Uvodeći u homiliju fra Ante Bekavac naglasio je da je ovaj “susret s Kristom prožet duhovnom radošću, koja izvire iz sigurnosti da je Krist, svojom smrću i uskrsnućem, jednom zasvagda izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću. Znamo da strah zatvara umove i srca. Znamo da strah može potaknuti procese dehumanizacije iz kojih se teško možemo vratiti. Silno je važno prihvatiti Isusov dar mira, jer danas medu nama prevladavaju patologije straha, očaja, tjeskobe, uznemirenosti koje obuzimaju mnoga srca. Patologije straha i očaja koje guše životnu radost i nadu, guše nedostatak samopoštovanja i odnosa prema drugome.”

Pojava straha i bojazni jedna je od najzbiljskijih kategorija ljudskog života, rekao je fra Ante Bekavac u nastavku te primijetio da “u sredinama suvremenog svijeta, koje postižu zavidnu razinu standarda, socijalne zbrinutosti, strah ne opada, nego se poprima na proširenosti i snazi. Iako se suvremeni čovjek trudi životno osigurati, ipak se osjeća strah. Zabrinutost. Zastrašenost. Strah zbog nesigurnost koju nose “danas” i “sutra”, strah od neuspjeha, od zadaća i zahtijeva života, od naleta različitih bolesti, osamljenosti, nerazumijevanja, strah zbog nesigurnosti posla i zarade, strah od rata i ekološke katastrofe, strah od nasilne i neljudske smrti. Posvuda oko sebe vidimo samo strah.”

Ipak, u nastavku je istaknuo da u nama “postoji i još jedan drugi strah, onaj dublji i opasniji onaj moralni i duhovni strah koji se očituje kao stanje besmisla, lutanja, životne praznine, dezorijentiranosti, beznađa, a to je strah od slobode, novog, ljudskijeg života, u novom društvenom sustavu, strah od mogućnosti i obveza, od odgovornosti, strah od Boga. Svi mi proživljavamo strah. No, ipak jesmo li mi osjetljiviji na pojavu straha nego ljudi prijašnjih vremena, ili je strah u čovjekovim korijenima sveprisutna danost? Postoji li čovjek bez straha?“, upitao je fra Ante.
Čovjek nadvladan, zarobljen, opsjednut strahom, je li još uopće čovjek? U ljudskim strahovima zrcali se odnos prema Bogu, zrcali se ljudska kultura i civilizacija, zrcali se način života. Strah uvjetuje slobodu! Čovjek koji je zarobljen strahom, teško može živjeti s drugima, teško može vjerovati u Boga, kojega Isus naviješta! A Isus veli “ne bojte se”. Mi suvremeni ljudi izbezumljeni strahom i očajem, tražimo po kojekakvim “zdencima” napitak protiv straha, bježeći u rizična ponašanja (droga, alkohol, sekte, praznovjerja…). Kako se danas suprotstaviti patologijama konzumerističkog i plitkog individualizma u kojem rastu naši strahovi. Jer suvremeni čovjek izgubio je doticaj sa Smislom života.”

“Nasuprot doživljaju i iskustvu straha, postoji iskustvo povjerenja. To je onaj trenutak predanosti. Preuzeti svoj strah, prepoznati svoje životne strahove, obvezni je dio životnog puta, jer samo tako moguće je i osloboditi se straha. Moguće je da se strah nadvlada i integrira u život. Dok nas strah zasljepljuje, obespamećuje, paralizira nam dušu i tijelo i um, guši u nama hrabrost i odvažnost, ruši nam život, dotle nas povjerenje – vjera – oživljuje, obnavlja, izvodi u prostor slobode, ali one Isusove, darovane. Iskazati nekom povjerenje, znači osloboditi se svih onih strahova koji nas guše i čine bespomoćnima. Bog se u Isusu Kristu pokazao bez straha pred čovjekom. Isus nas uči da svoj život ne gledamo kroz strahove i tjeskobe, da ne gubimo osjećaj povjerenja i predanja u Boga. Isusovo pitanje istovremeno je i poziv da mu predamo svoje životne strahove kojih smo prepuni, a često nismo toga ni svjesni, tako da oni upravljaju našim ponašanjima. Isusova pružena ruka jest ona koja izvodi iz sumnje i nepovjerenja, straha i očaja. A grijesi protiv kreposti jakosti su plašljivost i malodušnost i nepromišljena srčanost”, naglasio je fra Ante Bekavac.

