Nakon uvodnih pozdrava program je počeo starohrvatskim adventskim recitalom koji su izveli studenti druge godine Valentino Kujundžić i Matej Špiranec. Nakon recitala, dramska skupina sv. Josip Kupertinski izvela je predstavu pod imenom: „Blaženi“.

Aron Čeke, Valentino Kujundžić, Iva Ferbežar i Emanuel Frankol izveli su pjesmu „Tiha noć“.

Svoju Božićnu čestitku prvi je uputio Luka Marošević, predsjednik Studentskoga zbora KBF-a Napomenuo je da se događaj spasa dogodio u prošlosti, ali ga budućnost vuče k sebi. Kada slavimo Božić, ne prisjećamo se samo događaja iz prošlosti, nego aktualiziramo stvarnost za danas. U rođenju pravoga Boga i čovjeka dobivamo šator sigurnosti u koji se možemo sakriti. On je „most“ susreta s Presvetim Trojstvom. Ako imamo vjere, onda moramo biti poput betlehemskih pastira koji su ono što su vidjeli odmah i naviještali. Naše srce i ruke trebaju biti otvorene za primanje maloga Božića, a te iste ruke i srce trebamo otvoriti i pružiti drugima, poručio je.

Nakon toga božićnu čestitku uputio je v. d. dekana prof. dr. Ivica Raguž. Pozdravivši prisutne, uputio je nekoliko misli studentima. Započeo je slikom iz Novog Zavjeta: „‚Ipak, ne dajte se zvati Rabbi (heb. učitelj), jer jedan je Učitelj vaš.‘ Istinski učitelj i profesor jest onaj koji želi da njegovi studenti znaju kao on, a ne da ih ostavi u neznanju i da budu ovisni o njegovu znanju. Štoviše, istinski učitelj/profesor, želi svojim poučavanjem dovesti studenta do toga da je Gospodin jedini onaj koji poučava i da će tako biti u vječnosti. Kao što čitamo kod proroka Izaije: ‚Svi će ti sinovi gospodnji biti učenici.‘ Budući da ćemo svi u vječnosti biti učenici Boga, u ovome trenutku na našemu fakultetu su u prednosti studenti naspram profesora. Jer, profesori lako mogu postati oholi, zaboravljajući da su i sami učenici. Zato ih studenti hrabre da ostanu ponizni učenici, jer nema oholosti ondje gdje se uči. Stoga je lakše nama studentima očuvati poniznost u slušanju, a profesorima daleko teže u poučavanju. Teško je kao profesor ne postati ohol. Najveća sreća, a i nagrada profesora jest u tomu da studenti toliko napreduju da za učitelja nemaju čovjeka do Isusa Krista. To je prvi božićni dar koji nam Gospodin daruje u ovoj Božićnoj čestitci: da ostanemo ponizni i kao studenti i kao profesori, da učimo i da jedni drugima budemo učenici te da imamo Krista kao jedinog Učitelja.“

„On nam je stavio samoga sebe kao uzor, odnosno Pismo nam kazuje da je stavio nama kao uzor jednoga kukca, jednu životinjicu, a to je crv. Sebe je usporedio s crvom. ‚A ja crv sam, a ne čovjek…‘ (Ps 22, 7). Kao što se crv rađa iz zemlje bez sjemena, tako se Bog začeo i rodio bez ljudskoga sjemena. Čudo utjelovljenja je zapravo čudo Marijina djevičanstva. Čudo koje je moćnije od cijeloga ovoga svijeta. To čudo nikako ne može spoznati ovaj svijet. To čudo je moćno čudo koje nadilazi razum. Da, crv. Da sam Bog se može roditi kao crv bez ljudske suradnje, bez ljudskoga sjemena. Sve kategorije univerzalnoga razuma, ovdje gube na značenju, jer ovdje je posebno čudo Čudo koje nadilazi sva čuda ovoga svijeta. Također je Bog postao crvom, da iz najmanjega nastane veliko. Jedino ako u našem životu može nastati veliko iz najmanjega. Nitko se, dragi prijatelji, ne može toliko poniziti kao Bog – druga božanska osoba, jer nitko od nas ljudi ne može postati nešto drugo, a kamoli nešto drugo negoli stvorenje. Primjerice, ne mogu postati ništa osim toga da sam čovjek. Bog je pak postao ono što je njemu posve drukčije, strano, tj. postao je čovjekom. Bog može biti ono što nije i opet ostaje ono što jest. Koliko god se mi ponižavali i učili poniznosti to ne možemo nikada učiniti.“

