Govor apostolskog nuncija nadbiskupa Giulia Einaudia na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu 12. prosinca 1999. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu

Poštovana obitelji Tuđman, Vaša Ekselencijo, akademiče Vlatko Pavletiću, predsjedniče Hrvatskog državnog sabora, gospodine predsjedniče hrvatske Vlade, gospodo ministri, predstavnici Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica, dame i gospodo,
Izražavam svoju zahvalnost gospodinu dr. Mati Graniću, ministru vanjskih poslova što me pozvao da uputim pozdrav Diplomatskoga i konzularnog kora te Međunarodnih organizacija, na ovoj svečanoj komemoraciji u povodu smrti dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske.
Uspomeni predsjednika Franje Tuđmana i njegovom visokom dostojanstvu prvog šefa države, nezavisne i suverene Hrvatske, želim s ganućem i smjernošću izraziti naše poštovanje koje proizlazi iz dvostrukog osjećaja: zahvalnosti i divljenja.
Mi smo zahvalni gospodinu predsjedniku Tuđmanu, jer smo imali čast, kao veleposlanici, njemu u ruke predati svoje vjerodajnice, uživali smo njegovo povjerenje i podršku u obavljanju našeg diplomatskog poslanja. Uvijek nas je primao velikodušno i dobronamjerno kao predstavnike prijateljskih država, otvoren za suradnju i dijalog. U Hrvatskoj uživamo pažljivo, ljubazno i velikodušno gostoprimstvo.
Na početku stvaranja mlade hrvatske države bili smo malobrojni diplomatski predstavnici; u vrijeme mog dolaska u Zagreb u proljeće 1992. bila su samo tri veleposlanika. Ali mlada hrvatska država je rasla i uživala sve veće međunarodno priznanje i usporedo s tim rastao je i broj veleposlanstava koji je danas dosegao brojku 70 ambasada, od kojih 41 djeluje u Zagrebu, a njih 29 imaju sjedišta u drugim državama.
Sve ovo mudro i plodno djelovanje Hrvatske, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, pridonijelo je otvaranju širokog pristupa obitelji naroda i postizanju visokog poštovanja i međusobnog razumijevanja, što zaslužuje naše iskreno divljenje.
Hrvatska sada može računati s ovom, dobro utemeljenom baštinom, i nastaviti svoj put prema širim obzorjima napretka i blagostanja za svoj snažni i radini narod, prosvijetljen i ojačan povijesnim, kulturnim i vjerskim vrijednostima, prema izreci proroka Izaije: “Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima” (Iz.61,11).