U zlatomisničko slavlje okupljene je dobrodošlicom uveo samostanski vikar fra Svetislav Stjepan Krnjak pozdravljajući okupljene u ime subraće, gvardijana fra Venancija Jakova Mihaljevića i svoje osobno. Posebice je dobrodošlicu zaželio fra Željku Pauriću, ispovjedniku u Župi sv. Petra Apostola u Cerniku u Požeškoj biskupiji, koji je tjedan dana prije u cerničkoj, svojoj rodnoj župi proslavio 50. obljetnicu svećeničkog ređenja. Obljetnicu je proslavio i u Osijeku sa subraćom redovnicima, svećenicima, redovnicama, prijateljima i vjerničkim pukom s kojima ga veže 26-godišnje pastoralno djelovanje.

Zlatomisnik Paurić predslavio je misu, a propovijedao je župnik Župe Presvetog Trojstva u Surčinu u Srijemskoj biskupiji preč. Marko Kljaić. Suslavili su fra Svetislava Stjepan, ispovjednik u samostanu u Tvrđi fra Zoltán Dukai, župnik Župe sv. Elizabete u Pečuhu u Mađarskoj vlč. Franjo Pavleković i župnik grkokatoličke Župe sv. Luke u Bačincima u Srijemu o. Darko Rac.

Propovjednik je govorio o vlastitom svećeničkom putu i suradnji s fra Željkom tijekom njegovog desetogodišnjeg služenja u Zemunu (od 2011. do 2021.). Kazao je da je zlatomisnikov put zabilježen u dokumentarnomu filmu koji su ostvarili dobri ljudi i prijatelji Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS).

Orguljaš i pedagog iz Tuzle Zlatko Špoljarević na orguljama je pratio liturgijsko pjevanje Mješovitog zbora franjevačke crkve Svetoga Križa, a psalam je pjevao fra Miroslav Petrac, ekonom samostana u Tvrđi i kantautor duhovnih skladba.

Utemeljiteljica Katoličke udruge Veronikin rubac (osnovane 2016. u vrijeme kada je fra Željko bio gvardijan u Tvrđi) Marija Šešo predmolila je molitvu vjernika zahvalivši Bogu za zlatomisnika i dobra koja su po njemu darovana Crkvi.

Na kraju mise slavljeniku je u ime vjernika zahvalio i spomen-pločicu uručio Josip Ujčić, zauzeti vjernik Župe sv. Ivana Krstitelja u Zemunu, a osječki kantautor Dubravko Lažeta uz gitaru je otpjevao skladbu „Sancta Maria Essekiensis“ posvećenu Gospi Osječkoj čije je štovanje, posebice nakon Domovinskoga rata, snažno poticao fra Željko Paurić.

Zlatomisnik je na kraju slavlja prije završnoga blagoslova izrekao zahvalu. „Na pitanja gdje je bilo lijepo ili nije bilo lijepo, gdje je bilo bolje, odgovarao sam: ‚Ondje gdje sam bio uvijek sam činio ono što sam znao i mogao, a Gospodin je dao sa svojim pozivom da naviještam evanđelje onoj zajednici kakvu zateknem.‘ Negdje je bila mala, negdje velika, neki više vole mlade nego stare ljude, a u svim zajednicama sam zatekao i mlade i stare i bolesne. Svima hvala, vama koji ste došli iz gradova, posebice hvala braći koja su organizirala ovu svečanost, propovjedniku, suslaviteljima, orguljašu Zlatku iz Tuzle, pjevačima, svima.“

O riznici pastoralnog djelovanja u filmu Ante Iličića „Dobar čovjek“

Poslije mise, oko podneva u dvorani osječkoga Rektorata, pred okupljenim mnoštvom iz Osijeka, vjernika i ekumenista iz brojnih gradova u Hrvatskoj i inozemstvu (Bosna i Hercegovina, Srbija, Mađarska) održana osječka premijera 90 minutnog filma „Dobar čovjek – Fra Željko Paurić, redovnik, svećenik i čovjek Božjeg duha“.

Autor filma (scenarist, snimatelj, montažer) je Anto Iličić, vjernik iz Bjelovara, koji ga je snimio uz tehničku pomoć i potporu Sindikata prometnika vlakova Hrvatske, bilježeći svjedočenja od srpnja do rujna 2022. godine na pet lokacija.

Dokumentarna priča počinje hodočasničkim kadrovima pohoda Osječana k fra Željku u Bjelovar gdje je 2008. otišao iz Osijeka te svjedočenjem o svomu pozivu: „Imam vjeru da me je Bog pozvao. Nakon 50 godina mogu reći da sam se ja na poziv odazvao, a trenutak kad se to dogodilo zapravo i nije bio. Bilo je više okolnosti koje su tome doprinijele. Jedna od tih je to da je u Cerniku bio novicijat, a to su mladi fratri, veseli. Nismo ih mogli gledati, osim za vrijeme mise kad su bili u crkvi i zato smo to gledali kao nešto uzvišeno. Jednostavno na sve druge razloge još je to bio dodatni da poželim: ‚I ja bih bio fratar!‘ I ministrant sam od pete godine. Dok sam bio mali, latinski se odgovaralo, a nisam znao čitati. Moja sestra, starija od mene šest godina to je naučila i mene je učila i morao sam ispit položit’. Kažu da sam u kući imao kip Gospe i u svibnju ga kitio i ‚misu služio‘, a sestra ministrirala.“