„I kako mi kad gledamo Krista, koji je crv, ostajemo poniženi i u svojoj možebitnoj poniženosti. Mi nikada ne možemo i to nam kazuju božićne jaslice, ne možemo dovoljno nasljedovati toga božanskog Crva, nikada se ne možemo dovoljno poniziti i ne smijemo i ne možemo biti oholi u svojoj poniznosti. Iz toga slijedi troje. Prvo, Bog, koji je postao crvom, podsjeća nas da smo svi mi crvi, prolazni, da smo krhki i osamljeni, da nam je potrebno prijateljstvo i čovjekov život nije vrijedan življenja bez suosjećanja, bez prijateljstva. Drugo, do Crva, Isusa Krista, dolazi se samo ako sami postanemo kao crv: kao što se Bog, kao Crv začeo djevičanskom Blaženom Djevicom, da i mi sami budemo djevičanski i da se začinjemo i rađamo isključivo od Isusa Krista. Ako dademo da se dogodi u ovom božićnom vremenu Božja invazija, da bude što manje ljudskoga u našem životu, nego da kao kod Blažene Djevice Marije, bude sve božansko, a ništa ljudsko. I treće, toliko nas pritišće oholost da nas iz ohole depresije može podići jedino božanska poniznost, poniznost božanskoga Crva, Crvića, Isusa Krista. Zato Bog, koji je postao crvom, poziva nas da se i mi osjećamo kao ponizni crv spram bližnjega. Da smatramo kako kaže sv. Pavao, svakog bližnjeg ‚većim od sebe‘. Biti pravi, biti ponizni crv, jest, dragi prijatelji, nešto božansko. Božanska moć krije se u poniznosti. Ponizna osoba je zapravo moćna osoba, jer ne poznaje strah da izgubi bilo što od ovoga zemaljskoga. Ohola pak osoba je nemoćna, strahuje od gubitka. Ljubitelji ovoga svijeta su nemoćni upravo zato što preziru jednoga božanskog Crva i u svojoj oholosti gube ljudskost, i baš zato su nemoćni pred Bogom i pred bližnjima, nesposobni za ljubav. Dragi prijatelji, možda nas može zahvatiti i strah što smo crvi, maleni, slabi i krhki, koji nasljeduju spasonosnoga Crva, jer izgledamo nemoćni. Ali pismo nas ohrabruje: ‚Ne boj se Jakove, crviću, Judo, ličinko, Ja sam pomoć tvoja.‘“ Tim mislima dekan je svima poželio sretan i blagoslovljen Božić.

Na samom kraju, čestitku je uputio i veliki kancelar KBF-a u Đakovu, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit dr. sc. Đuro Hranić. Nakon upućenog pozdrava, ustvrdio je da je bio na Nikolinju i Božićnoj večeri u sjemeništu, a sada sa studentima te da je mogao iskusiti da je „dobri Bog bio dobre volje kada je stvarao tu djecu (misleći na bogoslove i studente laike).“ Doista je bio dobre volje, dodao je nadbiskup.

„Punina stvaranja je Kristovo utjelovljenje i on svojim utjelovljenjem na neki način uzima, sa sobom sjedinjuje svakoga od nas. On daje našem životu novo dostojanstvo, novu svetost i novo poslanje. Svima od srca sretan i blagoslovljen Božić, a sjeme Isusa Krista je već u nama i djeluje. Budimo otvoreni toj snazi njegove milosti koja je u nama, po kojoj nismo samo i nije ovaj naš život samo nešto naturalno, nego ima svoju svetost, ima svoje dostojanstvo. Nastojmo to živjeti i svjedočiti“, zaključio je nadbiskup Hranić.

Program je završio pjesmom „Svim na zemlji“ u izvedbi Mješovitoga pjevačkog zbora KBF-a.