Propovijednik je na početku homilije spomenuo da svi ovih nada, prateći liturgijske tekstove, pratimo Isusa u njegovim zemaljskim danima kada se susretao s nekim važnim izazovima: mukom, trpljenjem i smrću.

“Evanđelje predstavlja Isusa u trenutku kada se morao suočiti s izdajom Jude. Posebnu težinu tom činu daje činjenica da ga je izdao netko iz kruga njegovih učenika koji su ga svakodnevno pratili, vidjeli što je činio i govorio, štoviše Isus ga je sam odabrao. U Judinoj izdaji prepoznaje se opredjeljenje za moć tame, odbacivanje ljubavi koja je darovana”, rekao je propovjednik te naglasio da težina izdaje tim je veća kada se doživljava sa strane onoga kome se pružilo potpuno ili veoma veliko povjerenje. Zato je iskustvo izdaje uvijek teško, gorko iskustvo!”, primijetio je prof. Valković.

Nadalje, naglašava propovjednik da “i u tim situacijama Isus ne okreće leđa Judi. Za koji trenutak – u Getsemantskom vrtu – kada ga Juda bude predavao vojnicima, Isus ga oslovljava – prijatelju. Ako i dalje pratimo Judu tu ne staje njegov put prema propasti. Njegova druga tragedija nakon izdaje je u tome što više nije bio kadar vjerovati u oproštenje. Spoznao je da je učinio zlo, zato vraća novac starješinama – Sagriješih predavši krv nedužnu! Međutim, njegovo kajanje postaje očaj! Zašto? Jer vidi samo sebe i svoju tamu, a ne vidi Isusovo svjetlo!”

“Međutim, prof. Valković naglasio je da i “izdaja Judina i Petrovo zatajenje – koliko god bili teški – samo su jedna strana svega onoga što liturgija ovih dana pred nas stavlja. “Isusovo prihvaćanje napuštenosti, muke i smrti otvara nas za spoznaju Boga koji – kako ćemo to za koji čas reći u misi – Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. U Njemu prepoznajemo Boga koji ide čovjeku ususret unatoč sve njegove grešnosti i slabosti. Prepoznati lice Božje znači prepoznati Onoga koji čovjeku ide u susret , koji mu iskazuje svoje milosrđe. A iskusiti milosrđe znači osjetiti da me Bog prima ovakvog kakav jesam – da ne moram biti najprije svet ili savršen već mu mogu pristupiti uvijek iskrena i otvorena srca.”

“To možemo osjetiti naročito ovih dana dok pristupamo sakramentu ispovijedi – kada se Njegovo milosrđe konkretizira u oproštenju. Zapravo, iskustvo da sam baštinik Božjega milosrđa da me Bog očekuje i prima – potiče i mene da i ja u odnosima prema drugima – možda prema onima koji su mene iznevjerili ili su se ponijeli kako nisu trebali ponijeti, da prema njima iskazujem milosrđe”, primijetio je propovjednik.

“Susret Boga i čovjeka događa se negdje u dubini čovjekova bića i to je srž svake svetosti. Nijednu svetost, nijedan život svetački nije moguće zamisliti upravo bez te neprestane komunikacije ljubavi i povjerenja u čovjekovoj nutrinu, u njegovu srcu. Prateći ovih dana Isusa u njegovoj muci i smrti, pozvani smo na osobiti način osjetiti onu božansku ljubav koja upravo kroz križ svjedoči što je sve Bog kadar za čovjeka poduzeti i učiniti. Križ je mjera ljubavi Božje prema čovjeku”, rekao je Valković.

“Ovih nam je dana zastati nad tom ljubavlju, razmatrati je kao i moliti da nas iz dana u dan ta ljubav sve više i dublje prožima”, zaključio je prof. Valković na kraju homilije.

Foto/Mato Fofić/4. Antunovski utorak