Duhovne vježbe vodio je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije i voditelj pastoralnog centra Baške Oštarije mons. Marinko Miličević, a s bogoslovima je bio njihov odgojitelj p. Ivan Stjepan Horvat.

Tema duhovnih vježbi bila je Božje izabranje i naše učvršćenje u pozivu. U dnevnim razmatranjima voditelj je isticao Isusova otajstva života u kojima treba prepoznati sebe i odazvati se njegovu pozivu. U praktičnom smislu, vodio se danas sve češćim „trendom“ priklanjanja izvornim ignacijanskim duhovnim vježbama koje podrazumijevaju slušanje sudionika i njihova molitvenog iskustva. Naime, potrebno je da oni koji obavljaju duhovne vježbe nauče prepoznavati što je duhovna dinamika tih njihovih vježbi, tj. uočiti kako ih Duh Sveti vodi. U tome smislu, voditelj je posvješćivao polaznicima, vrlo je važno pratiti pokrete duše tijekom razmatranja, a to su nadahnuća Duha Svetoga. Do toga prepoznavanja mnogo se lakše dolazi uz aktivno praćenje sudionika. Jer je gotovo najvažnije da se, uz intelektualnu formaciju budućih svećenika, prepoznaje i u kakvom je stanju njihov duhovni život, tj. odnos sa živim Bogom koji je dostupan i opipljivo prisutan kada smo s njime u vjeri i ljubavi.

Voditelj je naglasio koliko je važno odgovoriti na elementarna pitanja po kojima se čovjek može utvrditi u nadnaravnom pozivu: Što me iznutra najviše privlači da strastveno radim za Boga? Čime se osjećam privučen, čak i ako ne mogu objasniti zašto? Što me je privuklo tu gdje jesam sada? Kada mi je srce gorjelo, kao onoj dvojici učenika koji su prepoznali Isusa u Emausu? Naime, uvijek postoje neka unutarnja uvjerenja koja ne možemo lako objasniti, ali ona su bitna jer žive u nama, pa stoga nikada ne treba napuštati unutarnji zanos i uvjerenje.

Naglašavajući koliko je molitva izrazito važan unutarnji parametar, voditelj je posvijestio da u tome razgovoru s Bogom nije isto moli li ga se iskreno za pomoć ili se samo „provodi vrijeme“ određeno za molitvu. Pritom je značajno zapažanje primaju li se milosti za koje Sveto pismo poziva na molitvu, te surađuje li se s milošću, a veoma je važno bilježiti te „pokrete milosti u svojoj duši“. Također, duhovne vježbe su uspješnije ako je sudionik svjestan onoga što Bog u njemu izgrađuje, te ako dopusti Bogu da mu progovori i, konačno, kada se ohrabri te povjeruje Božjoj ljubavi, a ne da ostane u samosažaljenju koje donosi zatvaranje dubljoj vjeri u ljubavi.

Izlažući na primjerima pojedinih svetaca da molitveno iskustvo nužno vodi do duhovnog razlučivanja, istaknuvši kako je to napose sustavno razrađeno kod sv. Ignacija Lojolskog, vlč. Miličević je naglasio da ono, koliko god bilo naporno, uvijek uvodi u sve veću duhovnu slobodu i rad za Boga i bližnje. Pritom je moguće uvidjeti gdje pojedinca srce i molitveno iskustvo vuče da radi i proslavi Boga više (latinski: magis), ali to se ne događa iz želje za vlastitom afirmacijom, nego na temelju molitvenog iskustva i promatranja onoga što Bog čini u srcu kroz razmatranje njegove riječi, što on redovito prati svojim obilnim blagoslovima. Plod je tih napora da po Božjoj milost dolazi vedrina i želja da se uvijek više i bolje radi za njega i iznad svega da ga se ljubi.

Uz prijepodnevne i poslijepodnevne nagovore, sadržaj duhovnih vježbi svakoga dana bilo je misno slavlje, euharistijsko klanjanje i zajednička molitva krunice, a u utorak slavlje sakramenta pomirenja.