“Glavni porok koji u nama nagriza krepost jakosti jest tromost, stanje potištenosti koje potiče tupost i klonuće duha. Nema jakosti bez razboritosti i ne možemo se oduprijeti strahovima i teškoćama na nerazuman način. I upravo povjerenje u tu Božju vjernost u Isusu Kristu mi bi smo trebali prihvatiti, odvažiti se koračati životom oslobođeni svojih strahova. Vjera nam pomaže da živimo razumno i razborito da oblikujemo svoj život sukladno istini i dobru. Potrebno je imati baš danas povjerenje u Isusa Krista. Tamo gdje je prisutno povjerenje, nestaje strah. Vjera čini čudo izbavljenja od životnog straha. Ostaje pitanje kako se u svojim životnim strahovima predati Isusu Kristu?! Jasno je da nam ostaje Isusova ispružena ruka, kao ponuda da živimo bez straha! Tražiti Gospodina, čuvati njegovu riječ, nastojati uskladiti s njom vlastiti život, rasti u krepostima to je ono što naš život čini snažnim i oslobođenim od nerazumnih strahova i tjeskoba. ,,Kršćanstvo nije skup istina koje treba vjerovati, zakona kojih se valja držati ili zabrana. Kršćanstvo je Osoba koja me tako silno ljubila da traži i zahtijeva moju ljubav. Kršćanstvo je Krist“, istaknuo je propovjednik.

Nadalje, rekao je da nas pouzdanje u Boga ne “lišava muka i nevolja, nego ide posred patnje, poput one teške, neskrivljene, jobovske, probija se kroz olujno valovlje zloća i ugrožavanja sa strane i smjerno kroči stvarajući dobro te unoseći oko sebe utihu, sigurnost vjere da je Krist, makar djelovalo da spava, uvijek s nama. Snaga vjere ne počiva u sigurnosti dokaza, ona nije ni u nekoj tvrdoglavosti, nekoj pobožnjačkoj zadrtosti po kojoj bi Bog samo slušao što čovjek kaže i da će mu uvijek biti dobro; snaga vjere nije nipošto ni u nerazboritosti i glupom srljanju u nesreću, u neuvažavanju oluja i protivnosti, nego u sigurnosti da se – čineći dobro i imajući jasan pravac da se stigne «prijeko, da se dospije na cilj.”

U nastavku je fra Ante Bekavac upozorio da su “mnogi odgurnuli Božji mir od sebe, a uzdaju  se u mir svijeta. I umjesto da prihvatimo i izgrađujemo Kristov mir, trošimo život u spletkama i lukavstvima, nagodbama, trgovinama i nadmetanjima kako da prevarimo i iznudimo neki svoj mir, kako da lažima i ucjenama, nasiljem i zlobama primirimo druge da bi njima ovladali. Taj mir nema veze s Isusovim mirom. Mir je djelo vjere, a ne samo politička kategorija. Mir je dar Krista, mir koji nas prosvjetljuje, mir koji se treba odražavati i na našem licu i u našem ponašanju, blistati iz naše nutrine. Onaj tko se otvori Božjoj ljubavi, onaj tko sluša Boga u savjesti i prima njegovo svjetlo shvaća da život postaje odgovor na dar Kristova mira.Isusov mir nije podržavanje svjetovnoga mira, ali nije ni nekakva sentimentalna primirenost u svojoj nutrini kao bijeg od ljudi, nikakva prozračna nebeska molitva kojom uzdižemo dušu od ljudskih nesređenosti i nemira. Isusov mir nije ni neka neodgovorna pomirenost sa svime u smislu baš me brige za druge. Doista, puno nas je koji ne želimo slušati druge, ni čuti vapaj tuđe patnje i stradanja, a kamoli da se za mir založimo. Isusov mir dolazi usred nas, u naše odnose, posred naših strahova, izbezumljenosti, nemira i sukoba njegovih učenika i ovoga svijeta. I samo ako tako shvatimo i širimo Kristov mir, taj mir će biti utješan i otkupiteljski.”

Na kraju homilije zaključio je riječima: “Osoba koja je prihvatila život po evanđelju Isusa Krista računa na dar razboritosti s ciljem da razumije tijek vlastitog života i djelovanja. Jakost i dar Duha pomaže nam da ova krepost gospodari našim strahovima, sprječavajući da nam strahovi, tjeskobe i nesigurnosti postanu način života i odnosa. Temeljni čin jakosti uključuje otpor, biti odvažan, znači da podnosimo tegobe. Dar Duha i krepost jakosti pomaže nam da budemo odvažni da se u svim nevoljama ponašamo dobro. Tome nas poučava evanđelje. Prihvatimo dar mira Kristova kao temeljni odnos prema životu i drugima.”