Karinski samostan iz 1429. hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije, jedan od 122 sakralna objekta u sastavu Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je bio srušen u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. Kao odmazdu za doživljeni poraz u oslobodilačkoj akciji Maslenica, Srbi i četnici srušili su taj samostan i crkvu 13. veljače 1993. Bilo je to najveće razaranje u šeststoljetnoj povijesti toga samostana koji je najstariji od njih petnaest u sastavu te Provincije i uvijek je imao veliku duhovnu, kulturnu i nacionalnu ulogu.

„Taj lijepi, skladni i jednostavni spomenik kulture i hram duhovnosti potiče i nas da budemo kulturni, duhovni i jednostavni. Da ne dopuštamo da ništa nakaradno, ma kako se naizvan činilo privlačno, ne ugrozi hram Duha Svetoga, naša srca te da Bogu pristupamo ponizna srca, ustrajnom vjerom i s dubokim poštovanjem, uvijek vjerujući da on ima najbolje rješenje za našu životnu situaciju. Zato jer nas ljubi“, poručio je fra Ivan, govoreći u propovijedi o potrebi povjerenja u Boga u stavu poniznosti. 

„Često nam Bog ne odgovara na molitvu jer želi učvrstiti našu vjeru. U takvoj situaciji, očekujući da mi Bog odgovori, upinjem se još više i napinjem strune svoga srca. Često dok molimo Boga za nešto, očekujemo toliko toga od sebe i drugih da riješimo problem na drugi način. Pouzdajemo se u Boga, ali ne samo u Boga. Nakon neuspjeha u rješenju problema, s vremenom postajemo usmjereniji na Boga, počinjemo ga tražiti cijelim svojim srcem i onda ga nalazimo“, rekao je fra Ivan, istaknuvši da Bog nekad ne uslišava naše molitve odmah jer je „Bogu stalo da naša vjera bude ozbiljna, odrasla vjera. Da Boga shvatimo s ozbiljnošću, kako i on nas shvaća“. „Puno puta Bog vođen mudrošću i ljubavlju odgađa uslišanje kako bi nas osnažio u pouzdanju ili nam šalje situaciju koja izgleda nepovoljna za nas – do te mjere da na kraju s vremenske distance zaključimo da je to bilo najbolje rješenje za nas u tom trenutku“, naglasio je fra Ivan ohrabrivši: „Bog uvijek djeluje iz ljubavi. Ukoliko bismo imali pravo Bogu nešto predbaciti, to bi značilo da je naša ljubav veća od njegove. A to nije moguće“. 

Propovjednik je potaknuo kako „trebamo imati više povjerenja u našeg Oca koji stoji na kormilu i za upravljačem našeg života koji nam se ponekad čini turbulentnim. U kritičnim situacijama života potrebni smo vjere koja poznaje ustrajnost“. Istaknuvši da Bog jednako ljubi svakog čovjeka, „branitelje i zatirače istine“, fra Ivan je napomenuo da Bog želi „svakoga tko odluta s puta istine vratiti na taj put. Jer on je istina i u njemu nema truna prijevare i laži“. 

Spominjući se uništenja samostana, fra Ivan je rekao da je „u Karinu tijekom Domovinskog rata na djelu bila mržnja prema katoličkom i hrvatskom, s ciljem zatiranja istine o najstarijem franjevačkom samostanu na ovim prostorima, nastanjenom već u prvoj polovici 15. st. i prvi puta srušenom u prvoj polovici 16. st. Nakon oslobođenja okupiranog dijela Hrvatske, na djelu se pokazala ljubav prema identitetskom, duhovnom i nacionalnom sadržaju. Poduhvati koji su uslijedili po oslobođenju domovine pokazali su da je ljubav jača od bilo kojeg oblika mržnje, jer izvor ljubavi je u Bogu, a izvor mržnje dolazi od palog anđela, Zloga“.

„Skrnavljenje i zatiranje kršćanskih bogomolja može učiniti jedino poganin, čovjek koji nije spoznao Boga ili je oholo odlutao od njega. Čovjek koji je privatizirao i podčinio Boga za svoje uske interese i interese svog naroda, a koji isključuju otvorenost za povijesnu istinu. Uvijek kad smo na strani ljubavi, ma koliko nas stradanje snašlo, mi nismo konačni gubitnici. Uvijek kada svjesno i slobodno stajemo na stranu zla i Zloga, mi gubimo višestruko“, upozorio je fra Ivan. 

Podsjetio je da za „strašno stradanje naše domovine, porušene domove i bogomolje još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost i nadoknadio ratnu štetu“. No „doživljeno ratno stradanje i patnja koju smo iskusili ne bi nam smjeli biti izgovor za nepraštanje. Oprostiti onome tko mi je učinio zlo u srži je kršćanstva. To nije bezrazložno, jer mržnja raščovječuje ljudsko srce. To Isus, najbolji poznavatelj ljudskog srca, itekako dobro zna i zato nas potiče da ne budemo robovi nepraštanja“, rekao je fra Ivan. Unatoč činjenici da „praštanje treba zatražiti, jer oproštenje ne može primiti onaj tko ga ne zatraži“, fra Ivan je potaknuo da „molimo za one koji još uvijek nisu spoznali veličinu učinjenog zla, da to spoznaju i da se pokaju“.

