Govor provincijala fra Josipa Blaževića na ispraćaju fra Stanka Duje Mijića

Ožalošćena rodbino, prijatelji, župljani i poznanici pokojnoga fra Stanka Duje Mijića,
preuzvišeni oče biskupe mons. Ivane Šaško,
draga braćo slovenske provincije, generalni asistentu fra Igore, i vikaru provincije fra Slavko,
braćo svećenici, redovnice, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci,
dragi župljani i vjernici pristigli iz Vinkovaca i okolice,
kršćanska braćo i sestre,

okupili smo se u vjeri da svojom prisutnošću odamo poštovanje i posljednju počast životu i dijelu pokojnog fra Stanka Duje Mijića, a svojim molitvama da od Boga molimo milosrđe za našega preminulog brata koji se u Božje milosrđe žarko uzdao i neumorno ga naviještao svima. Za njega su svi bili Božji, pa se tim riječima obično svakomu i obraćao: „Božja! Božji!“

Njegov život bio je prilično mobilan, obilježen brojnim premještajima i različitim službama, koje ću nastojati predstaviti u glavnim crtama.

***

Dujo Mijić fra Stanko rodio se u Karakašici kraj Sinja od oca Jerka i majke Kate (r. Runje). Piše za sebe da je rođen u gradu Gospe Sinjske i Sinjske Alke, ali već oko datuma njegovog rođenja postoje prijepori. Fra Stanko je tvrdio da je rođen 1. siječnja 1940., a nemarna birokracija ga je upisala 5. siječnja, pa taj datum ostao zabilježen i kao službeni, kako u matičnim knjigama rođenih tako i krštenih. Kršten je 9. siječnja 1940. u župi Čudotvorne Gospe Sinjske, a u istoj župi 30. lipnja 1948. primio je i sakrament svete potvrde. A jer je u to vrijeme Sinjsko franjevačko sjemenište bilo prepuno zvanjima, fra Stanko je 1951. godine završio u sjemeništu franjevaca konventualaca u Zagrebu i to po preporuci svoje učiteljice Katice, pobožne franjevačke trećoredice pri Samostanu sv. Frane u Splitu.

Srednju školu za spremanje svećenika Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu završio je 1960. Prve zavjete položio je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1957. u Cresu, svečane zavjete je položio u Zagrebu 2. srpnja 1965., a za svećenika je zaređen u Splitu 22. kolovoza 1965. Pismom provincijala fra Marijana Žugaja od 14. rujna 1966. dodijeljen je „de familia“ bratstvu zagrebačkog Samostana Svetoga Duha gdje stječe i prava pastoralna iskustva.

Dana 28. lipnja 1967. diplomirao je na KBF-u u Zagrebu te je od 1967. do 1969. vršio službu kapelana i katehista u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu. Od 23. siječnja do 28. kolovoza 1970. vikar je u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama, a od 1970. do 1972. ponovo je vikar i katehist u Zagrebu. Službu upravitelja župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu vršio je od 1972. do 1977., a od 1973. bio je i gvardijan istoimenog samostana.

Na Izvanrednom provincijskom kapitulu 1976. imenovan je predsjednikom provincijske Pastoralne komisije i reizabran u istu službu na slijedećem provincijskom kapitulu. Od 1977. do 1980. bio je član provincijske uprave – definitor, a 1. rujna 1977. dodijeljen je bratstvu Samostana sv. Franje u Cresu. U to vrijeme sazrijeva njegova želja za odlaskom u misije, nadasve mu je na srcu Afrika.

Dana 10. travnja 1978. upućuje i formalnu molbu za odlazak u misije, ali njegovo zdravstveno stanje ne ide mu u prilog, stoga je 27. listopada 1978. dodijeljen za člana Samostanu sv. Frane u Splitu. Od 1980. do 1985. vrši službu župnog vikara, kasnije i župnika Župe sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, te je imenovan i članom Nadbiskupijskog vijeća za katehizaciju. 12. veljače 1983. imenovan je Predsjednikom nadbiskupijskog vijeća za redovništvo i delegatom za redovnice Splitsko-makarske nadbiskupije.

