„Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10)

Glavne teme svih medija, gotovo tijekom cijele ove godine, bile su bolest i smrt prouzročene nepoznatim virusom nazvanim SARS-CoV-2. Slušali smo i još uvijek slušamo službena izvješća koliko je novih osoba zaraženih u jednom danu te koliko ih je od te zaraze preminulo tog istog dana.

Ove obavijesti Stožera civilne zaštite na početku su nas zbunjivale i brinule. Život je u jednom određenom vremenu bio skoro posve paraliziran. Bili smo u nekom iščekivanju povoljnijih vijesti o završetku djelovanja tog zla i povratku redovitim životnim aktivnostima. Nadali smo se da će virus ljeti oslabjeti, pa i nestati, ali se to, nažalost, nije dogodilo.

S vremenom su mnogi, napose oni koji nisu na svojoj koži osjetili to zlo, niti je itko od njihovih bližnjih podlegao od te pošasti, počeli slušati obavijesti sve ravnodušniji i nezainteresirani. Sve veća pozornost bila je usmjerena na završetak stegovnih mjera koje je odredio Stožer, ponajprije na slobodu kretanja i aktivnosti, a sve manja prema zaraženim osobama u bolnicama i staračkim domovima ili preminulim od te pošasti. Svi bi nekako htjeli da se čim prije ukinu sva nametnuta ograničenja s uvjerenjem da to zlo neće pogoditi baš njih ili njihove bližnje. Najednom je nešto drugo postalo važnije i od zdravlja i samog života. Mnogi su postali srditi, pa i bijesni, na odgovorne iz Stožera civilne zaštite kao da nas oni više maltretiraju i muče negoli sama pandemija.

Nije zanemariv broj onih koji su u svemu vidjeli nešto izmišljeno, neku teoriju zavjere, nešto što je zapravo, proizvod nekih svjetskih moćnika i korporacija koji imaju za cilj rušenje određenih tradicionalnih vrijednosti, postojećih svjetskih sustava i izgradnju nekoga novog svjetskog poretka prema njihovim željama i interesima.

Neki su opet tu vidjeli svjesni i isplanirani udar na vjerske vrijednosti koje žele zamijeniti nekim drugim, prikladnijim tom novom poretku. Počelo se sve više prigovarati i odgovornima u Crkvi da su nasjeli na manipulacije i izdali vrijednosti evanđelja. Jednom riječju, bilo je uvjerenje kod određenog broja ljudi da se tu ne radi o nečem ozbiljnom, nego samo o igrama moćnika koji imaju neke svoje mračne ciljeve.

Jedni su u svemu vidjeli Božju kaznu za grješni svijet koji se ne želi obratiti. Čuvajmo se napasti da olako neke patnje proglašavao Božjim kaznama, jer naš Bog je Otac koji nas ljubi i kada smo zločesti, a ne tiranin koji uživa kada nas kažnjava. Ako nas netko kažnjava, onda to nije Bog, nego zlo koje sami činimo. A Bog, ako dopušta neku patnju, onda to daje, ponajprije, kao kušnju da nas tako prizove vrijednostima koje smo zanemarili ili da nam pomogne „odreći se bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živjeti u sadašnjem svijetu“ (Tit 2,12). Tražimo stoga, u ovim patnjama Božje poruke i njegov zov da budemo bolji kao ljudi i kao kršćani. Najgore je ako olako uvjerimo sami sebe da ne pripadamo ovom grješnom svijetu i da ne snosimo nikakvu odgovornost za zlo koje je Bog pripustio.

Zbog svega navedenog lako se uočava kako nas je, kao narod i Crkvu, ovo zlo pandemije podijelilo i razjedinilo. Patnje redovito ljude zbliže i ujedine, učine ih sućutnijim i solidarnijim. Zar ovo nismo iskusili za vrijeme Domovinskog rata koji nam je donio daleko veće patnje negoli ova pandemija, ali smo iz njega izvukli puno dobroga. S pravom se kaže da teške situacije izvlače iz nas ono najbolje ili ono najgore. Hoćemo li i iz ovog zla znati izvući nešto dobroga? Hoćemo li postati malo bolji i plemenitiji ljudi? Ono što sigurno možemo promijeniti u ovome svijetu je, promijeniti sami sebe. Svaki naš mali korak prema boljemu čini ljepšim i cijeli naš svijet.

Dobro znamo da svi ljudi vole svoj život i spremni su potrošiti zadnju lipu za svoje zdravlje, ali prije nego se suoče s ozbiljnom prijetnjom za svoj život i zdravlje, uvjereni su da je njihov život samo u njihovim rukama i da on zavisi, ponajprije, od njihovih sposobnosti i njihovih izbora. Često je to površan odnos prema životu gdje je sav naglasak stavljen na imati i posjedovati, a daleko manje na „biti“ i živjeti život.

Čitamo u evanđelju kako Isusu pristupa jedan bogati čovjek i pita ga: „Što moram činiti da imam život?“ (Lk 18,18). Radi se o čovjeku koji je, kako stoji u evanđelju, „bio veoma bogat“, ali ga sve to bogatstvo u nutrini nije ispunilo i učinilo sretnim. Sličan je slučaj i sa Zakejem (Lk 19,1ss). Čovjek može postići puno toga u materijalnom smislu, ali ako je zanemario svoj život, ako je ostao prazne nutrine, praznina će mu život uništiti.

