Homilija biskupa Šaška na misi za Sinodu i žrtve ratova u Ukrajini i Svetoj zemlji

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju blagdana Katedre sv. Petra apostola
prigodom molitve Crkve u Europi na zajedničke nakane:
za Sinodu o sinodalnosti i za žrtve ratova u Ukrajini i Svetoj zemlji
(poticaj Vijeća europskih biskupskih konferencija, CCEE)
Kapela u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije
Četvrtak, 22. veljače 2024. u 7.30 sati

Draga braćo i sestre, mir vama!

Ovaj prostor kapelice u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije danas je iznimno bogat prisutnostima; prepun, a nije tijesan. Zajedno smo s Kristom, okupljeni njegovim Duhom, mi, braća svećenici, sestre redovnice, službenici i služitelji u našoj Konferenciji, ali jutros su u ovome posebnom zajedništvu molitve i slavlja i ljudi povezani radijskim prijenosom Hrvatskoga katoličkog radija.

I više od toga! U ovome je slavlju molitveno prisutna cijela Crkva u Europi. Ona nam povjerava da mi, vjernici u Hrvatskoj, danas nebeskomu Ocu prinesemo molitvu hvale i prošnje, osobito za Sinodu, za zajednički hod Crkve, i za mir, povezani sa žrtvama ratnoga nasilja u Ukrajini i u Svetoj zemlji.

Možda će nekomu izgledati da su te dvije velike nakane previše raznorodne za jedno slavlje, ali je dovoljno spomenuti se da uvijek slavimo isto Kristovo otajstvo koje povezuje Stvaranje i Otkupljenje, križ i uskrsnuće, dar Duha i po njemu život Crkve u prolaznosti i u vječnosti.

Osim toga, naša se jutrošnja molitva uzdiže k Bogu na blagdan Katedre sv. Petra koji također zadivljujuće, premda ne očito, spaja jezgru crkvenosti i zauzetost za mir.

Braćo i sestre, u naša zemaljska traženja i zabrinutosti ulazi nebeska ljepota. Da bismo za nekoga ili nešto istinski molili, znamo da je potrebna ljubav koja u sebi nosi i odgovornost.

Upravo takva molitva, koja otklanja sebičnost, ima snagu preobrazbe, jer otvara živote prepoznavanju Božje blizine i njegova djelovanja.

A ponad svega predivno je živjeti sigurnost vjere i osjetiti da u Crkvi uvijek netko za nas moli, za svakoga se nađe mjesta i nitko nije napušten. Istina je to puna utjehe koja nas pridiže u svakoj nevolji i tješi u našim slabostima.

Obnovimo, stoga, svoje pouzdanje u Kristov dar molitve, ispovjedimo da je Krist utjelovljeno Očevo milosrđe i naš Spasitelj, priznajmo svoje grijehe znajući da Bog vidi raskajana srca i da čuje vapaje poniznih.

Homilija

Liturgijska čitanja:

1Pt 5, 1-4; Ps 23, 1-6; Mt 16, 13-19

Braćo i sestre u Kristu

1. Nije li nadahnjujuća spoznaja da Božju riječ koju smo mi upravo slušali, danas, diljem svijeta, slušaju milijuni vjernika s kojima dijelimo isti obredni jezik?

Iste misli, ista Radosna vijest, u svojoj blagosti i prodornosti, u svojoj zahtjevnosti koja uznemiruje i u sigurnoj nadi koja daje spokoj; ista Riječ ostavlja trag u srcima katoličkih vjernika koji u Petrovoj katedri pronalaze uporište, razmatrajući dar Učiteljstva u dragocjenosti papinske službe i u važnosti svojih katedrala.