S mandatom na tri godine, 2. veljače 1985., imenovan je članom Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a 25. veljače 1985. i predsjednikom istoga vijeća na dvije godine. Od listopada 1985. do Uskrsa 1986. na ispomoći je u Padovi, a 27. studenoga 1986. imenovan je članom provincijske Komisije za gradnju i očuvanje spomenika kulture.

Od 1986. do 1989. vrši službu gvardijana samostana Svetoga Duha u Zagrebu nakon čega je od 1989. do 1992. bio član zajednice samostana sv. Antuna Padovanskoga u Sisku i vojni kapelan. Od 1992. do 1995. bio je odgojitelj naših bogoslova, a od 1995. do 1998. duhovni asistent postulanata u Zagrebu, omiljeni ispovjednik, pučki misionar, traženi voditelj duhovnih vježbi i individualnih razgovora.

Službu definitora provincije i upravitelja Župe sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku ponovo je vršio od 1998. do 2002. Na provincijskom kapitulu u travnju 2002. izabran je za gvardijana Samostana Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima, a od 2002. do 2006. vrši i službu župnika istoimene župe. Ondje je bio svjedok nemilog i dramatičnog ubojstva našeg mladog redovnika fra Vjekoslava Mičude. Od 2006. do 2010. dodijeljen je za člana Samostanu sv. Frane u Splitu i imenovan župnikom Župe sv. Stjepana pod Borovima. Zatim je od 2010. do 2011. bio gvardijan Samostana sv. Frane u Šibeniku.

Dodijeljen je bratstvu samostana Svetog Duha u Zagrebu 5. listopada 2011, a od 5. lipnja 2013. je član bratstva Samostana sv. Frane u Splitu. 1. kolovoza 2014. pripada bratstvu Samostana sv. Jere u Visu, a 1. rujna 2016. premješten je u Samostan sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima.

Od 12. rujna 2018. pa do smrti živi i djeluje u samostanskom bratstvu Svetoga Duha u Zagrebu.

***

U svome redovničkom i svećeničkom životu fra Stanko Duje Mijić obnašao je razne službe, bio je župni vikar, župnik, odgojitelj i gvardijan, sudjelovao u provincijskoj upravi, bio je član raznih vijeća, voditelj pučkih misija, trodnevnica, duhovnih obnova, duhovnih vježbi svećenicima, a najčešće redovnicama. Bio je višegodišnji suradnik Veritasa–Glasnika sv. Antuna Padovanskoga.

U vrijeme domovinskog rata radio je s vojskom, policijom i braniteljima, od 1992. do 1998. posluživao u Vojnom učilištu u Zagrebu. Iako često krhka zdravlja, založio se za izgradnju crkve i zvonika u župi Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu.

Za sebe piše da je još kao dijete volio pjevati i pisati pjesme. Za života je objavio petnaestak knjiga u kojima obrađuje teme nacionalnog, vjerskog i spolnog identiteta, sabrao je svoja iskustva u nizu primjera iz pastoralnog rada, kristoterapije, životnih priča, zgoda i poezije. Objavio je komentare nedjeljnih čitanja za sve tri liturgijske godine, a iza sebe ostavio i niz neobjavljenih rukopisa.

***

Iz njegove „Kronike“ izdvojio bih tek dvije zgode koje osvjetljavaju duhovni profil ovoga svećenika i redovnika koji izmiče kronologiji i statistici. Evo prvog prizora.

