Biskup domaćin Zdenko Križić na početku je pozdravio sve sudionike čina blagoslova temelja budućeg samostana. „Temelj simbolizira samoga Isusa koji je za sebe rekao da je ‘zaglavni kamen’ te će kuća sagrađena na tom kamenu, tj. na vjeri u njega, ostati postojana bez obzira na sve prijetnje i opasnosti kojima može biti izložena. Isus je, bez sumnje, u ovom slikovitom govoru, mislio na živu građevinu: svoju Crkvu, svoju zajednicu ili svakog pojedinog vjernika koji svoj život izgrađuje u skladu s Isusovom riječju i primjerom njegova života. Stoga, i mi ovim blagoslovom molimo ponajprije, Isusa da u tom smislu ostane trajno zaglavni kamen ove redovničke zajednice koja će u ovom samostanu živjeti i svesrdno moliti za ovaj narod i cijelu Crkvu“, rekao je biskup Križić.

Pozdravljajući nuncija Linguu, biskup Križić je rekao: „Niste u Hrvatskoj niti godinu dana, a narod i kler su Vas zavoljeli kao dragog prijatelja, napose zbog vaše jednostavnosti, autentičnosti, iskrenosti i raspoloživosti u služenju Crkvi ovdje u Hrvatskoj. Molit ćemo da pod okriljem Božjeg blagoslova koji ćete zazvati na ovo zdanje, ono izraste do svog potpunog ostvarenja koje u ovom momentu promatramo snagom vjere i nade“. Potom je pozdravio đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića iz čije nadbiskupije dolazi zajednica redovnica karmelićanki. Pozdravio je i nazočne šibenskog biskupa Tomislava Rogića, sina Gospićko-senjske biskupije za koju se uvijek zanima, i kad god može sudjeluje u važnijim događanjima, potom umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića koji je poodavno želio jednu kontemplativnu zajednicu na prostoru ove biskupije, te kanonike Senjskog kaptola, svećenike i redovnike s područja biskupije koji su jednodušno poduprli ovaj projekt.

Mons. Križić pozdravio je i četiri karmelićanke koje su za ovu prigodu došle iz samostana u Đakovačkoj Breznici, a iz tog samostana će se dio sestara za stalno preseliti u ovaj samostan. Riječi pozdrava uputio je o. Dariju Tokiću, provincijalu Hrvatske karmelske provincije koja s karmelićankama pripada istom Redu Blažene Djevice Marije od gore Karmela. Pozdravio je i nazočne Sestre Srca Isusova koje djeluju u Gospiću i u Otočcu, a djelovale su, dok su imale više zvanja, u mnogim župama na teritoriju biskupije.

Pozdravio je nadalje sve predstavnike civilne vlasti s područja biskupije: župana Ličko-senjske županije Darka Milinovića i njegove suradnike, gradonačelnika grada Gospića Karla Starčevića i njegove suradnike, gradonačelnika grada Senja Sanjina Rukavinu, gradonačelnika grada Slunja Juru Katića, načelnike općina s teritorija biskupije kao i sve predstavnike važnih ustanova grada Gospića i županije: školstva, zdravstva, policije, državnog arhiva i drugih.

Pozdravio je projektanta ovog samostana Petra Lušu i članove njegove projektantske kuće „Mi projektiramo vama“, predstavnike građevinske firme „AB Gradnja“ iz Karlovca koja gradi ovaj samostan: direktoricu Mariju Janžetić, voditelja gradilišta Ivana Rade, kao i sve radnike na gradilištu.

Zahvalio je obitelji Ive Vukića i Marije Perković r. Vukić koja je darovala zemljište za gradnju budućeg samostana i svim dobročiniteljima.

