Istina je prava novost.

Govor provincijala fra Josipa Blaževića na ispraćaju fra Stanka Duje Mijića

Govor provincijskog ministra Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Josipa Blaževića na kraju sprovodne mise za fra Stanka Duju Mijića, u srijedu 26. siječnja 2022., u crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu.

Ožalošćena rodbino, prijatelji, župljani i poznanici pokojnoga fra Stanka Duje Mijića,
preuzvišeni oče biskupe mons. Ivane Šaško,
draga braćo slovenske provincije, generalni asistentu fra Igore, i vikaru provincije fra Slavko,
braćo svećenici, redovnice, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci,
dragi župljani i vjernici pristigli iz Vinkovaca i okolice,
kršćanska braćo i sestre,

okupili smo se u vjeri da svojom prisutnošću odamo poštovanje i posljednju počast životu i dijelu pokojnog fra Stanka Duje Mijića, a svojim molitvama da od Boga molimo milosrđe za našega preminulog brata koji se u Božje milosrđe žarko uzdao i neumorno ga naviještao svima. Za njega su svi bili Božji, pa se tim riječima obično svakomu i obraćao: „Božja! Božji!“

Njegov život bio je prilično mobilan, obilježen brojnim premještajima i različitim službama, koje ću nastojati predstaviti u glavnim crtama.

***

Dujo Mijić fra Stanko rodio se u Karakašici kraj Sinja od oca Jerka i majke Kate (r. Runje). Piše za sebe da je rođen u gradu Gospe Sinjske i Sinjske Alke, ali već oko datuma njegovog rođenja postoje prijepori. Fra Stanko je tvrdio da je rođen 1. siječnja 1940., a nemarna birokracija ga je upisala 5. siječnja, pa taj datum ostao zabilježen i kao službeni, kako u matičnim knjigama rođenih tako i krštenih. Kršten je 9. siječnja 1940. u župi Čudotvorne Gospe Sinjske, a u istoj župi 30. lipnja 1948. primio je i sakrament svete potvrde. A jer je u to vrijeme Sinjsko franjevačko sjemenište bilo prepuno zvanjima, fra Stanko je 1951. godine završio u sjemeništu franjevaca konventualaca u Zagrebu i to po preporuci svoje učiteljice Katice, pobožne franjevačke trećoredice pri Samostanu sv. Frane u Splitu.

Srednju školu za spremanje svećenika Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu završio je 1960. Prve zavjete položio je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1957. u Cresu, svečane zavjete je položio u Zagrebu 2. srpnja 1965., a za svećenika je zaređen u Splitu 22. kolovoza 1965. Pismom provincijala fra Marijana Žugaja od 14. rujna 1966. dodijeljen je „de familia“ bratstvu zagrebačkog Samostana Svetoga Duha gdje stječe i prava pastoralna iskustva.

Dana 28. lipnja 1967. diplomirao je na KBF-u u Zagrebu te je od 1967. do 1969. vršio službu kapelana i katehista u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu. Od 23. siječnja do 28. kolovoza 1970. vikar je u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama, a od 1970. do 1972. ponovo je vikar i katehist u Zagrebu. Službu upravitelja župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu vršio je od 1972. do 1977., a od 1973. bio je i gvardijan istoimenog samostana.

Na Izvanrednom provincijskom kapitulu 1976. imenovan je predsjednikom provincijske Pastoralne komisije i reizabran u istu službu na slijedećem provincijskom kapitulu. Od 1977. do 1980. bio je član provincijske uprave – definitor, a 1. rujna 1977. dodijeljen je bratstvu Samostana sv. Franje u Cresu. U to vrijeme sazrijeva njegova želja za odlaskom u misije, nadasve mu je na srcu Afrika.