Fra Ivan je zaključno podsjetio na zasluge stručnjaka koji su podigli obnovljeni samostan, „svaki kamen s razrušene hrpe nastojali su vratiti na pripadajuće mjesto“. „Bog je iz ratnih krhotina ponovno podigao kuću molitve i rada. Bog neka blagoslovi sve plemenite ljude koji su poštovali pravila struke i nisu gledali koliko će sve to trajati“, rekao je fra Ivan. Zahvalio je Bogu, Mariji i hrvatskim braniteljima s krunicom oko vrata koji su oslobodili „taj predivni dio Lijepe naše i u njemu drevni franjevački samostan“. Zahvalio je tadašnjim državnim vlastima, franjevcima i dobročiniteljima koji su doprinijeli obnovi samostana.

U obraćanju prisutnima fra Petar Klarić, karinski gvardijan i župnik, zahvalio je Bogu, Čudotvornoj Gospi od Anđela, Biloj Gospi Karinskoj, hrvatskim braniteljima i svima koji su nam omogućili da živimo u slobodnoj Hrvatskoj. Podsjetio je i na tragični događaj iz 1971., na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza, kada je na proslavi toga blagdana u karinskom samostanu puk iz Pridrage, Kruševa, Popovića i toga kraja pjevao domoljubne pjesme Vilo Velebita, Ustani  bane, Marjane Marjane, Vezak vezla, a pojedinci su pritom stradali. Tadašnji milicajci za osiguranje mirnog crkvenog slavlja isprovocirali su brutalni napad na skupinu hrvatskih mladića koji su pjevali te pjesme. Bili su tako pretučeni da je kasnije od tih udaraca preminuo Branko Perica. 

Događaj je završio fizičkim napadima, uhićenjima, privođenjem u milicijsku postaju Benkovac i dodatnim premlaćivanjem nekoliko hrvatskih mladića katolika kojima je krimen bio što su na blagdan pjevali hrvatske budnice i duhovne pjesme. „Uvijek se spominjemo toga 2. kolovoza 1971. o događaju za koji postoje i svjedoci. A danas radosni i slobodni pjevamo i slavimo Gospodina. Nadam se da se više nikad neće ponoviti 1971. ni 1991. Vodi nas ljubav. Sjećamo se zločina koji se dogodio, ali važno je da se sjetimo tog događaja s ljubavlju. Želimo mir kao zalog budućnosti“, rekao je fra Petar na kraju mise. 

Zahvalio je hrvatskim državnim institucijama, Hrvatskoj vojsci i policiji koji podržavaju taj spomen događaj svojim dolaskom i drugim predstavnicima vlasti i branitelja. Podsjetio je na hrvatske mučenike. Ove je godine 50. obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića koji je rođen u Velimu, u župi Stankovci odakle su njegovi odselili u Šibenik. „Tavelić je prolio krv iz ljubavi kao i Stepinac. Mojim i tvojim žilama teče Tavelićeva i Stepinčeva krv. Neka tako bude i ubuduće, pa će biti Božjeg mira i blagoslova“, naglasio je fra Petar.

Također, fra Petar je na misi priopćio kako je prvi put uz taj spomen događaj objavljen popis ukradenih inkunabula iz toga karinskog samostana koje imaju veliku kulturnu i nacionalnu vrijednost, „kako bi se javnost upoznala s učinjenim kulturocidom, kako bi nadležni čimbenici poduzeli potrebne radnje u potrazi za vrijednim inkunabulama, da se vrate u svoj samostan“.  

„Imali smo pet vrlo vrijednih inkunabula iz 15. st. koje su prije razaranja u Domovinskom ratu ukradene iz samostana. Naš je samostan imao knjižnicu s nekoliko tisuća knjiga i arhiv koji su opljačkani prije razaranja. Dio slika i knjiga je pronađen i vraćen u samostan poslije Oluje, ali je oštećen i potrebna je temeljita zaštita. Nedavno, 21. siječnja, fra Petar Đukić, provincijski knjižničar, dostavio mi je popis tih inkunabula koji je sastavio fra Stanko Bačić, nekadašnji bibliotekar u karinskom samostanu. Sada znamo koje su to inkunabule. Pozivam javnost i djelovanje preko policije i Interpola u povratu toga vrijednog inventara jer ćemo ih tražiti i na međunarodnoj razini. Dosad ih je možda netko mogao i javno izložiti. Sada se više ne mogu javno izložiti jer se zna da su vlasništvo franjevačkog samostana u Karinu i odmah će biti vraćene. Jedino mogu biti negdje sakrivene. Molimo Providnost da što prije budu pronađene, vraćene i dio velikog kulturnog blaga u budućoj samostanskoj knjižnici“, rekao je gvardijan fra Petar Klarić.

Popis pet ukradenih inkunabula: Rolenwinck Werner, Fasciculus temporum; Jacobus de Voragine, Legenda aurea sanctorum; Nicolaus de Lyra, Postilla super Epistolas et Evangelia quadragesimalia (Privez Albertus Magnus, Compendium theologicae veritatis); Hugo de Sancto Caro, Postilla super Psalterium; Prima pars Biblija (cum glossa ordinaria Welafridi Strabonis…).

Pjevanje na misi predvodila je klapa Sv. Juraj HRM-a. Prije mise održana je hodnja od raskrižja u Donjem Karinu do samostana te polaganje vijenaca i molitva za pokojne franjevce kod grobnice ispred samostana.