„U međuvremenu, piše fra Stanko u svojoj „Kronici“, javlja mi brat iz Njemačke da mu je supruga oboljela od raka na mozgu i da ide na operaciju, moleći me da mu dođem u posjet, jer je bio silno potresen kao i njegovo dijete od četiri godine. Čim sam predao svoju dužnost odmah sam se uputio u Njemačku. Kad sam sve snimio u srcu i duši, molio sam Boga: „Bože, daj meni njezinu bolest samo da se ona nakon ove operacije vrati zdrava i radosna svojoj obitelji.“ Deset dana sam ostao kod njih, deset dana sam molio i svetu misu prikazivao na tu nakanu u kapeli staračkog doma s našim časnim sestrama, šibenskim franjevkama od Bezgrješne, koje su radile u tom domu, njih je bilo deset. Dok ovo pišem i prepisujem gospođa Marija Mijić je živa i zdrava, a muž joj je Josip umro ljeti 1991. u Karakašici od srca u 44. godini života.“

Druga zgoda odnosi se na fra Stankove teškoće s koncentracijom što je odgodilo njegovo dovršenje studija i diplomiranje. Bilješku je stavio na papir u Splitu 7. travnja 1979. godine. Fra Stanko piše:

„Sjećam se, kad sam na studiju teologije zapao u krizu, kad me je volja, pamćenje sasvim izdalo, da sam onda usrdno molio i zaklinjao Boga Oca: „Daj, Gospode, pomozi jer mi ništa ne ide od ruke…“ Molio sam ga nešto strašno: „Daj mi sada pamet i volju, ali mi je kasnije oduzmi pred smrt…“ Naime, našao sam u životu jednog sveca, da je tako slično molio, da mu dade sada pamet i pamćenje, te da mu ih oduzme dvije/tri godine prije smrti. Tako mu se i dogodilo. Zanijemio je prije smrti dvije godine. Ne znam točno o kojem se svecu radi. Što ako i mene moj Bog tako s tim pohodi? Opet mu hvala! Zar to neće biti još jedan znak u prilog, da se pomirim s time? I ja se mirim. Ni radost ni nada me ne napušta! Vjerujem i ljubim te Gospode! Učini od mene što želiš. Ja sam tvoj!“

***

Drage sestre i braćo!

Svi koji ste s fra Stankom ostali u komunikaciji do njegovih posljednjih dana života zapazili ste da ga je hvatala demencija i posljednje dane više nikoga nije prepoznavao. Kakogod tumačili njegovu dementnost, fra Stanko je za nju molio još kao student i prihvatio ju u vjeri kao čin svoga potpunog predanja života Isusu Kristu da se kao svećenik, i u smrtnoj agoniji, sjedini s Kristovim svećeništvom, Njegovom mukom, smrti i uskrsnućem.

Vaša prisutnost na ovome ispraćaju najbolje su svjedočanstvo što je fra Stanko značio u vašim životima. Svatko od vas u sebi je pohranio vlastito iskustvo u susretu s fra Stankom koji je bio čovjek srca i duha. Volio je Boga i svoje zvanje, domovinu i svoj narod, osobito obitelji, mlade i djecu, kojima se znao približiti na njima razumljivom jeziku, jeziku srca.

Fizičke snage i memorija polako su ga napuštale. Umro je u bolnici Sveti Duh 20. siječnja 2022. u 83. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva.

Hvala medicinskom osoblju i liječnicima Kliničke bolnice „Sveti Duh“ te djelatnicima Doma sv. Josipa u Zagrebu i „Kuće sv. Franje“ u Odri, na skrbi i njezi koju su iskazali našem fra Stanku.

Hvala i svima vama koji ste na razne načine uputili sažalnice povodom fra Stankove smrti, a bili ste brojni.

Na samome kraju izražavam iskrenu zahvalnost preuzvišenom ocu biskupu mons. Ivanu Šašku na predslavljenju euharistije i sprovoda, svima vama na sudjelovanju, osobito vama pristiglima iz udaljenijih mjesta. Završavam omiljenim riječima našega fra Stanka: „Božji, hvala ti za sve!“ Uživao pokoj i mir u Bogu!