Da postanemo više ljudi

Dragi vojnici i redarstvenici,
Ovo je drugi put da vam se obraćam prigodnom čestitkom i porukom za Božić, još uvijek na početku novoga stoljeća i tisućljeća. Zahvaljujem prije svega dragom Bogu što sam njegovom Providnošću postavljen da, zajedno s mojim svećenicima i djelatnicima Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, budem poslužiteljem Evanđelja među katolicima vojno-redarstvenih snaga RH, što ga je Isus Krist povjerio apostolima i svojoj Crkvi, da ga naviještaju po svem svijetu (usp. Mk 16,15).

Među vama sam, dragi vojnici i redarstvenici, upoznao divne i plemenite ljude, prije svega ljude vjere, koji se trude živjeti Evanđelje u svome svakodnevnom životu i na radnom mjestu. To nam je svima poticaj da nastavimo raditi s još većim zanosom. Živeći po vjeri i radeći savjesno svoj posao, čovjek se, kako Crkva ističe dokumentom II. vatikanskog sabora, pridružuje otkupiteljskom djelu Isusa Krista, koji je, radeći u Nazaretu vlastitim rukama, dao radu uzvišeno dostojanstvo (usp. GS 67).

Međutim, još više od toga, Bog je stvarnošću utjelovljenja samom čovjeku dao najviše dostojanstvo, pokazujući nam da nas ljubi po svome Sinu Isusu Kristu rođenom od Djevice Marije i da smo time pozvani u Njegovo zajedništvo. Stoga su uljudnost i plemenitost, kojima ljudi upućuju jedni drugima najljepše želje prigodom blagdana Božića i Nove godine, za nas kršćane izraz vjere. Mi, dakle, kao vjernici božićnom čestitkom želimo izraziti prije svega radost što je Bog “tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,16-17). Ta Isusova poruka Nikodemu, ujedno je i poruka nama danas. Zato i apostol Pavao, diveći se tajni Božje ljubavi koja se utjelovila među nama, kliče: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). Najveći, dakle, blagoslov i događaj za svijet jest rođenje Božjega Sina Isusa Krista. On je jedinstven dar Oca nebeskoga svemu čovječanstvu. Njegovo utjelovljenje djelo je suradnje Duha Svetoga i Marije, kako ispovijedamo u Vjerovanju: “Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.“

A razlog radi kojeg je Sin Božji postao čovjekom jest da mi postanemo više ljudi. Bog je postao čovjekom ne samo da nas oslobodi od grijeha, da ponovno uspostavi narušeni sklad između Boga i ljudi, da vrati ljudima dostojanstvo djece Božje, nego još više da bismo mi postali pobožanstvenjeni, odnosno“da budemo sveti i bez mane pred njim” (Ef 1,4). Ali, kako od Utjelovljenja sve do danas ta Božja zamisao o čovjeku još nije dokraja oživotvorena, ona je neprestan poziv svakoj generaciji ljudi da postanu svjesni te činjenice i uzvišene avanture.
Živimo u vremenu koje želi oteti čovjeku i ono malo vremena, što mu ostaje da se vrati samome sebi, da se približi svojemu Stvoritelju. Ljude se danas, nažalost, više cijene kroz “imati” a manje kroz “biti” (čovjek), što po samoj prirodi stvari ima najveću vrijednost. Materijalna sigurnost postala je glavnom brigom i osnovnim kriterijem svega, ali i izvorom suvremenih kriza. Upravo zato Crkva osuđuje neumjereni potrošački mentalitet i preveliku težnju za “imati” umjesto “biti”. Jer čovjek koji teži isključivo za posjedovanjem materijalnoga, u većini slučajeva postaje i manje čovjek. To se nikako ne bi smjelo smetnuti s uma u aktualnom procesu globalizacijskih usmjeravanja svijeta, poglavito pod vidom stvaranja jedinstvenoga globalnog tržišta. Tako, ujedinjavanje svijeta na gospodarskoj razini, posebno Europe preko “eura”, može se, gledajući na korist i dobre strane toga procesa, ocijeniti pozitivnim. No je li to dovoljno? Iskustvo potvrđuje da je osim ekonomskog ujedinjenja kudikamo potrebnija “duhovna integracija”, koja postavlja najsigurnije temelje zdrave Europe kao zajedničke “obiteljske kuće” budućih naraštaja, jer u svoje središte stavlja prije svega čovjeka, a ne materijalna dobra.

