Uime Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije koje priređuje program manifestacije okupljene je pozdravio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Upoznao ih je s činjenicama o arheološkim istraživanjima dubrovačke katedrale do kojih je došlo nakon potresa 1979. godine i koja su trajala od 1981. do 1985. godine, a godine 1986. proširena su i na Bunićevu poljanu. Uz brojne arheološke podatke značajne za povijest prvih stoljeća Dubrovnika u istraživanjima je pronađen i veliki broj kosti jer su se ljudi u srednjem vijeku voljeli pokopavati u i oko crkava. Katedralu je nakon ovih radova i tada novoga uređenja pred svetkovinu sv. Vlaha 1987. godine ponovno posvetio tadašnji dubrovački biskup Severin Pernek.

Dio kostiju bio je pokopan u posebnu kosturnicu na gradskome groblju Svetog Križa na Boninovu, a manji dio je ostao u kutijama u potkrovlju katedrale čekajući analizu i ponovni ukop. Antropološka analiza tih kostiju obavljena u Antropološkom zavodu HAZU-a u Zagrebu tijekom 2016. godine, a dr. sc. Šlaus ih je na predavanju prvi put predstavio javnosti.

Uvodno je objasnio kako se istraživanju kostiju i svemu onome što se iz njih može saznati pristupilo multidisciplinarno uz pomoć nekih znanja iz medicine, patologije, sudske medicine, arheologije povijesti, forenzike, bioarheologije…, a istraživače zanima sve. Na temelju obavljenih analiza kostiju 80 osoba može se sa sigurnošću kazati da su živjele od 5. do 8. stoljeća poslije Krista, te da su dvije trećine osoba muškarci što odudara od klasičnog odnosa nalaza župnih groblja koja je za to vrijeme bila u odnosu 1 : 1 : 1 (smrtnost žena i djece bila je puno veća nego danas). To nije jedini podatak koji je začudio istraživače, pa je dr. sc. Šlaus istaknuo kako nikako nisu očekivali da će na temelju analize kostiju iz Dubrovnika na tom području pronaći osobe oboljele od gube i skorbuta. Takve pronalaske bi očekivali u nekim drugim područjima. U svakom slučaju na kostima još nije urađena DNK-a analiza koja može dati još više podatka, a za koju je potrebno pronaći novčana sredstva. Na upit iz publike o utvrđivanju kojim narodima pripadaju osobe čije kosti su istraživanje predavač je rekao da još nemaju te podatke te dodao kako se može pretpostaviti da se ne radi o homogenom stanovništvu.

Dr. sc. Šlaus podrobnije je objasnio kako se rade neke analize te to povezao s analizama na dubrovačkim kostima. Napravljene su demografska analiza, dentalna analiza, analiza patoloških promjena i analiza trauma, čiji rezultati su prezentirani. Naveo je podatke Državnog zavoda za statistiku koji govore da se očekivana životna doba kreće se između 75 i 80 godina života. Očekivana starosna dob, prema najnovijim podacima, Hrvatica doseže i do 82 godine, a očekivana starosna dob muškaraca je 4 do 5 godina kraća od žena. Kod starih Dubrovčana je trajanje života bilo znatno kraće. Prosječna životna dob osoba iz arheoloških istraživanja kreće od 30 do 35 godina, kod muškaraca oko 34, a kod žena 33 godine. Objasnio je i da su žene ranije kraće živjele jer su bile izloženije raznim rizicima kojima muškarci nisu bili izloženi. U njihovim životima stalno su se izmjenjivali neprekidni ciklusi razdoblja trudnoće, poroda i laktacije, a porodi su zbog infekcija bili puno rizičniji. Dječji mortalitet je bio strahovito visok.

Na temelju dentalne analize može se vidjeti kako su mladi ljudi ranije imali manje karijesa za razliku od današnjih, ali su kasnije imali puno lošije zube jer su ih koristili i kao oruđe pa su ostajali bez kruna zubi i često imali jake bolove. Analizom patoloških promjena i na kostima se mogu prepoznati tragovi primjerice zbog prenaprezanja pojedinih dijelova tijela te se na temelju toga može zaključiti kakvim teškim poslovima se osoba u životu bavila, a poznato je da su ljudi puno više fizički radili.

Dr. sc. Šlaus više je govorio o kosturu jednog djeteta čijim je istraživanjem zaključeno da je osoba bolovala od skorbuta odnosno nedostatka vitamina C, što je istraživače iznenadilo jer se takvo nešto nikako nije moglo povezati s područjem Dubrovnika. Kazao je da je možda došlo do neke opsade pa je ishrana bila ograničena.

