„Dva hrabra čovjeka koja su u svakom patniku vidjeli Isusa“. Dva čovjeka koja su proživjela tragedije 20. stoljeća „ali ih one nisu svladale“ jer je „Bog bio jači u njima; to jače bila je vjera u Isusa Krista.“ Tim je riječima prije deset godina, 27. travnja 2014., papa Franjo svetima proglasio dvojicu velikih papa i protagonista povijesti 20. stoljeća: Ivana XXIII. (1881. – 1963.) i Ivana Pavla II. (1920. – 2005.). U Rim je tada stiglo 800 tisuća hodočasnika, ali je „publika“ bila još brojnija, tako da su dvije milijarde ljudi bile povezane putem medija.

Taj događaj vjere još je uvijek utisnut u sjećanje Crkve. Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca i jedan od glavnih suradnika pape Franje, naglasio je vezu između ove dvije osobe: „Spaja ih odnos između Crkve i svijeta kojeg su ponajviše mogli izgraditi slijedeći znak Drugoga vatikanskoga koncila. Roncalli, s proročkom intuicijom, ga je sazvao, a Wojtyła, papa koji je Crkvu uveo u treće tisućljeće, proveo ga je u svijetu.“

Vaša Eminencijo, zašto ih je papa Franjo zajedno proglasio svetima?

Mnogi su čimbenici u igri, ali vjerujem da su dva elementa bila presudna u ovom izboru pape Franje: Koncil i marijanska pobožnost. Ta pobožnost Ivana Pavla II. bila je svima poznata, a ona Ivana XXIII. bila je diskretnija, ali jednako duboka. A znakovito je da je papa odlučio Roncallija proglasiti svetim bez odobrenja drugoga čuda, da se podcrta uzoran život ovoga pastira.

Koja je ljudska i duhovna baština ostala od ova dva pape dvadesetog stoljeća?

Jedan od posljednjih dokumenata Roncallijeva pontifikata bila je enciklika Pacem in terris, a objavljena je u travnju 1963., nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Dokument je to od velike važnosti i danas. Roncallijev nasljednik, Pavao VI., sljedeće godine objavio je encikliku Ecclesiam Suam, prvu u svom pontifikatu. Ove dvije enciklike najviše su utjecale na konstrukciju i smisao poslanja Crkve u suvremenom svijetu čiji je nositelj bio Ivan Pavao II. U svijetu žednom istine Roncalli je naslutio doprinos koji može doći od Crkve, a koji počinje od navještaja mira. Taj navještaj za kršćane nije samo vezan samo uz aktualna događanja i ratove koji razdiru svijet, jučer kao i danas, nego je taj navještaj dar uskrslog Gospodina koji obuhvaća cjelokupan čovjekov život.

Što znači ova obljetnica dvostruke kanonizacije?

To je poziv na razmišljanje o ove dvije osobe. Teolog von Balthasar, razmišljajući o povijesti svetaca, pravi razliku i navodi da postoje dvije vrste svetaca. Oni prvi su sveci koje Crkva prikazuje Bogu kao plod poziva na svetost, i koji je, kako je podsjetio Koncil, upućen svima. U svom dugogodišnjem pontifikatu Ivan Pavao II., evidencijom beatifikacija i kanonizacija kojima je predsjedao, pokazao je kako je svetost plod koji raste posvuda, u svakom kutku svijeta i životnoj situaciji. Tu su onda i oni drugi sveci koje Bog poput munje šalje Crkvi da ju probudi, da kaže što želi od nje, da ju potakne da bude pozorna i budna u svom poslanju. Ovi su sveci poput munje koja probija noć, osvjetljavaju ju i omogućuju nam da vidimo put pred sobom. Vjerujem da sveti Ivan XXIII. i sveti Ivan Pavao II. pripadaju ovoj drugoj kategoriji koja uključuje i razne druge osobe poput Majke Terezije iz Kolkate ili blaženog Karla Acutisa, velikog mladog IT stručnjaka, koji je poput mnogih mladih bio strastven za nove tehnologije, a čija svetost i proročanska moć fasciniraju tisuće ljudi, posebno mlade.

Kakva vas osobna sjećanja vežu za dvojicu papa?

Za vrijeme Roncallijeva pontifikata bio sam dječak, ali je njegovo učenje bilo odlučujuće za moje teološko obrazovanje, a zatim i za moju svećeničku i biskupsku službu. Osobno sam upoznao Ivana Pavla II. kada me je 2001. godine imenovao posebnim tajnikom Biskupske sinode i imao sam priliku biti mu blizu i vidjeti kako je molio i kako je vodio Crkvu.