Zato je i Sveti Otac nedavno, u svojemu povijesnom govoru u talijanskom parlamentu, istaknuo nadu da u izgradnju “europske #!zajedničke kuće#! neće ponestati #!cementa#! one izvanredne vjerske, kulturne i civilne baštine koja je Europu činila velikom kroz stoljeća“. Papa je zatim upozorio da se na tu buduću zajedničku kuću svih Europljana ne smije gledati samo kroz ekonomske i političke naočale, odnosno preko modela konzumističkog života bez duha, te je uskliknuo: “Europo, na početku novoga tisućljeća otvori još svoja vrata Kristu!”
Slavlje rođenja Isusa Krista vraća nas na onu prvotnu Božju zamisao o čovjeku. Čovjek je pozvan na usavršavanje svijeta (usp. Post 1,28; 2,15), na dijalog s Bogom (usp. Post 2,15-17), da bude gospodar svemu stvorenome (usp. Post 2,18-20). Bog ima veliko povjerenje u čovjeka i želi ga kao suradnika, kako bi svijet postao bolji, plemenitiji. U tom smislu, kako sam već istaknuo, Crkva i o radu govori kao o vidu čovjekove suradnje s Bogom u poboljšanju svijeta. Rad je naime ostvarenje one izvorne zamisli Božje o svijetu, gdje će čovjek nesavršena stvorenja poboljšavati po Božjoj zamisli (usp. Post 1,28-31). Rad je, dakle u prvom redu čovjekova suradnja s Bogom, njegova dužnost i pravo da se kao biće ostvari u svoj svojoj punini.

“Što nam je činiti, braćo?” (Dj 2,37), pitanje je koje su postavili apostolu Petru njegovi slušatelji na dan dolaska Duha Svetoga. Petar je prije toga bio rekao: “Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom” (Dj 2,36). Na blagdan Božića slavimo istinu da je Božji Sin, druga božanska osoba, postao čovjekom, a ujedno ostao Bog. Ako je to doista istina, a jest, onda se nipošto ne smijemo odnositi neutralno prema osobi Isusa Krista i njegovu Evanđelju, niti nam može biti svejedno u kakvim prilikama živi njegovo Mistično Tijelo – Crkva. To pak, na kraju, također znači da kao vjernici ne smijemo biti ravnodušni prema stanju i prilikama u našoj Domovini, u kojima žive naša braća, članovi Crkve kojoj pripadamo.
Što nam je, dakle, braćo, činiti danas (usp. Dj 2,37)? Apostol Petar davno je odgovorio na slično pitanje rekavši: “Obratite se!” (Dj 2,38). Cijeli Isusov javni život bio je u znaku poziva na obraćenje, na preobrazbu i promjenu života, dakle na “duhovni preustroj”. Svi su veliki ljudi, odgojitelji naroda, težili za preobrazbom čovjeka u osobnost koja će biti neporočna života, postojana, moralna, ukratko – osoba čvrsta značaja. Na tome se zasnivaju i vrijednosti ovoga svijeta: sloboda, pravda, mir, osobno zadovljastvo, obiteljska sreća i nacionalno blagostanje. Dakle, obnove nema bez osobne obnove čovjeka. Kakvi su ljudi, takva je i država. Čovjek je glavni nosilac sadašnjosti i budućnosti.

