Prijepodnevnu misu predslavio je gvardijan Samostana sv. Frane i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića fra Josip Ivanović.

Povezujući Dan života sa zbornom molitvom Pete nedjelje kroz godinu, fra Josip je u homiliji istaknuo zanimljivu „podudaranost današnje nedjelje i Dana života koju na poseban način obilježavamo ovdje, u našoj crkvi, molitvom za bračne parove, za otvorenost životu, za prihvaćanje života, za radost života… Izrečena molitva na početku mise kao da sažima tihe vapaje bračnih drugova koji čeznu, vape, koji uzdižu svoje molitve susrećući se s poteškoćama, s nemogućnostima… S druge strane, izriče i svojevrsnu zahvalu i pouzdanje.“

„Nemoguće nam je kao Crkvi ne osvrnuti se na njihove vapaje i želje. Nemoguće nam je ostati ravnodušnima. Nemoguće nam je ostati hladnima. Radost i žalost onoga koji sjedi do mene itekako se mene tiče. Možda me ne dotiče u punom smislu riječi, ali ako se i kada se sjetimo da smo dio Crkve, onda shvaćamo da nam radosti i žalosti, nade i tjeskobe postaju zajedničkima. Zasigurno je o temi još uvijek neostvarenoga majčinstva i očinstva bolno i teško razgovarati, ali je potrebno jer jedni drugima možemo pomoći upravo molitvom i prisutnošću. To ne znači nekoga sažalijevati, nego istinski biti prisutan i biti prijatelj. Danas kada je čovjek od samoga sebe učinio boga i stvaratelja života, kada se životom igra u laboratoriju, pitamo se gdje je Bog da popravi ovo čovječanstvo, da sredi, uredi i obnovi cijelu ljudsku civilizaciju koja srlja u svoju propast…“

Osvrćući se, pak, na Evanđelje, fra Josip je rekao da Isus „podsjeća da bez njegove soli ne možemo učiniti ništa. Sol nas u svojoj nevidljivosti poučava kako nestati, ali i dalje biti prisutan dajući okus diskretnošću, nenametljivošću, bez vike, poštujući i vrijeme i prostor. Isus nas podsjeća da bez njegova svjetla ne možemo svijetliti. Svjetlo nas u svoj svojoj slabosti ipak poučava kako donositi svijetliti jer i jedan maleni plamičak rastjeruje tamu, topi led, zagrijava srca. I svjetlo to čini bez nametanja, potpuno tiho, pokušavajući prosvijetliti što je potrebno. Sol i svjetlo darujući od svojega bitnoga, od sebe samoga, naizvan gube se, ali daju novu i drugačiju dimenziju, daju okus, daju vidjeti u onoj mjeri koliko je potrebno. Ni u čemu ne pretjeruju.“

Po završetku popričesne molitve izmoljene su molitve i blagoslov bračnih drugova koji mole za dar djeteta i majki i očeva koji su u iščekivanju rođenja njihova već začetoga djeteta.