Ista Božja riječ u svojoj istinitosti prožima ljude u tako različitim životnim okolnostima. Kakav je okus i miris, kakav je zvuk današnjega psalma pomiješan s parajućim zavijanjem sirena u ukrajinskim gradovima? Što može bolje provjeriti koliko je duboka riječ da je Gospodin moj pastir i da ni u čemu ne oskudijevam od ljudi koji ne znaju hoće li danas doći do malo hrane i vode za sebe i za svoju djecu? Neće preskočiti redak o zelenim poljanama i odmoru ni oni koji vide samo blato rovova i ugasle oči pokraj izgorjele tenkovske kupole.

I čovjek koji danas živi radost u prolaznomu blagostanju osjetit će da je u tim kiticama neizostavna ispovijed: da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom.

2. Taj psalam koji povezuje riječi iz Poslanice apostola Petra i objaviteljski razgovor u Cezareji Filipovoj, pjeva o otajstvu ljudskoga života i poput karike povezuje našu čežnju za radosnim hodom Crkve i čežnju za mirom u svim odnosima, danas osobito međunarodnim.

Ponajprije skrećem pozornost da su u današnjemu psalmu, po sadržajima neiscrpnom, česte slike gibanja, rekli bismo sinodske: voditi na vrutke, upravljati stazama, proći dolinom smrti, milost koja prati.

Gdje se zajedno hoda nužno se i komunicira, makar šutnjom. Gdje se zajedno hoda postoji upućenost jednih na druge; premda smo svjesni da blizina rađa i napetosti, u Psalmu postoji Božja prisutnost, zazivana i primijećena, koja tu napetost ublažava i dokida.

Istodobno, poput ravnovjesja, čitamo o mirnoći, o boravljenju: Gospodin daje odmora; krijepi dušu; prostire gozbeni stol; daje prebivati kroz mnoge dane. To dvoje leži u dnu ovoga blagdana: gibanje i boravljenje.

3. Dakle, iz naslova današnjega blagdana Katedre moglo bi se zaključiti da kao Crkva razmatramo i slavimo jedan predmet, odnosno sastavnicu liturgijskoga prostora. Istina je da su s našim slavljima uvijek blisko povezani i određeni predmeti koji upućuju na otajstvene događaje i susrete pa je tako i s Apostolovom katedrom, kako u Antiohiji tako i u Rimu.

No, u tome simbolu naglasak je na poslanju i na službi koju je Isus povjerio Petru, da on i njegovi nasljednici budu vidljivi temelj, utjelovljeno načelo jedinstva Crkve. U Katedri čitamo: uporište, postojanost, čvrstu mirnoću, ali i: poslanje, hod, neprestano gibanje vođeno Božjim Duhom.

Danas očito da prva asocijacija na riječ ‘katedra’ nije ni ona apostola Petra niti biskupska sjedišta u katedralama. Prevladavajući okvir je sveučilišni, ali znamo da se u toj slikovitosti misli na razna mjesta koja su postala stvarni ili željeni autoriteti.

Kaže se da se na katedrama rađaju, da s katedra dolaze revolucije i ratovi. Nije se teško s time složiti, osobito ako katedra izgubi odrednicu životnoga hoda i usudi se zanemariti životnost. Tada se rađaju ideologije koje život umanjuju, gase, što je ujedno i suprotnost smislu i značenju autoriteta, što doslovno znači povećanje, razvoj, ‘rast’.

4. Pisani izvornik današnjega Evanđelja nudi nam dvije riječi s jednakim početkom (prilogom kata) koje nam mogu pomoći u molitvi tijekom dana: kat-edra, dakle sjedište koje je dio one Stijene na kojoj je Krist sagradio Crkvu; i kat-ishýo, iz Isusova jamstva da „vrata paklena neće nadvladati“.

Šimun Petar, kako sam piše, „svjedok je Kristovih patnja“. Smije se reći da čovjek koji je trpio zna više… Patnja pročišćava pogled i razlučuje, da bi srce provjerilo, a riječi bile istinite. Petar koji je prošao kušnju ljubavi upozorava starješine u Crkvi, a to vrijedi za sve kojima je povjerena odgovornost za zajednicu, od obiteljske do narodne: pasite stado, brinite se za ljude, „ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno“.