Valja, međutim, uvijek iznova isticati još nešto. U vrijeme rata, kad nam je bilo najteže, izdržali smo kao narod. To nam je poticaj da, hrabreći se i potičući međusobnu solidarnost, izdržimo i sadašnju krizu. Naime, posljedice agresorskog “terorističkog udara” na Hrvatsku još uvijek su prisutne i na materijalnom i na duhovnom području. Znamo da je lakše obnavljati zemlju, nego oplemeniti dušu, da je jednostavnije mijenjati sustave i zakone, nego čovjeka i mentalitet. Uzalud je sav govor o našim nacionalnim prioritetima – pogotovo ako o tome nije pitan narod, niti je bilo javne i parlamentarne rasprave – ako ne shvatimo da je duhovna obnova preduvjet svake druge preobrazbe. Drugog nam puta nema. Jedini Bog, po Isusu Kristu koji je došao da život imamo u izobilju (usp.Iv 10,10), imao je kompetenciju da i bez “referenduma” odredi svakom narodu njegove strateške interese i nacionalne prioritete, ali je svakome ostavio slobodu da ih “uzme ili ostavi”. Želimo li dakle blagostanje, sretan narod te pravnu i pravednu državu,potrebno je da svi zdušno i odgovorno poradimo na “duhovnom preustroju”. Vrijeme je preozbiljno, veoma zahtjevno i nadasve odgovorno, a da bi se olako gubilo za neozbiljne dječje prepirke, poput zabavnih točaka iz “cirkusa”. Bog želi da svatko od nas, obnavljajući samoga sebe, dade svoj doprinos ozdravljenju društva i svijeta.

Znamo da su mnogi bez posla. Neki, koji sada imaju radno mjesto, možda će ga već sutra izgubiti. To je posljedica ne samo agresije na Hrvatsku nego također “štovanja” tržišta i “klanjanja” profitu, kao novim božanstvima podignutima narodima u tzv. tranzicijskim zemljama. Zato svakodnevno izbijaju novi socijalni problemi. Međutim, premda je potpuno jasno koliko nam je potreban kruh svagdašnji za koji svakodnevno molimo Oca nebeskoga, ako bi nam tjelesne potrebe bile važnije od slobode, ne bismo bili dostojni samih sebe, svoje braće i sinova koji su dali svoje živote za domovinu te predaka koji su stoljećima ginuli za ovo što danas kao narod imamo. Zato, Domovinu treba voljeti i graditi zajedno. Strah i nepo-vjerenje pred sutrašnjicom treba zamijeniti nadom i povjerenjem u Boga.

Među temeljne poruke Božića spada i anđelov navještaj: “Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,10). Božić je, dakle, blagdan udomljenja Božjega Sina i njegova očovječenja među nama. To je blagdan bratstva i poziva na solidarnost. Božić nam dozivlje u svijest istinu da je Bog s nama i među nama (Emanuel) te, prema tome i u najvećim teškoćama, slavimo blagdan radosti i nade. Božić je blagdan koji nas poziva na obnovu vjere, povjerenja u Boga i na promjenu života. Stoga je potrebno još više oživjeti osobnu i obiteljsku molitvu, poštivati Dan Gospodnji, osobito svetu Misu, koja bi trebala biti svakom vjerniku-kršćaninu središte života.

Božić je rođendan globalizacije ljubavi i solidarnosti među ljudima. Ukratko, Božić je blagdan kojim slavimo početak novoga doba, novoga razdoblja ljudske povijesti i novih odnosa među ljudima, koji su utemeljeni na Isusovoj novoj zapovijedi, zapovijedi ljubavi i sveopćem bratstvu. Hoće li i koliko će sve to biti među nama ostvareno, ovisit će i o odazivu čovjeka kao Božjeg suradnika. Stoga je Božić trajan podsjetnik i poziv čovjeku da odgovori na Božju ljubav koja se utjelovila među nama. Božić budi u nama nadu i radost da je moguće bolje sutra, da nismo sami, jer Stvoritelj se objavio kao “s nama Bog”. Tu istinu vjere potrebno je neprestano u sebi oživljavati i drugima je svjedočiti. Unošenjem toga Svjetla u život nastat će novi svijet, novi odnosi među ljudima.

S tom nadom, svima vama dragi vojnici i redarstvenici, vašim obiteljima, svim djelatnicima Ministarstva obrane i Glavnog stožera, Ministarstva unutarnjih poslova i Ravnateljstva policije, Ministarstva hrvatskih branitelja te svim članovima Udruga koje su proizašle iz Domovinskog rata, svim ratnim stradalnicima, kao i svim ljudima dobre volje, čestitam Božić u želji da nam svima i nova godina, Božjom milošću i našim zalaganjem, bude ljepša, bolja i blagoslovljenija!

U Zagrebu, na blagdan Bezgrješnog Začeća BDM, 8. prosinca 2002.

Vaš biskup, Juraj Jezerinac