Europi je potrebna nada, ali nju može dati samo onaj tko čovjeku pruža visoko duhovne i moralne mogućnosti

“Europi je potrebna nada, ali nju može dati samo onaj tko čovjeku pruža visoko duhovne i moralne mogućnosti, a to su one koje proizlaze iz pozornosti na znakove vremena i iz mudrog čitanja povijesti, u svjetlu riječi Božje, prihvaćene i razmatrane u skladu s Crkvom.” Evo na što podsjeća Sveti Otac u Poruci upućenoj mons. Fernandu Charrieru, biskupu u Alessandriji, predsjedniku Talijanske biskupske komisije za društvena pitanja i rad, prigodom prvog europskog susreta nacionalnih ravnatelja i biskupa odgovornih za društveni pastoral i rad. Studijski susret, koji se održao u Frascatiju od 12. do 15. studenoga, potaknut je i od Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i nadležnih ureda Talijanske biskupske konferencije. Tema susreta je bila: “Crkva u Europi i izazovi svijeta rada i društva: perspektive i mogućnosti”. Donosimo prijevod Papine poruke objavljene u “L#!Osservatore Romano” od 14. studenoga 1998.

Časnom bratu Fernandu Charrieru, biskupu u Alessandriji, predsjedniku Biskupske komisije za društvena pitanja i rad
1. Izvanredna skupština Biskuspke sinode za Europu 1991. bila je važan trenutak u hodu “nove evangelizacije” koji su poduzele Crkve u Europi. Ona je htjela iznova potvrditi zajedničke europske kršćanske korijene, nužne za suvremeni proces europske integracije.
Doista, Oci nove Europe i osposobljeni predstavnici svijeta uljudbe učinili su da sazrije uvjerenje kako se takva integracija ne smije ograničiti na izgradnju “Europe tržištâ”, nego mora ciljati ponajprije na Europu narodâ, u kojoj će povijest, baštine, vrijednosti, zakonodavstvo i ustanove pojedinih naroda postati razlogom dijaloga i uzajamnom razmjenom obzirom na djelatnu suradnju za ostvarenje političke Europe, u kojoj težnja prema jedinstvu neće umrtviti bogatstva i razlike svakog pojedinog naroda.
Gospodarske i političke teškoće u pojedinim državama potiču Crkve i njihovo poslanje da budu susretište i tvorac jedinstva cijeloga ljudskog roda (usp. Gaudium et spes, 42). Od njih se zahtijeva obnovljena zauzetost da bi se istina o čovjeku i društvu, dobro slobode, a osobito vjerske, društvena pravda, solidarnost, potpomaganje i središnji položaj čovjeka utvrdili u zakonodavstvu i ponašanjima europskih naroda.
2. Na pragu trećega tisućljeća prilike u Europi su, kako sam podsjetio 13. prosinca 1991., na kraju Izvanredne skupštine biskupske sinode, šarolike i složene tako da otežavaju hod prema željenoj integraciji. To se odnosi i na sve koji vjeruju u Krista, zbog podjela među njima u tijeku drugoga tisućljeća. Ekumenski hod zahtijeva zauzetost svih, ostvaruje se na svakoj razini gestama, riječima i može naći plodno tlo u okružju društvenoga pastorala i rada. Doista, prilike i društvene problematike zajedničke su kako katolicima tako i pripadnicima drugih kršćanskih vjeroispovijesti, svi su pozvani zajedno djelovati da čovjek ne bude smatran sredstvom proizvodnje, nego djelotvornim subjektom rada i njegovim istinskim tvorcem i majstorom (usp. Laborem exercens, 7). Ljudski rad može, stoga, stvoriti povlašteno tlo za nadvisivanje “bolnih razdora koji otvoreno proturiječe Kristovoj volji i sablazan su svijetu” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 34). Ta zajednička obveza, koju već neko vrijeme radnici ostvaruju, danas je olakšana padom ideologija, koje su desetljećima bile razlogom političkih proturječja i instrumentalizacija.
Nadilazeći osobna nadahnuća, radnici djeluju bok uz bok u različitim organizacijama za obranu svojih prava. Kako sam napisao u enciklici Laborem exercens, “ako je istina da se čovjek ne hrani samo kruhom zarađenim radom svojih ruku, i to ne samo svagdanjim kruhom koji uzdržava njegov tjelesni život, nego i kruhom znanosti i napretka, civilizacije i kulture, istina je također za sva vremena da se tim kruhom hrani u znoju lica svoga, drugim riječima, ne samo osobnim naporom i trudom, nego i brojnim napetostima, sukobima i krizama koje, povezane sa stvarnim radom, remete život pojedinih društava i čak svega čovječanstva” (br. 1). Ta solidarnost utemeljena na zajedničkoj uljudbi i odgovarajućim životnim uvjetima te istim problemima može stvoriti vrsno tlo susreta za vjerski dijalog s ciljem dostizanja onoga jedinstva za koje je Krist Gospodin molio na Posljednjoj večeri “…da svu budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17,21).
