj je darovao Krist. „Ne trebamo, dakle, više ljudske, nego više Božje Crkve. Samo će tada ona biti i istinski ljudska“, istaknuo je.

Posebno mjesto u razmatranju zauzeli su oproštenje i obraćenje. Biskup Štefković naglasio je da je Crkva zajednica obraćenih grešnika koji žive od milosti oproštenja i prenose je drugima. Moral, oproštenje i pomirenje stoga su nerazdvojivi, a njihov je temelj Krist.

U završnom dijelu razmatranja govorio je o zajedništvu svetih, kršćanskom smislu patnje i nadi otkupljenja. Svece je nazvao „pravom, odlučujućom većinom“ Crkve, prema kojoj se vjernici trebaju ravnati.

Na kraju rekolekcije biskup Štefković potaknuo je svećenike i đakone Subotičke biskupije da se iz dana u dan obnavljaju u duhu po milosti oproštenja, jer upravo iz osobne obnove u vjeri i obraćenju proizlaze sve druge potrebne i istinske reforme Crkve.