Tamo gdje je prljav, nepošten, sramotan dobitak posrijedi (bez obzira koje vrste) nastaju sukobi, u konačnici – ratovi. Tamo gdje se ne njeguje istina pročišćena brigom za bližnje, nema uporišta ni oslonca; nema poučavanja i zajedničkih traženja; nema poticaja za zajedničkim hodom, nema otajstva ni smisla koji bi ga nosio.

Jedina katedra na kojoj nema trunke prljavoga dobitka jest Kristov križ. Sam Petar je Stijena, katedra koja, prije svega drugoga, nosi Kristov križ i Kristovo uskrsnuće, prisutnost

Duha. Tako promatram i Berninijevu skulpturu u Bazilici sv. Petra u Rimu: četiri crkvena naučitelja s Istoka i Zapada drže prikaz Katedre, naizgled prazne, ali ispunjene prisutnošću Krista (reljef na naslonjaču) i sjajem Duha (alabastreni prozor).

5. U svijetu punom nemira i strepnja, nepravda i zbunjenosti, čini se da sile zla pobjeđuju. Zbog toga je dragocjena Radosna vijest Kristove objave: Moju Crkvu vrata paklena neće nadvladati. „Neće nadvladati“ – tako glasi naš prijevod.

Još tijekom studija za uši mi je zapao taj neobičan izričaj i pitanje: zašto Isus spominje vrata? Bilo bi razumljivije, umjesto „vrata“, reći: neprijateljske, paklene sile neće nadvladati. Kako se to vrata protiv nekoga bore i nadvladavaju?

Tumačenja mogu biti razna, ali smatram korisnim uzeti u obzir i sljedeće. Naime, Crkva se stoljećima promatrala kao utvrda u kojoj se, iza vrata, moglo osjećati sigurnim, dok bi izvan nje vjernici bili izloženi napadima Zloga. Protiv neprijatelja se borilo tako da se on ne vrati, da ne uđe, stvarajući sliku odvojenosti Crkve od svijeta.

No, Isusovu riječ smijemo vidjeti i tako da paklena vrata neće moći učiniti ništa da bi spriječila Crkvu u oslobađanju zatočenih grijehom. Tu je snagu Duha Krist dao Crkvi, istoga Duha koji je njega pomazao. Vrata mogu spriječiti napadače da osvoje, ali ovako se Crkvu može vidjeti koja osvaja ljubavlju srca onih koje je Krist otkupio na križu.

Glagol kat-ishýo znači: vrijediti, važiti, imati snagu, imati primat. Dakle, đavao u svojoj utvrdi neprijateljstava, njegova (paklena) vrata ne mogu izdržati, nemaju prvenstvo, primat pred Kristom, odnosno Crkvom; ne mogu prevladati.

6. Otac laži ne želi da čovjek zna istinu: on nema ključeve, jer je Krist otvorio pristup vječnosti i jer je ključeve odrješivanja i vezivanja dao Petru i Crkvi. Đavao više nema moć kojom bi Crkvi spriječio ulazak na sva mjesta na kojima želi zavladati zlo/Zli.

Katedra u konačnici govori o snazi i ljepoti istine koja se ne dopušta zatvoriti i čuvati, nego nam je dana da ju naviještamo i njome oslobađamo. I pravedan mir u svijetu i radost Crkve rastu iz prihvaćanja istine i pouzdanja u Gospodina. Ako trebamo proći i dolinom smrti molimo da nas prati dobrota i milost.

Dok molimo za našega Papu, da na Petrovoj katedri naviješta Radosnu vijest i poučava, utvrđuje Crkvu u vjeri i jača oslonce u Istini koja otvara sva vrata za zajedništvo vječnoga života, u liturgijskim molitvama danas su te nakane sažete ovako: Da nas ne pokolebaju pomutnje, zablude ovoga svijeta (Zborna); da prispijemo vječnoj baštini (Nad prinosima); da (pričest) bude zalog jedinstva i mira (Popričesna).

Amen.