Na početku homilije, preč. Rađa se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige mudrih izreka o ženi vrsnoj.

Propovjednik je pojasnio da kad Sveto pismo govori o ženi, o čovjeku koji je vrstan, onda se ističu kvalitete koje su praktične. „Ta žena je ovdje opisana kao mudra i dobra upraviteljica jedne kuće. Obratimo li pažnju na glagole koji se ovdje koriste, onda vidimo da nam Knjiga mudrih izreka govori o ženi koja čini, pribavlja, radi, otvara i pruža. Svi ovi glagoli su glagoli koji govore o ljubavi: to je žena koja čini  nešto za druge. Ne samo da ljubi, nego ona druge ljude dovodi u poziciju da i oni mogu ljubavi, a to je vrhunac ljubavi.“ S tim mislima preč. Rađa je nastavio tumačiti evanđeoski odlomak. Odmah je upozorio kako taj odlomak Matejeva evanđelja dobro doznajemo, no često ga krivo tumačimo.

Naime, naš govor o talentima, je govor o osobnim kvalitetama, prirodnim darovima koje osoba ima. Međutim, talenti u Svetome pismu nisu osobni darovi, već su mjerna jedinica za materijalna dobra. Jedan talent je 37 kilograma zlata.

Tumačeći početak odlomka, pojasnio je, kako Isus pripovijeda o čovjeku koji polazi na put i daje slugama svoj imetak. „Isus govori o sebi. On je taj čovjek koji odlazi i daje nama svoj imetak. No, taj imetak nije nešto, već On sam, Njegov način života, a to je život u ljubavi prema Bogu i prema braći. To je ono što nam predaje kad odlazi: daje nam da živimo kao djeca Božja, kao sinovi i kćeri, i predaje nam pravu mogućnost da živimo kao braća jedni s drugima“ pojasnio je propovjednik, te nastavio tumačiti raspodjelu talenata slugama rekavši kako se „ne radi o tome da Isus daruje nekome više, a nekome manje. On svakome daje različito. Naime, svatko od nas je od Boga primio život, sve ono što mi jesmo. Ništa od onoga što imamo nismo zaslužili, nego nam je darovano, i svaki se razlikuje od drugoga. Nema boljih ili lošijih među nama: svi smo različiti i svatko ima nešto što mu je od Boga darovano i u tome trebamo promatrati Božju jedinstvenu ljubav svakoga od nas“.

Osvrćući se na retke u kojima čitamo kako su prva dvojica slugu stekli pet, odnosno dva talenta, tj. dvostruko od onoga što im je Gospodar ostavio, propovjednik je rekao „Isus je rekao da trebamo ljubiti svim našim srcem i svim našim umom. Drugim riječima svom našom snagom, svime onime što jesmo. Ako ljubav nije do kraja, onda nije ljubav. Zato ovdje vidimo dvoje ljudi koji su primili Božju ljubav i onda su je predali dalje, nisu je zaustavili, pospremili, ugušili, zatvorili, već su nastavili lanac ljubavi.“ Posebno pak je upozorio na riječi koje Gospodar upućuje prvome i drugom sluzi „valjaš slugo dobri i vjerni“, te pojasnio „u Svetom pismu ta dva pridjeva su isključivo vezani za Boga: Bog je dobar i vjeran. Ovdje vidimo čovjeka koji je postao sličan Bogu,  jer je ljubav koju je od Boga primio predao dalje i ljubio druge, i zato mu Bog kaže, ‘valjaš slugo dobri i vjerni’. Nadalje, riječi Gospodara  ‘u malome si bio vjeran… uđi u radost gospodara svoga’ govore nam, da po malenom stazom života možeš stići do velikoga blaga ako živiš na pravi način, a to veliko do čega možemo doći je radost Gospodara, što je definicija vječnog života. Dakle, nije bitno koliko imaš, nego jesi s tim što ti je dano učinio sve što si mogao.“

Govoreći pak o trećem sluzi, preč. Rađa je posvijestio, kako taj nije učinio ništa, jer nije niti primio ništa. „On uopće nije doživio da u tom jednom talentu koji mu je Bog dao, da je skrivena sva Božja ljubav za njega. Bog ne želi da mu vratimo život kakav smo primili, želi da taj života koji smo primili da ga uzmemo, i da mu ga vratimo preobraženog, drugačijeg, oplemenjenog, da to bude život koji može biti ukrašen ljubavlju, život kojeg smo darovali jedni drugima.“ U tom je kontekstu naglasio kako odgovor trećeg sluge govori o tome što on misli o Bogu, kakva je njegova slika o Bogu: očajna, tamna puna straha. „Kad o Bogu mislimo da je on onaj koji će nas kazniti, nešto oduzeti, za nešto zakinuti, onda ne možemo živjeti sretno, punim plućima, raširenih krila u ljubavi, zato jer samo onaj koji je ljubljen može ljubiti, samo onaj koji je doživio da ga je Bog pogledao i darovao mu život i talent, samo taj može uložiti trud i zalaganje i odgovoriti na Božju ljubav u ljubavi. Zato nije svejedno što mi mislimo o Bogu, nije svejedno kakva je naša slika o Bogu. O tome ovisi sve, o tome ovisi punina našega života i naših odnosa, sreća i radost koja nam biva darovana.“

Ukazao je i na pridjeve koje gospodar upućuje trećemu sluzi. „Jasna nam je suprotnost ‘dobar-zao’, no ‘vjerni-lijeni’? Tko je lijen? Onaj koji nije vjeran, onaj koji nema povjerenja u Božju ljubav, kad misliš loše o Bogu da te zakinuo, da si negdje došao greškom, da ti je učinjena neka nepravda. Onda ćeš teško vidjeti nešto dobro i djelovati na dobar način, i zato mu Bog kaže: zli i lijeni.“

Na kraju homilije, preč. Rađa je sažeo evanđeoski odlomak „Talenti nisu ono što imaš, talenti su ono što daješ, ono čime ljubiš druge. Ovo evanđelje je poziv da se oslobodimo najvećeg neprijatelja kojeg u životu imamo, a to je strah. S jedne strane je ljubav, a s druge strane strah: strah od Boga, od ljudi koji nas onemogućuje da živimo punim plućima. Neka nas dragi Bog u ovom vremenu koje nam je dano na raspolaganje pomogne da u našem srcu ne ostane niti sjenka straha u odnosu na Njega, već da u tome što nam je darovano, u vremenu što imamo u svemu onome što mi jesmo kao ljudi, da prepoznamo Božju naklonost, ljubav, simpatiju koju On ima prema nama, kako bismo s tim duhom pristupali i njemu ali i drugima.“

Preč. Rađa će predvoditi i drugi dan trodnevnice, u ponedjeljak, 20. studenog, a nakon mise će povjesničar Marino Martinčević, kustos zavičajnog muzeja Poreštine s početkom u 19 sati, u Istarskoj sabornici, održati predavanje “Postanak i razvitak porečkoga katedralnog kaptola do 1828. godine”.