Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Rijeci

Članica organizacijskog tima Hoda za život, obitelj i Hrvatsku u Rijeci Lidija Bulešić Mijatović istaknula je da se i ove godine hodalo kako bi se iskazala ljubav prema životu, obitelji i ljubav prema domovini Hrvatskoj.

„Ovom prilikom posebno želimo zahvaliti našim braniteljima i njihovim obiteljima – onima koji su dali svoje živote, zdravlje i srce za slobodnu Hrvatsku. Vi ste osigurali slobodu našeg djelovanja u civilnom društvu i zalaganja za pravo na život svakog čovjeka! Osigurali ste nam da danas možemo biti ovdje i ustrajati u istini koja nas obvezuje i pred kojom ne smijemo zatvarati oči – svaki ljudski život počinje začećem!“, istaknula je Bulešić Mijatović.

Članica organizacijskog tima Katarina Štambuk istaknula je da su se građani Rijeke okupili potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci. „Također, okupljeni smo oko znanstvene činjenice da čovjekov život započinje začećem. Činjenice koju poznaje svaki udžbenik iz biologije i koju su potvrdili svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj! Danas, kada živimo u demokraciji, imamo obvezu boriti se za poštivanje prava na život svakog čovjeka i naša je dužnost biti glas onih koji glasa nemaju.

Nažalost, u Hrvatskom saboru postoje zastupnici koji se zalažu za usmrćivanje nerođenog djeteta do poroda, diskriminirajući pritom bolesnu djecu u odnosu na zdravu. Potpuno je jasno da je potrebno promijeniti zakon o pobačaju star 45 godina i zato želimo zakonski okvir koji štiti ljudska prava u 21. stoljeću, a podrazumijeva i zaštitu prava na život od začeća do prirodne smrti. Očekujemo zakon koji štiti pravo na život nerođenog djeteta, poštujući najnovije znanstvene spoznaje. Želimo zakon koji jača ženu! Jer nema slobode izbora kada nekoga netko ili nešto tjera na pobačaj.

Posebno bih istaknula važnost zaštite žena. Statistike pokazuju da su dvije trećine žena koje su učinile pobačaj, to učinile zbog teške ekonomske situacije ili pritiska okoline.

Pobačaj nije ljudsko pravo, međutim, pravo na život jest temeljno ljudsko pravo, zaštićeno 3. člankom UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Pobačaj ne predstavlja zdravstvenu skrb za žene, za žene skrbimo tako što ćemo im osigurati svaki oblik ekonomske, društvene i socijalne zaštite, kako bi mogle u miru i sigurnosti uživati u prvih devet mjeseci života svoga djeteta, dok njegovo srce kuca pod njenim!“, naglasila je Štambuk.

O otvorenosti životu svojih roditelja svjedočila je studentica druge godine na Sveučilištu u Rijeci Mara Jurković.

„Danas ne bih stajala pred vama da su moji roditelji prihvatili preporuke ginekologa i nekih ljudi u njihovom okruženju da prekinu moj život, da naprave feticid. Mojoj je majci u 25. tjednu trudnoće puknuo vodenjak kao komplikacija bakterijske infekcije. Na pregledu u bolnici mojim su roditeljima rekli da su u opasnosti i majka i dijete. I prognozirali da ću se, ako uspijem preživjeti, roditi s brojnim poteškoćama − gluha, slijepa, da neću moći hodati… Tu je krenuo i nagovor da se ne rodim zbog mogućih oštećenja koja bi mogla nastati. Moja je majka odbila ideju o feticidu, prekidu mog života. Tata i ona su, unatoč zabrinutosti, strahu, činjenici da su imali kod kuće dvoje male djece, rekli da sam i ja njihovo dijete i da se žele boriti za moj život bez obzira na moguća oštećenja ili bolesti.

Hvala im na tome. Hvala im na borbi za moj život! Jer, tko će se boriti za dijete ako ne majka i otac? Tko će vidjeti vrijednost i ljepotu u čovjeku koji će možda imati zdravstvenih problema ako ne njegovi najbliži? Hvala mojim roditeljima koji nisu odustali od mene. Cijelo moje djetinjstvo moji su se roditelji nastavili boriti za mene. Kao što su štitili moj život tijekom trudnoće, nastavili su to činiti i nakon poroda. Danas živim samostalno, u drugom gradu. Radujem se životu. Studiram. I nastojim svima drugima vratiti ljubav i brigu koju sam dobila.

Hvala svima vama koji glasno hodate protiv diskriminiranja zdrave i bolesne nerođene djece. Drago mi je da sam i ja danas primjer koji može posvjedočiti da je svaki život vrijedan življenja. Nastavimo se zajedno boriti za pravo na život svakog djeteta!“, istaknula je Jurković.

Koordinator organizacijskog tima Ante Bekavac istaknuo je da dijete tijekom prvih 9 mjeseci svog života treba na poseban način majčinu ljubav i zaštitu.