Također je više govorio o drugom iznenađenju do kojeg se došlo analizom tih kostiju a to je otkriće gube. Napomeno je kako je u karijeri analizirao oko 10 tisuća kostiju u Hrvatskoj i oko 3 tisuće kostiju u svijetu i da je do sada pronašao svega sedam primjera gube, a u Dubrovniku je pronašao još dva. Naglasio je da je riječ o bolesti koju se danas zove Hansenova bolest i za koju se danas zna da se jako teško prenosi te da je sav strah bio apsolutno nepotreban, ali su osobe koje su od nje bolovale u društvima bile jako izolirane. Pretpostavlja se da je to najviše zbog vanjskog izgleda osobe koji nastaje uslijed bolesti, koja, napomenuo je, nije kožna bolest nego bolest perifernih živaca, a oboljele osobe s vremenom gube osjet i često zbog toga i oslijepe. U Europi su prve specijalizirane bolnice nastale upravo zbog gube, osnovano ih je oko deset tisuća, a u Dubrovniku je najstariji leprozarij osnovan 1272. godine. Nijedna bolest niti u antičkom niti u srednjovjekovnom svijetu nije izazivala takav strah i odbojnost kao guba, kazao je predavač.

„Odnos prema ljudima koji su bolovali od gube, prema današnjem svjetonazoru, je nepojmljiv“, istaknuo je dr. sc. Šlaus te opisao ponižavajuće načine na koji su se morali ponašati. „Jedina koja se na neki način tome suprotstavila je Katolička Crkva. Od toga da su organizirali specifična mjesta za hranu za te bolesnike, da im je pružala neku vrstu utjehu do toga da su na nekim crkvama, pa i starohrvatskim, što je fascinantno, napravljeni su mali prozori u razini čovjeka koji stoji (lepra window) i da ljudi koji boluju od gube mogu doći i gledati kako se služi misa i tako sudjelovati u misi a da ne zaraze druge ljude. Isus liječi gubavce i to je motiv koji Crkva ima“, ustvrdio je predavač. Unatoč tome što se pogrešno smatralo da je guba spolna bolest Crkva je ulagala jako puno truda da bi pomogla i tim oboljelima.

Nema nikakvih podataka da su oboljeli bili na bilo koji način izolirani, segregirani ili posebno pokopani a usprkos tome su pokopani na najprestižnijem i najelitnijem mjestu, u katedrali. „To je primjer milosrđa koje je teško opisati u današnjem kontekstu, koja je to dobrota!“ Dodao je i kako je sv. Vlaho, zaštitnik Dubrovnika, do čega je kasnije došao istraživanjem, i jedan od zaštitnika gube.

Metodom analize trauma na kostima istraživači su otkrili primjerice osobu koja je imala prijelom kuka koji nije bio pravilno liječen pa je došlo do pogrešnog srastanja kostiju te osoba zbog toga vjerojatno godinu-dvije nije mogla hodati. Ali je imala dobru njegu, što se isto moglo zaključiti analizom. Pronađeni su i neki drugi lomovi nastali na različite načine, a među njima i međuljudskim nasiljem. Naveo je i neke druge primjere iz svojih istraživanja te objasnio okupljenima kako se do takvih podataka dolazi. Ustvrdio je i da je među kostima pronađen trag ozljede lijevog rebra nanesen vjerojatno nožem.

Na kraju predavanja dr. sc. Šlaus rekao je: „Ovo je jedinstvena prilika. Zahvaljujem biskupu i svim suradnicima. Mi smo jako puno naučili. Dobili smo podatke o kojima nismo mogli ni sanjati… To sve pokazuje zorno koliko je život nekada bio zahtjevniji od onoga danas…Oni su živjeli dva do tri puta kraće nego mi danas i bili su izloženi svim ovim izazovima, od bolesti do trauma kojima mi nismo…Važno je stoga raditi ovakva istraživanja i važno je biti zahvalan našim precima što su, usprkos svemu, uspjeli opstati i predati nam na čuvanje ovu prelijepu zemlju i ovaj prelijepi Grad. Ne bi bilo zgorega da se tu i tamo promislimo što ćemo mi našim potomcima ostaviti u nasljeđe.“ Dubrovački biskup Mate Uzinić prije predavanje služio je misu u katedrali a nakon mise kosti su dostojanstveno pokopane u jednu od tri grobnice u sakristiji katedrale, uz molitvu svećenika i vjernika.

Arheološka istraživanja ispod katedrale i na Bunićevoj poljani vodio je Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, a glavni je istraživač bio povjesničar umjetnosti Josip Stošić uz suradnju arheologa Ivice Žile iz Konzervatorskoga odjela (tadašnjega Konzervatorskoga zavoda) u Dubrovniku te još stručnjaka s Instituta (prvenstveno arhitekta Ivana Prtenjaka koji je dokumentirao nalaze), konzervatorskog zavoda i Restauratorskoga zavoda Hrvatske (današnji Hrvatski restauratorski zavod). Radove sanacije katedrale vodio je Zavod za obnovu Dubrovnika na čelu s tadašnjim ravnateljem Božom Letunićem, uz suradnju s brojnim drugim stručnjacima i ustanovama iz grada i čitave države. Projekt zasad neostvarene podzemne muzejske etaže ispod katedrale i Bunićeve poljane izradio je dipl.ing.arh. Stijepo Butijer iz tvrtke Alfaplan iz Dubrovnika.

Arheologinja Marta Perkić iz Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku čitav proces u vezi ovih kostiju godinama je stručno pratila i podržavala, a katedralni župnik don Stanko Lasić o njima je dosad skrbio zajedno sa svojim stručnim suradnicima, posebno povjesničarem umjetnosti Ivanom Viđenom koji se također angažirao da se kosti nakon analize vrate i ponovno pokopaju u katedrali.