Nakon molitve i svetopisamskih čitanja nuncij Lingua održao je homiliju. Osvrnuvši se na rečenicu iz evanđeoskog teksta: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10,41-42), nuncij je rekao: „Susrećemo se često s rizikom da ne znamo razlikovati ono što je bitno od onog što je sporedno; ono što je nužno od onog što je nevažno. I mi se nalazimo u vrtlogu života s raznim opterećenjima. Moramo činiti mnoge stvari koje nas umaraju, uznemiruju: posao, studij, pastoralne obveze, pomaganje drugima, bolesnima. Roditelji imaju brige za odgoj djece, oko plaće dostatne za njihovo uzdržavanje itd. Sve je to dio života. Nisu li sve to dobre i potrebne stvari? Nije li dobro da se svemu nabrojenom intenzivno i predano posvetimo? Problem nije u stvarima koje činimo, nego u činjenici da se ‘previše brinemo i uznemirujemo’ za ono što činimo, za ono što se oko nas zbiva. Previše se brinuti i uznemiriti znači zapostaviti Boga koji od nas ne traži nemoguće, nego nam daje dovoljno vremena i potrebnu snagu da ostvarimo ono što On od nas očekuje, kako se očituje Njegova volja u našem životu. Katkada zaboravljamo da je samo jedno potrebno: Činiti ono što Bog želi od nas u sadašnjem trenutku. Treba osluškivati nutarnja nadahnuća i onda u svjetlu Duha Svetoga razlučivati što je volja Božja. Problem, dakle, leži u razlučivanju, u razlikovanju duhova. Postoji temeljna razlika između ‘mnogo’ koje je zaokupljalo Martu i ‘jednog potrebnog’ koje je izabrala Marija. ‘Mnogo’, to su naše osobne male želje i planovi, a ‘jedno potrebno’ je volja Božja. Nije li uistinu, bila dobra stvar pripremiti Isusu objed? Nije li Marta bila u pravu moleći Mariju za pomoć da bi, potom, zajedno osluškivale Isusa? Dajući za pravo Mariji, Isus želi upozoriti Martu da između svega onoga što je potrebno činiti, koliko god to bile dobre i važne stvari, postoji prioritet. A apsolutni prioritet je slušati Božju riječ. Ukoliko najprije ne osluškujemo Njegovu riječ, ne možemo razumjeti što On, zapravo, od nas želi“.

Osvrnuvši se na događaj blagoslova nuncij je rekao: „Danas polažemo kamen temeljac jednog kontemplativnog samostana, jedne zajednice koja prema ovozemaljskom rasuđivanju nema veliku budućnost. U današnjem svijetu ima toliko potreba koje traže aktivne djelatnike. Tu se očekuje i pomoć od Crkve. Djecu treba poučavati, tolike bolesnike njegovati, siromasima i beskućnicima priskočiti u pomoć. A mi gradimo kuću molitve, samostan bosonogih karmelićanki koje ne izlaze iz samostana. Isus nam daje odgovor: ‘Marija je uistinu izabrala bolji dio.’ (…) Danas ovdje blagoslivljamo kamen temeljac novog Karmela, kuće koja će biti kuća ljubavi, molitve, veliki svjetionik vjere. To će biti gorući oganja ljubavi koji se ne gasi, koji će mnogima donijeti mir duše, radost vjere i snagu za kršćanski život. Prije osamdeset godina, po nadahnuću blaženog Alojzija Stepinca nastao je prvi Karmel u Brezovici kod Zagreba, posijano je sjeme, bogato vjerom i odlučnošću M. Regine Terezije i triju njezinih suradnica. Danas mons. Križić, duhovni sin Terezije Velike, polaže u zemlju Gospićko-senjske biskupije mladicu sa stabla izraslog iz prvog hrvatskog Karmela u vrijeme, kada su zvukovi Drugog svjetskog rata postajali zaglušujući. Sadi je s istom vjerom i istom nadom. Redovnice koje dođu imat će zadatak održavati upaljenom istu ljubav, prvu ljubav koja obuhvaća sve druge ljubavi. Naša Gospa od Gore Karmela koju ćemo svečano proslaviti za dva dana, neka prati radnike, neka štiti i podržava one koji će prionuti uz ovaj posao i sve koji će znojem svoga lica postati suradnici ovog Božjeg djela. Da zaista postane kuća Božja u kojoj će mnogi naći izgubljenu vjeru, nutarnji mir, odmor od svakodnevnih briga, ozdravljenje od rana prošlosti i svega onoga što nas koči u vjerničkom životu. (…) Vjerujemo da je ovaj Karmel u Gospiću Božji dar cijeloj Lici, ovom ispaćenom narodu koji je unatoč tolikim žrtvama, sve do mučeništva, ostao vjeran Kristu Gospodinu i vjeri otaca“.