Dana 10. travnja 1978. upućuje i formalnu molbu za odlazak u misije, ali njegovo zdravstveno stanje ne ide mu u prilog, stoga je 27. listopada 1978. dodijeljen za člana Samostanu sv. Frane u Splitu. Od 1980. do 1985. vrši službu župnog vikara, kasnije i župnika Župe sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, te je imenovan i članom Nadbiskupijskog vijeća za katehizaciju. 12. veljače 1983. imenovan je Predsjednikom nadbiskupijskog vijeća za redovništvo i delegatom za redovnice Splitsko-makarske nadbiskupije.

S mandatom na tri godine, 2. veljače 1985., imenovan je članom Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a 25. veljače 1985. i predsjednikom istoga vijeća na dvije godine. Od listopada 1985. do Uskrsa 1986. na ispomoći je u Padovi, a 27. studenoga 1986. imenovan je članom provincijske Komisije za gradnju i očuvanje spomenika kulture.

Od 1986. do 1989. vrši službu gvardijana samostana Svetoga Duha u Zagrebu nakon čega je od 1989. do 1992. bio član zajednice samostana sv. Antuna Padovanskoga u Sisku i vojni kapelan. Od 1992. do 1995. bio je odgojitelj naših bogoslova, a od 1995. do 1998. duhovni asistent postulanata u Zagrebu, omiljeni ispovjednik, pučki misionar, traženi voditelj duhovnih vježbi i individualnih razgovora.

Službu definitora provincije i upravitelja Župe sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku ponovo je vršio od 1998. do 2002. Na provincijskom kapitulu u travnju 2002. izabran je za gvardijana Samostana Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima, a od 2002. do 2006. vrši i službu župnika istoimene župe. Ondje je bio svjedok nemilog i dramatičnog ubojstva našeg mladog redovnika fra Vjekoslava Mičude. Od 2006. do 2010. dodijeljen je za člana Samostanu sv. Frane u Splitu i imenovan župnikom Župe sv. Stjepana pod Borovima. Zatim je od 2010. do 2011. bio gvardijan Samostana sv. Frane u Šibeniku.

Dodijeljen je bratstvu samostana Svetog Duha u Zagrebu 5. listopada 2011, a od 5. lipnja 2013. je član bratstva Samostana sv. Frane u Splitu. 1. kolovoza 2014. pripada bratstvu Samostana sv. Jere u Visu, a 1. rujna 2016. premješten je u Samostan sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima.

Od 12. rujna 2018. pa do smrti živi i djeluje u samostanskom bratstvu Svetoga Duha u Zagrebu.

***

U svome redovničkom i svećeničkom životu fra Stanko Duje Mijić obnašao je razne službe, bio je župni vikar, župnik, odgojitelj i gvardijan, sudjelovao u provincijskoj upravi, bio je član raznih vijeća, voditelj pučkih misija, trodnevnica, duhovnih obnova, duhovnih vježbi svećenicima, a najčešće redovnicama. Bio je višegodišnji suradnik Veritasa–Glasnika sv. Antuna Padovanskoga.

U vrijeme domovinskog rata radio je s vojskom, policijom i braniteljima, od 1992. do 1998. posluživao u Vojnom učilištu u Zagrebu. Iako često krhka zdravlja, založio se za izgradnju crkve i zvonika u župi Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu.

Za sebe piše da je još kao dijete volio pjevati i pisati pjesme. Za života je objavio petnaestak knjiga u kojima obrađuje teme nacionalnog, vjerskog i spolnog identiteta, sabrao je svoja iskustva u nizu primjera iz pastoralnog rada, kristoterapije, životnih priča, zgoda i poezije. Objavio je komentare nedjeljnih čitanja za sve tri liturgijske godine, a iza sebe ostavio i niz neobjavljenih rukopisa.

***

Iz njegove „Kronike“ izdvojio bih tek dvije zgode koje osvjetljavaju duhovni profil ovoga svećenika i redovnika koji izmiče kronologiji i statistici. Evo prvog prizora.