„Već od 18. dana imali smo srce koje kuca. Od 8. tjedna svi organi djeteta su formirani, s 10 tjedana dijete ima jedinstveni otisak prsta! Tužna je činjenica da prilikom pobačaja dijete osjeća bol.

Ponosni smo na ovogodišnji Hod za život u našoj Rijeci. Ulicama našega grada hodalo se za zaštitu svakog života od začeća do prirodne smrti. Slavi se život, pronoseći jasnu poruku kako nam je svaki život važan! Ovaj snažan pokret – Hod za život, obitelj i Hrvatsku, pokazuje kako iz godine u godinu, osim rastućeg broja ljudi koji dolaze na Hod, raste i broj gradova u kojima se organizira. To nas raduje, unosi optimizam, to je ustvari i očekivano, jer to je ona Hrvatska prema kojoj mi želimo ići. Želimo da nam Hrvatska bude zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti.

Želimo da sve ove navedene činjenice, ova stvarnost, bude poznata svakoj ženi i muškarcu u Hrvatskoj. Pobačaj zaustavlja otkucaje srca. Ne želimo da se ijednoj osobi nasilno zaustavljaju otkucaji srca. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako je dijete željeno od nekoga“, istaknuo je Bekavac.

Članica organizacijskog tima Kristina Tadić istaknula je da je taj miroljubivi hod za sve one žene koje trebaju podršku, ljubav i pomoć.

„Nikada, baš nikada ne pomažemo majci, tako da joj pomognemo da prekine život svoga djeteta. Uvijek pomažemo ženi kada joj pomognemo da zaštiti život svoga sina ili kćeri. Trudnica je već majka“, istaknula je Tadić.

Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Sisku

Članovi organizacijskog tima Hoda za život, obitelj i Hrvatsku u Sisku Ivana Šarčević i Karlo Rapljan istaknuli su da se i ove godine hodalo kako bi se iskazala ljubav prema životu, obitelji i ljubav prema Hrvatskoj!

Posebno su zahvalili braniteljima i njihovim obiteljima – onima koji su dali svoje živote, zdravlje i srce za slobodnu Hrvatsku.

Članica organizacijskog tima Terezija Tržić istaknula je da su se građani Siska okupili potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci.

O otvorenosti životu svjedočila je obitelj Fran.

„Kao roditelji četvero djece samo možemo reći: život je bogatstvo. Kako je naša obitelj rasla, sve smo više učili da je svako dijete jedinstveno. Svako dijete je bogatstvo i svatko od njih nas je mnogo naučilo. Gledamo ih kako su cjelovita bića. Narasli od one malene točkice na ultrazvuku do jedinstvenih bića sa svojim emocijama, idejama, željama, darovima… i tome se samo možemo iskreno diviti. Jedino što je bitno je ljubav. Ljubav je motiv, pokretač. Pokreće te da ideš dalje. Kako bi naš život bio siromašan da ga oni ne obogaćuju! Male ruke oko vrata i jedan ‘volim te’. Što ti više treba? Raduje svaki njihov napredak, mali ili veliki uspjeh.

Dajmo potporu trudnicama, majkama, dajmo potporu najosjetljivijima! Neka se svaka trudnica ima kome obratiti, neka svaka ima podršku. Da ne strahuje za egzistenciju, da u trudnoći ne ostane bez posla. Obitelji trebaju potporu društva, u svakom pogledu. Prava zaposlenih trudnica, roditeljska prava, naknade i potpore, uvijek ima prostora za poboljšanjem. Odvaži se ući u borbu jer više je onog lijepog nego onog što je teško. Možemo samo zaključiti: kad god smo davali ljubav, uvijek je vrijedilo!“, istaknula je obitelj Fran.

Koordinator organizacijskog tima Boris Prpić istaknuo je između ostaloga da dijete tijekom prvih 9 mjeseci svog života treba na poseban način majčinu ljubav i zaštitu.

„Ponosni smo na  ovogodišnji Hod za život u našem Sisku. Ulicama našega grada hodalo se za zaštitu svakog života od začeća do prirodne smrti, slavi se život, pronoseći jasnu poruku kako nam je svaki život važan“, rekao je.

Članica organizacijskog tima Vlatka Vukelić naglasila je da je to hod za sve one žene koje trebaju podršku, ljubav i pomoć!

Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Splitu

„Ne smijemo nikada zaboraviti žrtvu naših roditelja, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. Jer ta je generacija dosanjala stoljetni san slobodne Hrvatske. Jer ta braniteljska generacija je ona generacija kojoj smo neizmjerno zahvalni. Koji su nama danas omogućili da budemo ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, slobodni Hrvati i Hrvatice. Kurt Cobain, glazbenik koji je, nažalost prerano preminuo, kada je dobio svoju kćer, kada ju je prvi puta uzeo u svoje dijete, izjavio je da je biti otac najbolji osjećaj u njegovom životu.