Film govori o 50-godišnjem svećeničkom putu od djetinjstva, školovanja i ređenja. Danas 75-godišnji fra Željko kaže: „Iste godine smo trojica nas iz Cernika krenuli u srednju školu (Sjemenište) u Zagrebu, a prije nas su već trojica iz Cernika bila ondje i poslije još su se još trojica odlučila za redovnički i svećenički poziv. To su bile plodne godine za duhovna zvanja u Cerniku. Prisutan je bio utjecaj kulta kardinala Alojzija Stepinca. Mladi su u njemu gledali uzor pravog Pastira. U Franjevački red sam ušao i započeo godinu novicijata (kušnje), a te godine je preminuo moj otac Mijo u 55-toj godini života. Po završetku novicijata položio sam prve, privremene zavjete. Odlučnost da budem redovnik potvrdio sam davanjem svečanih zavjeta u Vukovaru. Za đakona i svećenika zaređen sam 25. lipnja 1972. u Zagrebu, zaredio nas je kardinal Franjo Kuharić. Od nas osmorice franjevaca koji smo iste godine zaređeni, još smo živi fra Vatroslav Frkin i ja. Nakon ređenja godinu dana bio sam u Zagrebu, u novicijatu u Cerniku. Od 1973. do 1982. u Karlovcu je za mene i još jednog subrata bilo prvo mjesto službovanja. Obojica smo bili tri godine kapelani. Tu je Župa Presvetog Trojstva i veliki samostan.“

Dokumentarni film tematski je složen, uz svjedočenja ljudi, po mjestima službovanja od Karlovca, Osijeka (1982. – 2008.), Bjelovara (do 2011.), Zemuna (do 2021.) i do zlatomisnikova rodnog Cernika (rođen 16. veljače 1947.) gdje sada služi Bogu i ljudima.

O „Dobrom čovjeku“ u dokumentarnoj priči govori 24 svjedoka vremena: Dubravka (Dorica) Beljan, Zdenko Šomoljanski, Mirko Živković, Milka Matoš, Jadranka Matašin, Mato Batorović, Josip Horvat, Zlata Halusek, Zrinko Krajina, Krešimir Šimić, Andrej Grozdanov (iz Rijeke), Ljerka Hedl, Jure Kos, Brankica Juranić, Darko Marčinković, Marijana Ajzenkol, Josip Ujčić, Lidija Branković, Marija Galun, fra Venancije Mihaljević (Osijek), fra Ferdo Posavec (Bjelovar), vlč. Jozo Duspara (Zemun), vlč. Marko Kljajić (Surčin), fra Drago Radelić (Cernik).

Autori glazbene podloge su Andrej Grozdanov i Zoran Majstorović.

Završnu poruku potaknula je knjiga Jadranke Klepac „Zlatni ljudi“. Spomenuti su ispričali o dijelovima životopisa i mnogim zlatomisnikovim ostvarenim projektima: pastoralni rad u župi u Karlovcu, a u Osijeku gdje je boravio najdulje za istaknuti je, uz iznimno zauzeto pastoralno djelovanje (Caritas – Centar za dijete, bolnički duhovnik u bolničkoj kapeli), zapažen rad s Franjevačkom mladeži  i OFS-om, studentski vjeronauk, obnovljeno štovanje Gospe Osječke i sv. Antuna; utemeljenje Festivala suvremene kršćanske glazbe „Kristfest“, ekumenskih događanja, koncertnog ciklusa „Barokna glazba u baroknoj crkvi“ na baroknim instrumentima u suradnji s Gradom te Galerije franjevačkog samostana…

Na premijeri su bili brojni spomenuti kazivači u filmu, autor A. Iličić, vjernici, Darko Turšić (pastor RKKC u Kotlini), trećoredci i članovi katoličkih udruga koji su filmsku priču nagradili dugotrajnim pljeskom, a zajedništvo nastavljeno u samostanu uz trpezu i darivanje te emotivno čestitanje.

Upitan naposljetku kako se razvijalo sjeme duhovnoga poziva, fra Željko Paurić je zaključio: „Naša obitelj je bila prava katolička. Roditelji Mijo i Vilma (rođ. Kovačević) svakodnevno su s nama djecom zajednički molili, posebno Večernju, svi smo išli na svetu misu. Svom ‚obiteljskom svecu‘ smo se molili i tražili od njega pomoć i zaštitu, a to je otac, koji tada još nije proglašen blaženim, Leopold Mandić čiju smo sliku imali u našoj kući. Molili smo (zagovor) za pomirenje, slogu i mir u našoj obitelji i među rodbinom… Bog me je pozvao, nije mi šapnuo na uho. Tome su doprinijele okolnosti u kojima sam živio: kućni odgoj, obiteljska molitva, nedjeljna sveta misa, ministriranje i vjeronauk, mladi fratri – novaci.“