„U međuvremenu, piše fra Stanko u svojoj „Kronici“, javlja mi brat iz Njemačke da mu je supruga oboljela od raka na mozgu i da ide na operaciju, moleći me da mu dođem u posjet, jer je bio silno potresen kao i njegovo dijete od četiri godine. Čim sam predao svoju dužnost odmah sam se uputio u Njemačku. Kad sam sve snimio u srcu i duši, molio sam Boga: „Bože, daj meni njezinu bolest samo da se ona nakon ove operacije vrati zdrava i radosna svojoj obitelji.“ Deset dana sam ostao kod njih, deset dana sam molio i svetu misu prikazivao na tu nakanu u kapeli staračkog doma s našim časnim sestrama, šibenskim franjevkama od Bezgrješne, koje su radile u tom domu, njih je bilo deset. Dok ovo pišem i prepisujem gospođa Marija Mijić je živa i zdrava, a muž joj je Josip umro ljeti 1991. u Karakašici od srca u 44. godini života.“

Druga zgoda odnosi se na fra Stankove teškoće s koncentracijom što je odgodilo njegovo dovršenje studija i diplomiranje. Bilješku je stavio na papir u Splitu 7. travnja 1979. godine. Fra Stanko piše:

„Sjećam se, kad sam na studiju teologije zapao u krizu, kad me je volja, pamćenje sasvim izdalo, da sam onda usrdno molio i zaklinjao Boga Oca: „Daj, Gospode, pomozi jer mi ništa ne ide od ruke…“ Molio sam ga nešto strašno: „Daj mi sada pamet i volju, ali mi je kasnije oduzmi pred smrt…“ Naime, našao sam u životu jednog sveca, da je tako slično molio, da mu dade sada pamet i pamćenje, te da mu ih oduzme dvije/tri godine prije smrti. Tako mu se i dogodilo. Zanijemio je prije smrti dvije godine. Ne znam točno o kojem se svecu radi. Što ako i mene moj Bog tako s tim pohodi? Opet mu hvala! Zar to neće biti još jedan znak u prilog, da se pomirim s time? I ja se mirim. Ni radost ni nada me ne napušta! Vjerujem i ljubim te Gospode! Učini od mene što želiš. Ja sam tvoj!“

***

Drage sestre i braćo!

Svi koji ste s fra Stankom ostali u komunikaciji do njegovih posljednjih dana života zapazili ste da ga je hvatala demencija i posljednje dane više nikoga nije prepoznavao. Kakogod tumačili njegovu dementnost, fra Stanko je za nju molio još kao student i prihvatio ju u vjeri kao čin svoga potpunog predanja života Isusu Kristu da se kao svećenik, i u smrtnoj agoniji, sjedini s Kristovim svećeništvom, Njegovom mukom, smrti i uskrsnućem.

Vaša prisutnost na ovome ispraćaju najbolje su svjedočanstvo što je fra Stanko značio u vašim životima. Svatko od vas u sebi je pohranio vlastito iskustvo u susretu s fra Stankom koji je bio čovjek srca i duha. Volio je Boga i svoje zvanje, domovinu i svoj narod, osobito obitelji, mlade i djecu, kojima se znao približiti na njima razumljivom jeziku, jeziku srca.

Fizičke snage i memorija polako su ga napuštale. Umro je u bolnici Sveti Duh 20. siječnja 2022. u 83. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva.

Hvala medicinskom osoblju i liječnicima Kliničke bolnice „Sveti Duh“ te djelatnicima Doma sv. Josipa u Zagrebu i „Kuće sv. Franje“ u Odri, na skrbi i njezi koju su iskazali našem fra Stanku.

Hvala i svima vama koji ste na razne načine uputili sažalnice povodom fra Stankove smrti, a bili ste brojni.

Na samome kraju izražavam iskrenu zahvalnost preuzvišenom ocu biskupu mons. Ivanu Šašku na predslavljenju euharistije i sprovoda, svima vama na sudjelovanju, osobito vama pristiglima iz udaljenijih mjesta. Završavam omiljenim riječima našega fra Stanka: „Božji, hvala ti za sve!“ Uživao pokoj i mir u Bogu!