Nakon homilije nuncij je blagoslovio gradilište. Generalni vikar mons. Marinko Miličević pročitao je Povelju o svečanosti koju su zatim, nuncij Lingua i biskup Križić položili u temelje budućeg samostana.

Potom je okupljene pozdravio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić s podacima da „je današnji Karmel u Breznici Đakovačkoj prolazio svoj križni put. Karmel je bio utemeljen 1964. u Jurišićima u Istri. Sestre su nakon 13 godina boravka ondje, 1977. napustile župnu kuću i preselile se u stari franjevački samostan u Kloštar Ivaniću. Muka obnove staroga i derutnog samostana. No dragi Bog je blagoslivljao zajednicu novim zvanjima te su se sestre 1987. podijelile i osnovale novu zajednicu, opet u starom derutnom franjevačkom samostanu u Šarengradu kod Iloka. Obnoviti dva derutna samostana i prilagoditi ih potrebama života njihove klauzurne zajednice bio je veoma težak, zahtjevan i skup posao. No, samo što su se sestre zatvorile u klauzuru u Šarengradu, izbio je domovinski rat. Sestre su zajedno sa stanovništvom onoga kraja bile protjerane i postale podstanarke u jednom dijelu samostana otaca karmelićana u Zagrebu. I razmišljale što i kako dalje. Naime, u samostanu u Šarengradu krajinska srpska vlast smjestila je starački dom. Najprije pet godina čekanja i promišljanja, a onda je nakon donošenja odluke, opet pet godina, trajala izgradnja novog samostana u Breznici Đakovačkoj. Godine 2001. sestre su se vratile u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, ali na novu adresu. Kroz sve ratne i poratne poteškoće, dragi Bog je opet blagoslivljao zajednicu novim zvanjima te su odmah nakon dolaska u Đakovačko-osječku nadbiskupiju sestre morale početi razmišljati o utemeljenju novog Karmela“.

Kao dijecezanski biskup odgovoran za Karmel sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, nadbiskup Hranić zahvalio je  u svoje ime i uime svih sestara, biskupu Zdenku Križiću i svim svećenicima Gospićko-senjske biskupije što su s radošću prihvatili osnivanje Karmela u Gospićko-senjskoj biskupiji.

Gradonačelnik Karlo Starčević pozdravio je okupljene i izrazio dobrodošlicu karmelićankama u Gospić s naglaskom: „Današnji dan čini me posebno radosnim kao nikada u mome životu. Postavljanje kamena temeljca samostanu sestara karmelićanki znak je silaska Duha Svetoga među ovaj narod… Dočekali smo vas otvorena srca i s ljubavlju!“

Župan Darko Milinović rekao je da „danas pišemo hrvatsku povijest ovdje polažući temelj ovom svetom domu… Karmelićanke daju Bogu sve što imaju. Naši branitelji dali su život na oltar domovine, dali su sve da bismo mi dobili domovinu. Uživajmo u njoj. Radujmo se svi ovom događaju sa željom da ovaj Karmel ovdje i zajednica karmelićanki bude znak Božjeg blagoslova za sve ljude koji ovdje žive“.

U zaključnoj riječi biskup Križić izrazio je želju „da ovaj Karmel bude znak Božje prisutnosti za ovo mjesto, za našu Crkvu u Lici, u Gospiću, da bude znak Božjeg blagoslova za sve ljude koji ovdje žive“.

Nakon svečanog blagoslova slavlje je završilo himnom Lijepa naša.