3. Zahtjev za sučeljavanje proizlazi iz žurnosti evangelizacije na polju, onom društvenom, koje danas iscrpljuje veliki dio sila i vremena rukovodeće klase i običnih ljudi. Navještaj Evanđelja u tom okruženju u posuvremenjenom i jasnijem obliku može koristiti novom razdoblju civilizacije koje upravo otvara perspektiva europskog jedinstva. Europljani sve više otkrivaju obvezu “izvoziti” bogatstva kulture i civilizacije koja proizlaze iz njihovih kršćanskih korijena. Da bi se izvršilo to povijesno poslanje, europski kršćani ne smiju se ne pozivati na svoju vjernost Otkupitelju, na njegovu riječ i njegov život, na pozorno i spremno prihvaćanje nauka Učiteljstva; na djelatno ukorjenjivanje nekih svojih aktualnih oblika života u kršćanskoj vjeri, utemeljeno na europskoj civilizaciji.
Jer “vjera koja ne postane uljudba nije potpuno prihvaćena vjera, nije potpuno domišljena, nije vjerno življena” (Insegnamenti di Giovanni Paolo II. V., 1, str. 131), cilj je susreta odgovornih u društvenom pastoralu i radu Crkve u Europi ponovno utvrditi prvenstvo evangelizacije društvenog dometa života, obzirom na novu europsku uljudbu, poduprto tisućljetnim kršćanskim nasljeđem. Obvnovljeno naviještanje Evanđelja, koje želi pomoći Europljanima izgraditi otvoren i solidaran kontinent, nužno prolazi kroz trenutke koji stvaraju također zajedničke zapreke pastoralnom planiranju.
4. Europi je potrebna nada, ali nju može dati samo onaj tko čovjeku pruža visoko duhovne i moralne mogućnosti, a to su one koje proizlaze iz pozornosti na znakove vremena i iz mudrog čitanja povijesti, u svjetlu riječi Božje, prihvaćene i razmatrane u skladu s Crkvom.
Pred novim problemima uljudbene globalizacije, politike, gospodarstva i novčarstva, žurna su određena pravila, proizašla iz onog viđenja života koje je prisutno u društvenoj misli kršćanina, u kojoj je odlučujuća suvremena zauzetost za globalizaciju vrijednosti solidarnosti, jednakosti i slobode.
U toj se perspektivi kreću II. vatikanski koncil i noviji socijalni nauk koji, premda priznajući vrijednosti suvremenosti, ukorjenjuju ih u događaj Krista Gospodina da ih očuva od mogućih zastranjenja. Nova se evangelizacija, uostalom, ne ograničava na odupiranje sekularizmu, nego nastoji obnoviti oblike vjerskoga življenja koji mogu pomladiti građanskog tkivo zajednica i demokratskog života.
5. Nakon prve izvanredne skupštine Biskupske sinode za Europu, Crkve su ponovno otkrile korisnost susretanja zbog zajedničkih iskustava i poteškoća te zbog programiranja zajedničkih poteza u naporu evangelizacije svijeta rada.
Perspektiva političke integracije zahtijeva od Crkava obnovljenu zajedničku zauzetost za učvršćivanje Europe sljedećeg tisućljeća na čvrstim i plodnim kršćanskim temeljima. U sadašnjem kontekstu, zadaća društvenog pastorala i rada treba ponovno otkriti i oživjeti evanđeosku istinu na prostorima gospodarstva, politike i rada. Doista, prije područja treba promotriti životne okoliše čovjeka i uljudbe. Upravo iz tog konteksta dolazi Crkvi poziv upravljen u snu apostolu Pavlu od nekog Makedonca: “Prijeđi…i pomozi nam” (Dj 16,9). Želim da Veliki jubilej 2000. nađe Crkvu velikodušniju i spremniju prihvatiti Gospodinovu zapovijed: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15), da posvuda s obnovljenim žarom donese navještaj spasenja.
S tim željama, dok povjeravam vaš susret majčinskom zagovoru nazaretske Djevice i svetom Josipu, podjeljujem Vama, časni brate, svima nazočnima, svima koji su dionici šarolikog svijeta rada i svima koji su u očekivanju zaposlenja svoj posebni apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 10. studenoga 1998.

Ivan Pavao II.