U koncelebraciji su bili provincijalni ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Josip Blažević, gvardijan šibenskog samostana sv. Frane i rektor svetišta fra Ivan Bradarić, urednik Veritasa fra Vladimir Vidović i župnik župe sv. Petra na Vidicima fra Željko Klarić.

U homiliji, fra Josip Ivanović vjernicima je posvijestio kako nas ovih dana liturgija riječi polako vodi k završetku liturgijske godine o svetkovini Krista, Kralja svega stvorenja, ali istovremeno otvara naš pogled prema Gospodinovu drugu dolasku kada će suditi žive i mrtve, kada njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

„Nemoguće je ne zastati i ne razmisliti nad svetim tekstovima koji ne žele biti samo crno slovo na papiru, nego oživljena Božja riječ. Evanđelje pred nas stavlja izazov vremena kojim smisleno ili besmisleno živimo i iskorištavamo. Isus nas poziva na pametno korištenje vremena i podsjeća nas da je posljednji čas da nešto promijenimo. Da se ne osvrćemo unazad jer što je učinjeno, učinjeno je; još uvijek imamo priliku biti bolji i kvalitetniji“. U tom kontekstu je ukazao na činjenicu, kako nas Isus podsjeća na prizore Lotove žene koja se osvrće na propast grada, jer grozota pustoši jednoga uništenoga grada, „slika je ljudskoga života koji danas jest, a sutra nije; slika je i naših odnosa, naših srca; posebno u ovom vremenu kada smo potreseni jadima i rastrgani nevoljama. Grozota pustoši događa se gdje se nalaze leševi, gdje je prolivena krv, nad kojom se orlovi okupljaju ne bi li rastrgali ono što je preostalo. Nisu li naši mučenici, od prvih kršćanskih vremena pa do današnjega dana iskusili grozotu pustoši ljudskoga srca? Nisu li se uspeli na goru grozote pustoši ne osvrćući se iza sebe, nego usmjereni prema Gospodinu za kojega su pripremili svoj život kao žrtvu pomirnicu, kao žrtvu ljubavi? Nisu li njihove gore grozote pustoši postale druge Golgote na kojima se Gospodin iznova – ali u njihovu životu – razapinje i umire? Nije li Nikola Tavelić, po uzoru ranokršćanskih mučenika, zajedno sa svojom braćom, darovao svoj život za jedinstvo katoličke vjere, za slobodu vjeroispovijesti, za dobro budućega pa i našega svijeta?“, upitao je propovjednik, te podsjetio kako Nikolin život svoj vrhunac pronalazi u darivanju vlastitoga života za Krista: „On koji je samoga sebe darovao, poučio je jasno svoje nasljedovatelje: ‘Tko god bude nastojao život svoj sačuvati izgubit će ga…’“

Podsjećajući na dugu povijest mučeništva, ali i svjedočanstva hrvatskoga naroda „od rimskih igrališta i mučilišta, preko Nikoline smrti, Krbavske bitke, mučilišta koncentracijskih logora Drugoga svjetskoga rata i tolikih znanih i neznanih Bleiburga i Jazovki naših predaka do najsvježijih umorstava i mučilišta, suvremenih Ovčara našega naroda o Domovinskom ratu – tolike grozote pustoši postali su mjesta na kojima novi život, a ne stara smrt ima posljednju riječ; život, ne smrt“, jer nastavio je „grozota pustoši nasilja i nepravde, krive osude i raspeća rađa ljepotom obilja zaštite, pravde i uskrsnuća“.

Podsjetio je i kako bitka koju vodimo za očuvanje svijeta i tijela i života, zahtijeva prije svega snažnu vjeru u Boga, zaufanu molitvu i strpljivost te pouzdanje u Božju dobrotu koja će sve okončati, ne kada mi hoćemo, nego kada se pokaže da smo dovoljno naučili.

No, pitamo se: imaju li borba za istinu, borba za pravdu, patnja, žrtva, toliki darovani i izgubljeni životi, u konačnici mučenička smrt, imaju li smisla ako se svijet ne mijenja? Jesu li tolike žrtve bile uzaludne? Hoće li, zapravo, naša današnja muka i svojevrsno mučeništvo uroditi plodom? Kojim plodom? Plodom većega međusobnog poštovanja, strpljenja, povjerenja prema bližnjima; unutar naših obitelji i crkvenih zajednica? Zemlja natopljena krvlju, orošena molitvom i potpomognuta Božjom milošću zasigurno će donijeti plod. Ipak, u iščekivanju ploda potrebno je biti strpljiv i postojan, rekao je fra Ivanović, te pozvao vjernike da dopuste da im Gospodin progovori, te da „naše pustoši preobrazi i plodne živote bogate raznovrsnim plodovima“.