I vjerujem da mi, koji smo imali tu sreću uzeti svoju djecu u svoje naručje, a bez da im posvećujemo ikakva priznanja ili nagrade upravo zato jer ih možemo uzeti u naručje, možemo isto reći. Nema boljeg osjećaja od toga. A to je zato jer nema veće vrijednosti od te koju u tom trenutku držimo u rukama. Kao da držimo čitav svijet. I stvarno – držeći u rukama svoje dijete, uistinu držimo u svojim rukama čitav svoj svijet. Nas dvoje, mama i tata, kada držimo na svojim rukama i odgojem podižemo svoju djecu, stvarno držimo na svojim rukama i podižemo čitav jedan svijet. I zato smo danas tu – da zaštitimo i održimo taj svijet na životu“, rekao je Bruno Petrušić.

Supruga, majka i baka Mladenka Mihanović podijelila je teško iskustvo pobačaja, želeći na taj način pomoći drugim ženama, majkama, očevima…

„Bila sam na izvoru svih ‘novosti protiv života’, ali nažalost nisam uspjela zaštiti život svoga djeteta. Duboku bol što je nisam zagrlila, poljubila i što danas nemam uz sebe, naše drugo dijete – osjećam i danas. Svaki dan. Da je tada barem bio netko tko bi me ohrabrio, tko bi mi rekao – nemoj pobaciti! Pa to je najvrijednije što možeš stvoriti kroz cijeli svoj život! Ima rješenja! Sve će biti dobro. Da mi je barem netko rekao da srce mog djeteta kuca od 18. dana, pokazao mi fotografije nerođenog djeteta i rekao: ‘Ne zaustavljaj otkucaje njegovog srca. Samo daj mu ljubav!’ Zato ja danas stojim ovdje pred vama. Da neka žena koja je danas u istoj situaciji kao ja tada ne ponovi moju pogrešku. Da pruži zaštitu i ljubav svom sinu ili kćeri“, posvjedočila je.

Vjeroučiteljica Maja Dumančić, podijelila je svoje iskustvo neplodnosti i otvorenosti životu kroz udomiteljstvo.

„Željeli smo, dok još možemo, pružiti ljubav i pažnju koju nismo imali priliku dati svojoj djeci. To se dogodilo na vrlo neobičan način − jednim susretom u čekaonici kod ginekologa. Sumnjala sam da sam trudna, pa sam otišla kod ginekologa na pregled. Kod ginekologa sam u čekaonici upoznala djevojku koja je bila zbunjena i uplašena. Došla je raditi preko ljeta sezonski posao. Posumnjala je da je trudna i odmah je rekla da će ga pobaciti. Mislila je da nema drugog izbora, da će je se obitelj odreći, a dečka nije bilo briga… Pokušala sam je malo ohrabriti i onako, spontano, predložila joj da dijete rodi i da ga meni.

Zanimljivo je kako je ta djevojka bila uvjerena da nema drugog izbora osim pobaciti svoje dijete! Njezini prijatelji su joj bili spremni dati podršku − ako pobaci. Bili su spremni skupiti novce i platiti joj put i pobačaj. Znači, bili su u stanju odvojiti 3-4 tisuće kuna za to, ali ne i za prvu pomoć za dijete (kolica, pelene…), tj. za osnovne potrebe tog malog bića koje je nosila pod svojim srcem.

I tako je taj mali anđelak pokrenuo lavinu i u našim životima. Mama ga je zadržala. Jedno vrijeme je bila u kući Betlehem. A onda su baka i djed prihvatili svog unuka i sad živi kao mali kraljević. Ja sam mu krsna kuma. Bio je to jedan od sretnijih dana u mom životu. Sve do nedavno ga otac nije htio prihvatiti. No, i to se promijenilo. Na 6. rođendan ga je prvi put vidio. A za ovaj Uskrs su mama i on bili u posjeti cijeloj očevoj obitelji.

Muž i ja smo se nakon tog susreta brzo odlučili prijaviti za udomiteljstvo. Nakon par mjeseci, k nama je privremeno stigao jedan prekrasan i vedar dječak i donio sreću u naš dom. Tad je imao 8 godina, veselu narav i bio uistinu divan dječak. Kod nas je bio 3 mjeseca, završio je drugi razred, popravio ocjene, i (po riječima socijalne radnice) naučio što je prava ljubav i toplina u obitelji.

Par mjeseci kasnije, zvali su nas opet i upoznali smo dva brata: Lovro (3 i pol godine) i Valentino (dvije i pol godine). Osvojili su nas na prvu. Imali smo s njima mjesec dana prilagodbe. Često smo išli u Split u dom Maestral kako bi bili s njima. Naši Lovro i Valentino sad već idu u školu; 1. i 2. razred i zaista su super dečki. Dar su ne samo nama, nego i našoj obitelji, župi i cijelom selu“, istaknula je Dumančić.

Na Hodu za život, obitelj i Hrvatsku poslana je poruka podrške svakoj majci pjesmom Velimira Vele Raspudića „Pusti me da živim“.