Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Krašića, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe dijete u obitelji.

Kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu maturirao je 10. lipnja 1939. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1945. godine.

Za svećenika ga je 15. srpnja 1945. zaredio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sveti Martin pod Okićem Pavao Bedenik, vlč. Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo Božjom providnošću 22. veljače 1947. je izbjegao planirano ubojstvo.

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika Župe Okićka Sveta Marija Lovru Galića1950. godine, vlč. Kuharić je i tom župom upravljao oko dvije godine.

U jesen 1957. vlč. Kuharić je iz Župe sv. Martina premješten u Samobor, najprije kao supsidijar i upravitelj župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za zagrebačkoga pomoćnog biskupa i naslovnog biskupa Mete, bulom pape Pavla VI., 16. veljače 1964.

Za biskupa ga je 3. svibnja 1964. u zagrebačkoj prvostolnici, zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, a suzareditelji su bili zagrebački pomoćni biskup Josip Lach i porečki i pulski biskup Dragutin Nežić.

Godine 1970. imenovan je za nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije, tada jedne od najvećih nadbiskupija u svijetu. Osnovao je 60 novih župa.

Ujesen iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije.

Nije se uplitao u politiku već je propovijedao o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, o Milosrdnom Ocu, o besmrtnosti duše i Uskrsnuću. Ljubav koju je dobio u obitelji gajio je i prema svećenicima u biskupiji za koje je uvijek imao riječ ohrabrenja, svjedoči mons. Ivan Miklenić. „Bio je jedan topao čovjek kojega je uvijek bila radost susresti“, dodaje.

Nadbiskupa Kuharića papa Ivan Pavao II. je 1983. godine uvrstio u Kardinalski zbor.

Jednom prilikom kardinal je rekao: „Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada.“

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske te je postao prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije.

Kao takvom, pripala mu je čast da ugosti sv. Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu, prigodom njegovoga prvog dolaska u Hrvatsku.

Kardinal Kuharić gajio je veliku ljubav prema hrvatskim iseljenicima. Brojni su bili njegovi pastirski posjeti Hrvatima izvan domovine po svim državama i kontinentima.

Tijekom nametnutog rata mnoštvo je stranih državnih i crkvenih delegacija dolazilo u Zagreb u Nadbiskupski dvor. Kardinal im je uspijevao približiti i pojasniti tešku ratnu situaciju u kojoj se Hrvatska našla, odlazio je s njima u ratom stradala i porušena područja, na prvu liniju. Strpljivo im je tumačio hrvatsku povijest i sadašnjost i obrazlagao pravo na slobodu i samostalnost svakog naroda.

U to vrijeme njegov osobni tajnik bio je mons. Ivan Godina. „Mnogi su i mene pitali u tim vremenima pa kako kardinal sve to stigne. Odakle mu snaga za tolike susrete i napore. Ali vidio sam ga uvijek ujutro rano prije svete mise i onda na večer nakon svih obaveza on je bio povučen u samoću, u tišinu. Bio je čovjek molitve“, posvjedočio je mons. Godina.

Kardinal je također uvidio važnost medija u evangelizaciji. Tako je 1993. pokrenuo Informativnu katoličku agenciju, a 1997. Hrvatski katolički radio. „Neprolaznim moralnim načelima Crkva želi svojim radijem pomoći mladima da znaju uočavati opasnosti kojima su izloženi i da znaju birati ono što je dobro, plemenito i istinito. Poslanje je Crkve da naviještanjem Isusa Krista odgaja ljude za kulturu života i civilizaciju ljubavi“, rekao je kardinal u prvom govoru emitiranom putem valova HKR-a.

Kao umirovljeni nadbiskup sudjelovao je 1998. u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, o čijem je svetom životu kao pastir Crkve zagrebačke hrabro i neumorno propovijedao.

Preminuo je na glasu svetosti 11. ožujka 2002. godine. Na isti dan, deset godina kasnije, kardinal Bozanić najavio je pokretanje postupka za njegovu beatifikaciju.