Propovijed: Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Ez 37,1-14; Ps 23 (22), 1-3a. 3b-4. 5.6; Redak prije evanđelja: Iv 6,39; Evanđelje: Iv 6,37-40.

Draga braćo i sestre!

1. Dolina puna kostiju

„S gubilišta poruka mira“ središnja je nit vodilja propovijedi što ju je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić održao 1991. godine na ovome mjestu velikih stradanja hrvatskoga naroda. Kardinalova poruka upućuje nas prema istini koja vraća dostojanstvo živom i mrtvom čovjeku, tihoj molitvi koja pamti i nadi koja otvara put miru. U sličnome položaju našao se i starozavjetni prorok Ezekiel koji donosi prispodobu o dolini punoj suhih kostiju: „Gospodin me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju.“ Bilo ih je veoma mnogo i bile su sasvim suhe. Pred tim prizorom Bog ga pita: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ (Ez 37,3).

Neka nam stručni poznavatelji Svetoga pisma i vrsni povjesničari – znanstvenici naših dana pomognu odgovoriti na pitanje je li više suhih kostiju bilo u viđenju pred starozavjetnim prorokom Ezekielom ili ih je više skriveno u grobištima s kraja i nakon Drugog svjetskoga rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama bivše jugoslavenske zajednice. Suhe kosti naših sunarodnjaka i drugih ljudi polagano i nezaustavljivo se pokazuju, izranjaju iz podzemlja, izlaze na vidjelo, nijemo progovaraju, postavljaju pitanja, traže odgovore…

Stojimo danas pred pet stotina ekshumiranih ljudskih kostura iz četiri grobišta na području Slovenije: lokacija Trebče, lokacija Podstenice – Jama v Rugarskih klancih, grobište Košnica pri Celju i lokacija Cerklje ob Krki. Nakon osamdeset i jedne godine stigli su u Hrvatsku i danas ih polažemo u grobnicu kod kapelice Muke Isusove u Maclju. Raduje nas činjenica da i oni konačno imaju pravo na grob, molitveni spomen i svoje ljudsko dostojanstvo.

Desetljećima nisu imali grob nad kojim bi netko zastao, zapalio svijeću i izgovorio molitvu. Zatočeni, izmučeni, umoreni bez suda samo zato što su drugačije mislili i željeli, bačeni su u jame, vrtače, skriveni i zatrpani u rovove, kao najopasniji otpad o kojemu nitko ništa ne smije znati. Ipak, „teško je ugušiti sjećanje… jedini totalitarni sustav koji je to ozbiljno pokušao bio je ujedno i najambiciozniji i najkrvaviji: marksizam-lenjinizam. Kad vlast uspije terorom spriječiti svaku raspravu, ona se zavarava da je uspjela potisnuti i pojedinačna sjećanja, kojima je ipak najmanja mogućnost dovoljna da oblikuje kolektivnu svijest. Netko je nešto vidio ili čuo i nikad to nije zaboravio; nekoga počinitelja možda grize savjest; neki posve nevezan događaj (primjerice, izgradnja autoceste 90-ih godina 20. stoljeća kad je riječ o grobnici u Teznom) razotkrije ostatke žrtava.“ … „Duhovi prošlosti na kraju se ipak dovuku iz špilja, jama i rovova, gdje su bili zaboravljeni, da se s njima suoči sadašnjica“[1]. Nažalost, ni danas ne znamo njihova imena, a toliko ih želimo doznati. Njihove obitelji nisu znale niti znaju gdje počivaju. Od njih su ostale suhe kosti i mnoštvo pitanja na koja tražimo odgovore.

Ezekielovo viđenje bilo je upućeno narodu koji je izgubio domovinu, slobodu i nadu: „Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!“ (Ez 37,11). Činilo se da su izbrisani iz povijesti.

Ali gdje čovjek vidi kosti, Bog vidi osobu; gdje povijest vidi broj, Bog vidi lice; gdje ljudi prestaju tražiti, Bog ne prestaje pamtiti. Zato se danas zaustavljamo pred ovim suhim kostima, molimo za njihove duše i polažemo ih u brižno pripravljeni grob.

2. Čovjek je slika Božja

Antropološka i forenzička istraživanja mogu utvrditi dob i spol, prepoznati ozljede te analizirati pronađene predmete. Dragocjena su jer nas približavaju povijesnoj istini. Kršćanska antropologija ide i dalje te pita: tko je čovjek? Odgovor nalazimo na prvim stranicama Svetoga pisma: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka; na sliku Božju on ga stvori“ (Post 1,27). Čovjek nije tek dio neke skupine, broj u izvješću ili ostatak pronađen u zemlji. Svaki je čovjek jedinstven, stvoren na sliku Božju. I njemu je povjeren na upravljanje Edenski vrt – ova zemlja – od stvaranja svijeta do njegova kraja (usp. Post 1,26–31).

Ove su kosti pripadale ljudima koji su imali svoja lica i imena, roditelje, zavičaj i dom; očeve i majke, možda supružnike i djecu. Imali su nade i planove. Netko ih je čekao i nadao se da će se vratiti. Netko je umro ne saznavši gdje počivaju. Njihova su nam imena nepoznata. Ali nijedno od njih nije nepoznato Bogu.

Pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ne daju država, vlast, odora ni politička pripadnost, ni partija ni stranka, pa ga ne mogu ni oduzeti. Dignitatis humanae podsjeća da se ono spoznaje Božjom riječju i razumom te da prava koja iz njega izviru trebaju biti priznata u pravnom poretku (usp. br. 2). Ne ovisi, dakle, ljudsko dostojanstvo o tome pripada li čovjek pobjednicima ili poraženima, je li mu ime zapisano ili izbrisano. Uskratiti čovjeku grob znači i nakon smrti uskraćivati mu mjesto u ljudskom sjećanju. Današnjim ukopom ovim pokojnicima vraćamo ono što im pripada: više nisu skrivene i zaboravljene kosti, nego pokojni ljudi – osobe za koje se moli na konkretnome mjestu i kojima se iskazuje pijetet.

3. „Nikoga neću izgubiti“

U Evanđelju Isus govori: „Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,39). Povijest može izgubiti trag čovjeka; vlast, nažalost, može izbrisati ime, zatvoriti arhive i prikriti grobnicu; obitelji mogu desetljećima tražiti odgovor. Ali Krist kaže: „Nikoga neću izgubiti.“

Za nas su ovo bezimene, nevine žrtve poratnog komunističkoga nasilja nakon Drugoga svjetskog rata. Za Boga je svaki od njih osoba koju je pozvao u život i pratio. On zna njihova imena, poznaje njihove posljednje trenutke i čuo je riječi koje nitko drugi nije čuo.

Zato s njima i za njih u duhu ponavljamo: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom“ (Ps 23,4). U dolini smrti psalmist više ne govori samo o Bogu nego Bogu: „Ti si sa mnom.“ Kada nestane ljudska blizina, ostaje Božja prisutnost.

Današnjim obredom skrivenim grobištima suprotstavljamo život, zaboravu spomen, nasilju molitvu, a bezimenosti Kristovo obećanje: „Nikoga neću izgubiti.“ Povratak ovih pokojnika u domovinu nije samo zemljopisni povratak. Molimo da bude i njihov dolazak u konačni dom o kojem govori psalmist: „U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge“ (Ps 23,6).

4. „Otvorit ću vaše grobove“

Bog preko proroka Ezekiela obećava: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj“ (Ez 37,12). Krist u Evanđelju dovršava to obećanje: „Ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6,40).

Drugi vatikanski koncil podsjeća: „Pred smrću zagonetka ljudskoga života postaje najveća“, ali odmah svjedoči da je Krist svojom smrću pobijedio smrt i otvorio nam nadu istinskoga života u Bogu (usp. GS, br. 18). Zato polaganje tijela u zemlju za kršćanina nije predaja ni konačna pobjeda smrti. To je čin vjere da život ne završava grobom.

Sprovodni obrednik nad grobom kaže da ljudsko tijelo predajemo zemlji od koje je uzeto, ali i da je Krist uskrsnuo te da će preobraziti naše smrtno tijelo. Posljednji pozdrav neka bude znak ljubavi koji ublažava bol i učvršćuje nadu. To danas želimo učiniti za ovih pet stotina pokojnika.

Sjećanje na pokojne obveza je nas živih. Poziva nas da strpljivo tražimo istinu i svakom pokojniku omogućimo dostojan grob. Zrelo se društvo ne boji arhiva, znanstvenih istraživanja ni činjenica. Istinu ne tražimo radi novih podjela, nego da obitelji dobiju odgovore, da se pokojnicima, gdje je moguće, vrate imena i da zajednica stekne pravednije i mirnije pamćenje. Predsjednici komisija Iustitia et pax triju biskupskih konferencija – Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine – u zajedničkoj izjavi iz 2008. godine kažu: „Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u „drugoj fazi revolucije“ obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike. Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i „prava“ na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine.“[2]

Pred ovim grobom učimo da nijedna ideologija nije važnija od čovjeka. Istina nam je potrebna radi pravednosti, a pravednost otvara put pomirenju i miru. Najdostojniji spomen mrtvima jest život u kojem poštujemo žive. Ovim su ljudima bili oduzeti život, ime i grob, ali ne i mjesto u Božjem pamćenju. Povjeravamo ih Kristu, Dobrom Pastiru, koji ih je pratio dolinom smrti. Neka ih uvede u Očev dom i ispuni svoje obećanje da nikoga neće izgubiti, nego uskrisiti u posljednji dan.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen.

[1] Robin Harris, Prekid dugotrajne šutnje, u: Mitja Ferenc i Uroš Košir, Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, Školska knjiga, Zagreb, 2026., str. 688.

[2] Izjava komisije „Iustitia et pax“ iz 2008. godine o stradanjima i prikrivenim grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća o pravu na grob i o dužnosti pijeteta, u: Mitja Ferenc i Uroš Košir, Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, Školska knjiga, Zagreb, 2026., str. 695.