Isus je u ovaj svijet ušao siromašan, rođen u štali, ali je u sebi imao život. Bez obzira na uvjete u kojima se rodio, njegovo rođenje popratila je pjesma neba. Nebo se raduje ljudskom životu i želi da čovjek taj život u sebi nosi sve do prelaska u onaj vječni. Isus, govoreći o sebi kao pastiru, veli: „Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,10). To potvrđuje i slučaj siromašnih pastira. U susretu s djetetom Isusom, ti siromašni i obespravljeni pastiri, osjetiše se sretnim i radošću ispunjenima te se vraćaju svojim obvezama „slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli“ (Lk 2,20). Mudraci s Istoka ostavljaju Isusu svoje skupocjene darove jer su osjetili kako su za uzvrat dobili puno više: dobili su ono što se ne može kupiti nikakvim zlatom ili draguljima, a to je život u izobilju, unutarnja punina.

Iz ovoga ne smijemo razumjeti kako je Isus došao da ljude pozove na siromaštvo i bijedu, na patnju i trpljenje, s naglaskom da će tako biti sretni. Ne. Isus prije svega, poziva na puninu života i puninu životne radosti, a to apsolutno ne zavisi od materijalnih dobara. On samo upozorava na opasnosti opsesije materijalnim dobrima, užicima i ugodama, jer su to istinske prijetnje osobi da je isprazne i osiromaše životom. Zato ponavlja učenicima: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Iv 15,11). Isusove zapovijedi imaju baš taj cilj: da osoba bude nositelj radosna života.

Isus želi da čovjek može slaviti život, a ne neka postignuća koja često ostavljaju dojam uspjeha, a zapravo, osiromašuju život. Pogledajmo i naše vrijeme: je li čovjek, tijekom cijele svoje povijesti, ikada bolje živio nego danas kada su u pitanju materijalna dobra? Sigurno da nije! A je li danas sretniji nego jučer? Ne možemo primijetiti. Toliko kukanja i glasnog nezadovoljstva prije nije bilo. Ljudi su znali biti zadovoljni s malim. Obitelji su prije u bijedi i siromaštvu imale puno djece i uspjelo se živjeti i djecu podizati. Danas su obitelji s brojnom djecom velika iznimka. Uvijek se kao razlog tome navodi materijalna nesigurnost. Jesu li danas obitelji zbog toga sretnije i radosnije? Ne primjećujemo.

Božić slavimo kao blagdan života, a istovremeno bojimo se života i bježimo od njega. U tom smislu Božić je jaka poruka: život se može roditi u štali, u siromaštvu i bijedi te unatoč tomu postati veliki život, život koji se slavi. Bog je to pokazao  rođenjem svoga Sina: rođen je u uvjetima bijede, ali se za njegovo rođenje govori da je „radosna vijest i veliko veselje za sav narod“ (Lk 2,10). Gdje se rađa i raste život, tu se potiskuje tjeskoba i žalost. Samo je taj život koji se rodio potrebno podržavati i njegovati da dođe do punine zrelosti, da se iz tog života rodi uistinu čovjek (Iv 16,21). Stoga, na sam Božić, kada slavimo život, naše misli idu prema tolikoj djeci koja vape za životom, ali im „napredne“ i „emancipirane“ osobe našega vremena, nude smrt u ime nakaradne slobode izbora. Štoviše, to se proglašava dostignućem naše civilizacije.

Na ovu civilizaciju je skoro prije 2000 godina upozorila Knjiga Otkrivenja sa slikom žene koja rađa i Zmaja koji čeka da joj, „čim rodi, proždere dijete“ (Otk 12). Tom zmaju je naša „napredna“ civilizacija dala danas, ne samo dozvolu boravka, nego ga se slavi kao simbol slobode i potpomaže mu se da nesmetano proždire našu djecu, i prije nego se rode te tako širi vidokrug smrti. Nažalost, broj suradnika Zmaja sve više raste i u našem narodu.

Ovome jadu treba dodati i toliku djecu koja su postala žrtve najrazličitijih oblika zlostavljanja od odraslih. Tu su još tolika djeca nasilno zavojačena i odgajana za mržnju i ubijanje u svojoj nevinoj dobi; potom djeca prisiljena, zbog nečijih interesa, na prostituciju i prosjačenje po ulicama i trgovima naših gradova; te djeca koju prodaju i preprodavaju, maltretiraju i ponižavaju.

Što je Božić za sve ove? Na koji ga način mogu slaviti? Zbog svega ovoga Božić je teška osuda za sve tlačitelje i ubojice malih života. U svoj ovoj djeci patnje i Dijete je iz Betlehema koje u njima plače i osuđuje nepravdu. Nažalost, mnogi u svijetu slave Božić, rođenje Sina Božjega, ali u njemu ne slave život jer kad bi bilo tako ne bi promicali kulturu smrti. Zato se samo od sebe nameće pitanje: slavi li se Božić danas više ili se više profanira?

No, ne smijemo se predati pesimizmu. Naša sadašnjost i budućnost su u Božjim rukama. Bez obzira na sve, Božić nas poziva na slavlje i trebamo ga slaviti i vjerovati u njegovu konačnu pobjedu. To je dan kada se „Život očitovao“ (1 Iv 1,2), i očitovao se ljudima kao svijetlo koje tama ne može obuzeti (Iv 1,4 – 5). U tom Životu očitovala se ljubav Božja „spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2,11).

Bog nas je pozvao da budemo dionici tog Života jer u njemu je jamstvo vječnosti. I zaključio bih s apostolom Ivanom koji veli: „Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina ima život; tko nema Sina Božjega, nema života“ (1 Iv 5,11 – 12).

Neka bude svima vama, braćo i sestre, sretan i blagoslovljen blagdan Isusova rođenja kao i cijela nova 2021. godina, sa željom da Isusov život u vama raste i da ga imate u izobilju (Iv 10,10) te da Isusova radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11).

Božić 2020.

✠ Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski