Duhovna obnova počela je katehezom o euharistiji i sakramentu pomirenja, nastavljena molitvom krunice i misom, a završena klanjanjem pred Presvetim.

Don Damir je u katehezi prepričao svjedočanstvo jednog mladića koji je primajući prvi put u životu pričest rekao: „U trenutku kad sam uzeo hostiju na usta, znao sam da to nije kruh. Obuzeo me poseban osjećaj, radost…“

Nadalje je naglašavajući kako je Isus i danas živ, rekao da „tu ‘živost’ možemo vidjeti i osjetiti prilikom svake mise.“ Poručio je da je ponekad teško razumjeti tu veličinu, kao i vjerovati da se u tom malom, ‘običnom’ kruhu nalazi tijelo našeg Spasitelja, vraćajući se na Posljednju večeru i Isusove riječi: „Ovo je Tijelo moje… Ovo je Krv moja…“ a onda i „Ovo činite meni na spomen“, čovjeku se obnavlja nada i vjera u prisutnost Gospodina.

Uz primjere iz vlastitog života, vezane uz sakramente, don Damir je istaknuo kako je apostol Ivan jedini evanđelist koji u Evanđelju ne iznosi riječi ustanovljena euharistije. „Evanđelist Ivan shvatio je kako ondašnji narod shvaća ritual i sam obred, ali ne shvaća i bit“, pojasnio je te nastavio: „Grci su imali tri riječi za tijelo. Ivan između njih tri, uzima riječi ‘sarx’, što bi u prijevodu na naš jezik značilo ‘krvavo tijelo.’ I zamislite sad riječi Evanđelja u doslovnom prijevodu: ‘Zaista, zaista, kažem vam: Tko ne bude jeo moje ‘krvavo tijelo’ neće imati život vječni’. I nakon što su apostoli to čuli, ljudi, farizeji… nisu rekli: ‘Isuse, nismo te razumjeli, daj ponovi’, nego slijedi najtragičniji redak: ‘Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime’. (Iv 6, 66) Zašto? Jer nisu mogli podnijeti da je to Tijelo i Krv Isusova. Ali Isus tu ne uljepšava stvari. Čak se okreće prema učenicima i njih pita: ‘Hoćete li i vi otići?’ I tu se javlja Petar koji odgovara: ‘Gospodine, kamo da odemo, kad ti imaš riječi života vječnoga’.“ Zaključujući dio kateheze o euharistiji, don Damir je naglasio kako „naše vanjsko ponašanje mora svakome pokazati, pa i nevjerniku, kako je Isus živ i prisutan u Presvetom Sakramentu.“

U drugom dijelu kateheze govorio je o sakramentu pomirenja, oslanjajući se na primjer i svjedočanstvo sv. Faustine u trenutku kad je tražila ispovjednika. „Kasnije je sv. Faustina ispovjedila kako joj je Isus prilikom ukazanja rekao kojeg svećenika da odabere za to. I dok je pokucala tom svećeniku na vrata i ponovila mu Isusove riječi iz ukazanja, svećenik je pomalo u čudu i nevjerici rekao neka upita ‘tog’ Isusa koji su njegovi grijesi iz posljednje ispovijedi. S. Faustina tad je otišla, ali u molitvi je stvarno upitala Isusa koji su posljednji grijesi tog svećenika, a On je odgovorio: ‘Zaboravio sam’.“, ispripovijedao je don Damir te naglasio da Isus u ispovjedaonici doista briše sve naše grijehe i zaboravlja ih, iako ih ponekad ni mi sami ne možemo zaboraviti i izbrisati. „Molim vas, molim vas, nemojte to propustiti u vlastitom životu. Nemojte to propuštati! Ne mogu vam opisati koliko je ispovijed lijepa i važna stvar. Usuđujem se reći, važnija i od egzorcizma. Jer u egzorcizmu se borimo da dobijemo tijelo natrag, a u ispovijedi dušu“, poručio je.

Vraćajući se ponovno na Ivanovo evanđelje, objasnio je kako prilikom svakog iskrenog kajanja iz Isusova boka teče Božje milosrđe. „Kao što su nekad Židovi klali janjce žrtvu za grijehe, Ivan pod križem shvaća kako je tom dobu došao kraj jer je sada žrtvovan Jaganjac Božji“, pojasnio je i zaključio: „Braćo i sestre, to može samo Isus. Samo On može očistiti srce. On čisti srce od oholosti, od požude… Samo On može promijeniti srce. Samo Isus!“

Na kraju je istaknuo kako Isus na dan uzašašća govori: „Odlazim, ali ostajem s vama do svršetka svijeta.“ „I odlazi, ali je i dalje tu. On je zaista otišao, ali je i dalje tu – u sakramentima“, naglasio je.