Franjevački poziv i poslanje
Franjevački provincijali iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije okupljeni u Kuci susreta “Tabor” u Samoboru na redovitoj sjednici Konferencije (od 16. do 18. studenoga 1998. godine), zajedno s Međuprovincijskim vijećem za evangelizaciju i s Međuprovincijskim tajništvom za misijsku evangelizaciju, raspravljali su o evangelizaciji na našem području. Odlučili su ovim pismom svu braću izvijestiti o svome radu i ohrabriti ih da budu još autentičnijim evangelizatorima.
1. Povijesna utemeljenost franjevačke evangelizacije
Pitanje evangelizacije životno je pitanje Crkve koja u tome računa sa svim svojim članovima.
Pred pojavom patarenstva u našim krajevima u 13. stoljeću, Crkva poziva i šalje upravo franjevce da evangeliziraju i suzbijaju hereze, i daje im ovlasti podizati samostane i crkve te pastoralno djelovati.
Prava i povlastice, koje je Sveta Stolica davala i priznavala franjevcima na dušobrižništvo, i danas ih priznaje, posebno u svojim općim i partikularnim zakonima kao i u Generalnim konstitucijama Reda.
Drugi Vatikanski sabor ponovno je naglasio ne samo pravo nego i dužnost redovnika da pružaju pomoć svojoj crkvenoj hijerarhiji u svim poslovima apostolata, pogotovo ondje gdje to traže potrebe vjernika – na poseban način u vođenju i upravljanju župa (usp. Christus Dominus br. 34-35).
Motu proprio pape Pavla VI. Ecclesiae sanctae daje vlast dijecezanskim biskupima da mogu slobodno povjeravati upravu župa nekoj redovničkoj zajednici. Višim redovničkim poglavarima dano je pravo da bez ikakvoga ograničenja mogu primati upravu župa te da za to nije potrebna dozvola Svete Stolice koja je prije bila propisana.
Budući da su franjevci primili na sebe pravo i dužnost na svekoliku evangelizaciju i da su je kroz stoljeća u svome narodu vršili, smatraju to i danas svojom životnom zadaćom.
2. Eklezijalna svijest franjevačkoga zvanja i poslanja
Po duhu i slovu svoga Utemeljitelja, Red manje brace vidi sav smisao svoga postojanja u organskoj suživljenosti s Crkvom kojoj pripada. Naš Red “nema drugoga poslanja osim onoga primljenoga od Crkve, u skladu s vlastitom karizmom ” (Ivan Pavao II. , Poruka Generalnom kapitulu OFM 1991, br. 5). To pak naše poslanje jest višeslojno. Pozvani smo, naime, da ga na poseban način trajno živimo u nutarnjoj težnji prema svetosti (usp. VC), ali i u naglašenoj želji da naše poslanje bude izraženo prema vani, tj. prema evangelizacijskim zadaćama Crkve, na način sv. Franje koji bijaše obuzet žarom da “osvoji duše”, da “živi za sve”, da “propovijeda narodima riječ Božju”, da bude “glasnik evanđelja” (usp. LM 2,5). On nas je obvezao: “Non sibi soli vivere, sed et aliis proficere!”.
Ovo pitanje, tj. evangelizacijsko djelovanje, Crkva nam danas po Petrovu nasljedniku stavlja na srce kao “unutarnji razlog postojanja” (Ivan Pavao II, Poruka Gen. kapitulu OFM 1991. br. 5).
Izražavamo svoju duboku zelju da kao sinovi sv. Franje budemo potpuno raspoloživi za evangelizacijsko poslanje u mjesnoj i sveopćoj Crkvi, bilo da je riječ o župnom pastoralu, bilo drugim oblicima evangelizacije na koje nas poziva Crkva. S njom koja nas šalje da evangeliziramo s povjerenjem se stavljamo u evangelizacijske zadaće naše i opće Crkve na prijelazu ovoga tisućljeća (usp. Schaluck H., Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem, br. 104). Želimo pomoći našoj Crkvi na putu željkovanoga “novoga proljeća kršćanskoga života” (TMA 18; 20; 21), na što je već živo potaknuo Drugi vatikanski sabor.
3. Evangelizatorsko poslanje
“Red Manje braće, utemeljen od sv. Franje Asiškoga, jest bratstvo” (GGKK čl. 1 &1) i to “evangelizatorsko bratstvo” (CapGen 91,2). Odatle se rađa i naše evangelizatorsko poslanje kao smisao postojanja Reda manje braće. Pri tome valja imati na umu da “nitko ne može evangelizirati ako prije ne dopusti da bude evangeliziran” (GGKK 86).
