Duh - "Nada koja ne postiđuje"

Uvod u biblijsko čitanje: “Opravdani, vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu, u vjeri, imamo i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,1-5).
1. Duh Sveti, razliven “preobilno” po Isusu Kristu raspetom i uskrslom jest “Onaj koji izgrađuje Kraljevstvo Božje na putu povijesti i pripravlja njegovu punu objavu u Isusu Kristu… koji će doći na kraju vremena” (“Nadolaskom trećeg tisućljeća”, 45). Zagledani u tu vječnu budućnost vjernici su, u ovoj godini posvećenoj Duhu Svetomu, pozvani ponovno otkriti bogoslovnu krepost nade, koja “s jedne strane, navodi kršćanina da ne izgubi iz vida konačni cilj koji daje smisao i vrijednost njegovu životu i, s druge strane, nudi mu sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi stvarnosti da bi je učinio sličnom Božjem planu” (ondje, 46).
2. Sveti Pavao ističe tijesnu i duboku vezu između dara Duha Svetoga i kreposti nade. “Nada – kaže on u Poslanici Rimljanima – ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). Da: upravo dar Duha Svetoga, ispunjajući naše srce ljubavlju Božjom i i čineći nas u Isusu Kristu djecom Božjom (usp. Gal 4,6), pobuđuje u nama određenu nadu da “nas ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8,39).
Zbog toga, Bog koji se otkrio u “punini vremenâ” u Isusu Kristu doista je “Bog nade”, koji ispunja vjernike radošću i mirom, čineći da izobiluju “u nadi snagom Duha Svetoga” (Rim 15,13). Kršćani su zato pozvani biti u svijetu svjedocima tog radosnog iskustva, “uvijek spremni na odgovor svakomu tko zatraži obrazloženje nade” koja je u njima (1 Pt 3,15).
3. Kršćanska nada vodi k ispunjenju nade koju je Bog probudio u izraelskom narodu, i koja nalazi svoj izvor i pravi uzor u Abrahamu, koji “povjerova protiv svake nade da postane ocem naroda mnogih” (Rim 4,18). Potvrđena u tijesnom savezu Gospodina s njegovim narodom po Mojsiju, nada Izraelova bila je uvijek, u tijeku stoljećâ, iznova poticana propovijedanjem proroka. Ona se je konačno usredotočila na obećanje o eshatološkom izlijevanju Duha Božjega na Mesiju i na cijeli narod (usp. Iz 11,2; Ez 36,27).
U Isusu se to obećanje ispunja. On nije samo svjedok nade koja se otvara pred onim koji postaje njegov učenik. On je sam, u svojoj osobi i u svom spasenjskom djelu, “naša nada” (1 Tim 1,1), jer naviješta i ostvaruje Kraljevstvo Božje. “Velika povelja” toga Kraljevstva sastavljena je od blaženstava (Mt 5,3-12). “Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike” (KKK, 1820).
4. Uspostavljen u Uskrsnuću kao Krist i Gospodin (usp. Dj 2,36), Isus postaje “živa duša” (1 Kor 15,45), i vjernici, kršteni u njemu vodom i Duhom (usp. Iv 3,5) “nanovo su rođeni za životnu nadu” (1 Pt 1,3). Sada je dar spasenja, po Duhu Svetom, zapečaćen i zalog (usp. 2 Kor 1,21-22; Ef 1,13-14) punog zajedništva s Bogom kojemu nas Krist vodi. Duh Sveti je bio – čitamo u Poslanici Titu – “bogato izliven na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da, opravdani njegovom milošću, budemo, po nadi, baštinici života vječnoga (Tit 3,6-7).
5. Također prema drugim crkvenim ocima, Duh Sveti je “dar koji nam širi savršenu nadu” (sv. Hilarije iz Poitiera, De Trinitate, II,1). On je doista, kaže sveti Pavao, “susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi ” (Rim 8,16-17).
Kršćanski život raste i dozrijeva do svoje punine počevši od tog spasenjskog “već” koji je život djece Božje u Kristu, nama priopćen po Duhu Svetomu. Iz iskustva toga dara, ona teži s pouzdanom ustrajnošću prema “ne još” i “još više”, koje nam je Bog obećao i dat će na kraju vremena. Kako doista tumači sveti Pavao, ako je netko zaista dijete, onda je on i baštinik svega onoga što pripada Ocu s Kristom, “prvorođencem među mnogom braćom” (Rim 8,29). “Sve što ima Otac, moje je”, tvrdi Isus (Iv 16,15). Stoga nas On, priopćujući nam svoga Duha, čini baštinicima Očevim i dariva nam već sada jamstvo i prvenstvo. Ta božanska stvarnost je neiscrpiv izvor kršćanske nade.
6. Crkveni nauk shvaća nadu kao jednu od tri bogoslovne kreposti, koju Bog izlijeva po Duhu Svetom u srce vjernika. Ona je ta krepost “po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga” (KKK, 1817).
Daru nade “treba posvetiti osobitu pozornost, posebno u naše doba, kada mnogi ljudi – također ne malo kršćana – koji su rastrgani između obmane i mita neograničene sposobnosti samootkupljenja ili samoostvarivanja te kušnji pesimizma u iskustvu čestih razočaranja i poraza” (Insegnamenti XVI/2 /1991/, str. 27).
Mnoge opasnosti izgleda da prijete budućnosti čovječanstva i mnoge nesigurnosti otežavaju osobne sudbine, i nerijetko im se teško oprijeti. Također krize smisla postojanja i zagonetka boli i smrti trajno kucaju na vrata srca naših suvremenika.
Poruka nade koja dolazi od Isusa Krista rasvjetljuje taj gusti obzor nesigurnosti i pesimizma. Nada nas podupire i štiti u dobrom boju vjere (usp. Rim 12,12). Ona se hrani molitvom, a osobito moljenjem “Očenaša”, koji je “sažetak svega što nam ufanje daje željeti” (KKK, 1820).
7. Danas nije dovoljno probuditi nadu u nutrinu pojedinih savjesti; treba zajedno prijeći prag nade.
Nada, doista, ima u stvari – kako bismo imali priliku produbiti – zajednički i društveni doseg, tako da se ono što Apostol kaže u vlastitom i izravnom smislu za Crkvu, može u širem smislu primijeniti na poziv cijeloga čovječanstva: “Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste pozvani na jednu nadu svog poziva” (Ef 4,4).