Papa Franjo u mnogim svojim govorima tumači opasnosti i poteškoće za cijeli sustav zbog nedostatka muškarca i oca u obitelji, a napose u apostolskim pobudnicama Radost evanđelja i Radost ljubavi ukazuje na ozbiljne razmjere deprivacije očinske figure te potvrđuje da današnje društvo postaje „društvo bez oca“. Dijete odrasta bez očinske figure, bez emocionalnog investiranja oca u njegov život, istaknula je dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski.

Danas možemo govoriti o „sindromu odsutnog oca“ ili „krizi muževnosti“ u mnogim segmentima našeg društva. Kriza identiteta muškarca odraz je krize odgojnih figura. Naša epoha pati od krize nestajanja očinske figure koja, u pravom smislu riječi, simbolizira autoritet u unutranjem obiteljskom upravljanju, ustvrdila je.

U predavanju je predstavila rezultate istraživanja koje je provela na uzorku od 194 muškarca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, koji su pokazali da muškarci imaju poteškoće suočavati se s emocijama. Tu nastaje prvi problem koji ukazuje zašto određena figura autoriteta slabi. Muškarac koji ima poteškoće da prepozna, prihvati i zdravo kanalizira frustracije, ljutnje, agresije ili druge neugodne emocije izbjegava napetost koja je svojstvena bračnoj i roditeljskoj ulozi. Muškarac se povlači u neugodnim situacijama, a ta se dinamika manifestira i u odgoju prema djeci. Nerijetko se događa kad otac nije uspio svoju ljutnju iskontolirati onda agresivno, impulzivno reagira prema djetetu, strese ga, izdere se, kaže mu ružne riječi, a dijete to ‘copypaste’ u svoju memoriju i počinje usvajati takva ponašanja. Takav autoritet ponižava, ismijava, omalovažava, pojasnila je dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski.

Na tom tragu, roditelje je upozorila da onaj tko se ne suočava s neugodnim i bolnim emocijama, može bježati u virtualni svijet, pretjerani rad i angažman, svijet fantazije u kojem gratificira svoje neispunjene želje, te s vremenom razvija ovisnosti koje mogu biti kompenzacijske ili patološke. Bježeći od sebe, svoga unutarnjeg svijeta svoje ranjivosti, sukoba, odgovornosti, muškarac slabi svoj identitet, potkopava svoj poziv, istaknula je.

Govoreći o važnosti očinske figure u obitelji, kao i značajnosti očeve prisutnosti u odgoju djeteta, citirala je riječi pape Franje: „Muškarac u svom pozivu supruga i oca treba biti prisutan, da sa suprugom dijeli sve radosti i tuge, napore i nade. I da bude blizu djece u njihovu rastu: kad se igraju i kad ispunjavanju svoje obaveze, kad su bezbrižni i kad su tjeskobni, kad govore i kad šute, kad se odvaže na nešto i kad ih je strah, kad naprave pogrešan korak, i kad ponovno pronađu svoj put; otac je prisutan, uvijek. No, biti prisutan ne znači kontrolirati! Jer očevi koji su previše skloni kontroli sputavaju djecu, ne dopuštaju im da rastu.“

U mušku psihu upisan je imperativ da je stvoren da bude otac, a to očinstvo može biti biološke i duhovne naravi. Iz toga jasno slijedi da je muškarac u ulozi oca važan kako za psihološki razvoj, tako i za socijalni, moralni i duhovni razvoj djetata. On strpljivo postavlja granice koje postaju oslonac u životu, nije popustljiv i sentimentalan, poput svetog Josipa čuvar je i posrednik vjere u dobrotu, pravednost i Božju zaštitu, naglasila je dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski, dodavši da otac svojim primjerom i poticajima stvara toplu klimu u obitelji koja omogućava da dijete upozna Boga Oca.

Katekizam Katoličke Crkve naučava da „povezanost muškarca i žene povrgnuta je napetostima, a put savršenstva prolazi kroz križ.“ Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja. Roditelje je potaknula da u svakom trenutku zahtjevnost djeteta prevedu u dinamiku vlastitog posvećenja, rekavši da što je dijete zahtjevnije, što meni više treba kapaciteta da ostanem smiren pri reakciji, ali da mu pošaljem jasnu poruku, to je veća prilika za moje posvećenje kao roditelja i kao osobe koja vjeruje u Boga, protumačila je predavačica.

Istaknula je neke posljedice odsutstva oca. Na području seksualnosti, kod dječaka se javlja problem vezan uz stvaranje spolnog identiteta, agresivnost ili pretjerana feminizacija. Dijete od treće do šeste godine se polako odmiče od majke i identificira se s muškom figurom, preuzima mušku ulogu i želi postati „sposoban i jak kao tata“. Kod djevojaka na području seksualnosti povećava se broj seksualnih partnera, sklonije su neplaniranim trudnoćama, niskog samopoštovanja, sklonije razvodu braka i promiskuitetu. Događa se kažnjavanje vlastitog oca u odnosu s drugim muškarcima.

Na emocionalnom području, kod dječaka se javlja problem s psihosocijalnom prilagodbom i samokontrolom, a kod djevojaka su nerazvijene socijalne vještine, često duševna bolest u vidu bijega iz zagušujuće veze s majkom. Navela je da su razvijanje asocijanog ponašanja i sklonost kriminalitetu kod dječaka, a kod djevojaka sklonost drogama najčešća rizična ponašanja kod djece koja su lišena očinske figure u odrastanju. Što se tiče školskog uspjeha, veći je rizik od neuspjeha u školi kod dječaka, a kod djevojaka često napuštaju srednju školu te odustaju od fakulteta, naglasila je dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski.

Navodeći dobrobiti očeve prisutnosti tijekom odrastanja djeteta, rekla je da otac uči da život nije samo zadovoljstvo, nego i gubitak. Otac će puno lakše pustiti da dijete osjeti frustraciju jer kao muškarac ima veći kapacitet od žena, kazala je.

Otac opominje te ispravlja i usmjerava, daje kompas za život, daje smjernice. Često kad se donose neke velike životne odluke, dijete osjeća da mu nedostaje sigurnost, oslonac, da ga otac sasluša i kaže: „Sine, bit će dobro. Pa i ako pogiješiš, ja sam tu.“ Bez obzira na životnu dob, svatko ima potrebu to čuti, kazala je. Otac uči o vrijednosti rada. Pospješuje mentalno zdravlje i intelektualan napredak djeteta, emocionalni i socijalni.

Zaključujući predavanje, poručila je roditeljima da za odgoj koji je zdrav treba njegovati ljepotu komplementarnosti. Ako uzmete sliku adolescenta, često se zna dogoditi kad je problem, da kod mame hoće da se ušuška, da osjeti toplinu, a s tatom ide na razgovor. Takav komplementaran odnos daje dvije slike koje dijete uči. Potrebno je da dijete usvaja i jedan i drugi dio, onda može biti topao i suosjećajan, a može biti odrješit, jasan i odlučan. Prekrasno je kad imamo dijete koje se zna izboriti, koje se trudi, a opet je empatično i pomaže vršnjacima, zaključila je.

Nakon predavanja koje je bilo potkrijepljeno brojnim primjerima iz prakse, dr. sc. Smoljo-Dobrovoljski odgovarala je na pitanja sudionika, a roditelji su iznosili vlastita iskustva i razmišljanja o odgoju.