Naš izvorni oblik evangelizacije jest svjedočenje bratstva jer je evangelizacija “obveza cijeloga bratstva, bez razlike jesu li braća klerici ili laici, i ne stavlja u središte naše brige metode ili institucije ili pastoralne strukture, nego evanđeosku kvalitetu našega života” (CapGen #!91,6).
Na našem je području veliki broj župa povjeren franjevcima. Svjesni svoje karizme i poslušni pozivu Crkve koja nas šalje da odvažno tražimo da se založeno uključimo u novu evangelizciju, u zajedništvu s mjesnom Crkvom (usp. PPOP II, 3,14), želimo:
– proučavati i vrednovati bogatu baštinu franjevačke evangelizacije na našim područjima, ali i današnju prisutnost i djelovanje u povjerenim nam župama. Ohrabreni smo i Papinim riječima da “nemamo samo slavnu povijest koje se treba sjećati, nego i veliku povijest koju treba izgraditi!” (VC 110);
– uvijek njegovati crkvenu dimenziju jer je ona franjevačkom evangelizatorskom bratstvu konstitutivni element. Pri tom imamo na umu da se Franjo, “iako je čvrsto čuvao vjeru u Crkvu, znao očuvati dostatno slobodnim da traži i učvršćuje oblik evanđeoskoga života što mu ga #!je sam Svevišnji objavio da mora živjeti#! /OR 14/” (Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem 93);
– tako evangelizirati da bismo bili istiniti franjevci i zauzeti evangelizatoru
– “tražiti nove oblike i nove načine evangelizacije, u zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom te u vjernosti našoj karizmi” (PPOP 11,3,14)
4. Misijska dimenzija franjevačke karizme
Naš je Red od samih svojih početaka misijski red. Netom su se sv. Franji pridružila prva braca, on s njima odvažno polazi na četiri strane svijeta da cijeli svijet ispuni evanđeljem. U svoje Potvrđeno pravilo stavlja cijelo poglavlje o misijskoj evangelizaciji (PPr 12), a 16. poglavlje Nepotvrđena pravila ostaje sve do danas temeljnim izvorom za razumijevanju novog stila franjevačkog misijskog djelovanja.
Kroz cijelu svoju povijest Red je njegovao ljubav prema misijama tako te skoro nema zemlje ni mjesta na svijetu gdje nije stupila franjevačka noga i gdje nije odjeknulo njihovo svjedočenje evanđelja. I franjevaštvo na našim prostorima, od kojih su neki donedavno bili smatrani misijskim područjem, njegovalo je misijsku dimenziju franjevačkoga poziva i poslanja, pa je i prvi hrvatski svetac franjevac sv. Nikola Tavelić bio misionarom ponajprije u Bosni, a onda misionarom i svjedokom do krvi u Kristovoj Domovini 1391. godine.
Osobiti zamah i novi stil misijske evangelizacije u Redu započeo je 1971. godine na 178. – izvanrednom – Generalnom kapitulu Reda u Medelinu na kojemu su postavljeni temelji današnjega shvaćanja misijske dimenzije našega Reda. Slijedili su različiti drugi dokumenti i projekti Reda koji su imali za cilj buditi misijsku karizmu i u isto vrijeme tako formirati braću da budu svjesnija kako je misijska karizma nešto bitno za puninu franjevačkoga zvanja, te se s pravom smije reci da je svaki brat misionar i da je Red kao takav misionarski, iako službeno ne nosi taj naslov. Znamo da je i Generalni kapitul 1985. godine u Asizu kao jedan do prioriteta uzeo upravo odgoj u misijskome duhu, a to su potvrdili i generalni kapituli u San Diegu (1991.) i Asizu (1997). To je i danas jedan od prioriteta Franjevačkoga reda.
Zahvalni Bogu što je i naše franjevačke provincije blagoslovio misijskim zvanjima tridesetak braće koja svjedoče Krista Gospodina diljem svijeta uspostavljamo i Međuprovincijsko tajništvo za misijsku evangelizaciju (usp. GGSS 51,1-3) koje će se potruditi da animira, koordinira i promiče
nisijsku svijest medu braćom i među vjernicima, napose među franjevačkim trećorecima (FSR) i franjevačkom mladeži (FRAMA), koji su nam osobito povjereni.
Zaglavak
Evangelizacijsko poslanje franjevaca u našim krajevima, ili po kontinentima, gdje franjevci djeluju, želi biti u potpunosti okrenuto Božjemu narodu, predvođenom biskupima. U zajedništvu ciljeva naše Crkve, franjevci žele i danas biti “pravi Kristov znak u svijetu”, te “rječito, a često i šutljivo” založiti se svim silama za “propovijedanje Evanđelja” (VC 25).
U Samoboru, na blagdan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice FSR-a, 17. studenoga 1998.
Provincijalni Ministri OFM
Kongregacija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života
Prot. br. 32344/97
Sveti Oče,
Generalni prokurator Reda male braće moli Vašu svetost da potvrdi dekret o otpuštanju iz spomenutog Reda svećenika Bože RADOŠA, koji je 2. ožujka 1998. donio Generalni ministar, zbog izloženih razloga.
___________________________________________
Kongregacija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života, odvagnuvši zrelo ono što je izloženo, potvrđuje spomenuti dekret o otpuštanju svećenika Bože Radoša, na molbu, prema odredbi kanona 696-700 Zakonika kanonskog prava, zbog njegove nezakonite odsutnosti, uz obdržavanje ostaloga što prema pravu treba obdržavati, prema kan. 701 i 702 Z. K. P.
Bez obzira na bilo što protivno.
Vatikanski grad, 23. ožujka 1998.
Jesus Torres cmf
Podtajnik
O.D. Di Odoardo cp
Predstojnik ureda
PRESLIK ODGOVARA IZVORNIKU
Fr. Antonio Riccio
=====
Kongregacija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života
Prot. br. 32343/97
Sveti Oče,
Generalni prokurator Reda male braće moli Vašu svetost da potvrdi dekret o otpuštanju iz spomenutog Reda svećenika Bonifacija Petra BARBARIĆA, koji je 2. ožujka 1998. donio Generalni ministar, zbog izloženih razloga.
___________________________________________
Kongregacija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života, odvagnuvši zrelo ono što je izloženo, potvrđuje spomenuti dekret o otpuštanju svećenika Bonifacija Petra Barbarića, na molbu, prema odredbi kanona 696-700 Zakonika kanonskog prava, zbog njegove nezakonite odsutnosti, uz obdržavanje ostaloga što prema pravu treba obdržavati, prema kan. 701 i 702 Z. K. P.
Bez obzira na bilo što protivno.
Vatikanski grad, 23. ožujka 1998.
Jesus Torres cmf
Podtajnik
O.D. Di Odoardo cp
Predstojnik ureda
PRESLIK ODGOVARA IZVORNIKU
Fr. Antonio Riccio
====
Generalna prokuratura
Prot. br. 087753
Preuzvišeni gospodine,
Kao što je dogovoreno na sastanku, održanom na Kongregaciji za evangelizaciju naroda 10. studenoga prošloga, dostavljajući Vam Dekrete o otpuštanju iz Reda Bonifacija P. Barbarića i fra Bože Radoša, priopćujem Vam kako se odvijao postupak.
Generalni ministar fra Hermann Schalueck i mostarsko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić bili su odredili da, u provedbi Dekreta Romanis Pontificibus, počevši od 12. svibnja 1996., župa Čapljina, nekoć povjerena Provinciji Uznesenja Blažene Djevice Marije, bude djelotvorno predana na “slobodno raspolaganje” Biskupa. Dosljedno tome nijedan fratar nije bio ovlašten boraviti u župi i vršiti pastoralnu službu. Ovo je bilo priopćeno svim fratrima u Provinciji.
Fra Bonifacije Petar Barbarić i fra Božo Radoš odbijali su premještaj i ustrajno ostajali u Čapljini, unatoč stalnim i uzastopnim auktoritativnim opomenama i intervencijama.
Budući da su u neposlušnosti ustrajali, otpočeo je stoga proces otpuštanja iz Reda. Dne 28. veljače 1998. Generalni je definitorij Reda tajnim i jednodušnim glasovanjem odlučio, prema odredbi kan. 699, § 1, da se otpuste iz Reda male braće fra Bonifacije Barbarić i fra Božo Radoš Provincije Uznesenja BDM u Bosni i Hercegovini.
Konregacija za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života potvrdila je Dekrete o otpuštanju spomenutih fratara dne 23. ožujka 1998.
Budući da nam ne rezultira da su oni kojih se tiče uložili utok u predviđenu roku, Dekreti o otpuštanju imaju kanonski učinak, te stoga fra Bonifacije Petar Barbarić i fra Božo Radoš ne pripadaju više Redu male braće.
S dužnim poštovanjem
Vašoj Preuzvišenosti vrlo odani u Gospodinu
Fr. Antonio Riccio, ofm
Generalni prokurator