Braćo i sestre!

1. Kardinal Franjo Kuharić bio je suočen s posebnim kušnjama za Crkvu i naš hrvatski narod, kao što je uostalom, u nekoj mjeri i na svoj način, svaki pastir Crkve.

To se može vidjeti u svjetlu Prvoga čitanja iz Knjige Izlaska, kada je porobljeni izabrani narod oslobođen. Sloboda je donijela sa sobom i odgovornost. U čežnji i potrazi za njima izabrani se narod našao na kušnji. Ušavši u pustinju činilo mu se da je, uz sve muke, u Egiptu bio osiguran. U slobodi je trebao nešto učiniti sam. Sloboda je u pustoši postala prijetnjom, jer su nedostajale nužne namirnice: kruh i voda. Riječ je o vrijednostima koje su i danas aktualne: o slobodi, odgovornosti i sigurnosti.

Nije li se nešto slično dogodilo i hrvatskomu narodu? Nakon čežnje za slobodom i nakon mukotrpnoga puta kroz patnje i svjedočanstava; kroz bijedu i rat kojima smo bili pritisnuti, kao da se brzo zaboravilo kako je bilo. Židovi, nekada robovi u Egiptu, počeli su mrmljati i pokazivali su znakove čudne želje za povratkom u ropstvo. Tamo gdje se ne čuva spomen, lako se dogodi da novi naraštaj koji nije živio u nevolji zapravo ne zna što govori i ne prepoznaje dar. Narod je zaboravio da je sloboda već stanovita sigurnost i da sigurnost bez slobode i odgovornosti zapravo ni ne postoji.

Kardinal Kuharić ovako razmišlja: „Bog je, dakle, čovjeka pozvao u najsretniji život, u ljepotu, svjetlost i ljubav samoga Boga. Uzvišeniji dar mu nije mogao ponuditi. Ali, taj je život, zapravo punina života, ponuđen čovjekovoj slobodi. Bog svoju ljubav nudi svakomu čovjeku, ali mu je silom ne nameće. Sloboda odluke i ljubav povezane su. Bez slobode nema susreta s ljubavlju, ljubav se pak ne događa bez slobodnoga prihvaćanja toga dara“ (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb, 2002., str. 33).

2. U životu svakoga čovjeka, obitelji, raznih zajednica i cijelih naroda postoje posebna mjesta, ispunjena i bremenita značajnim sadržajima. To su mjesta važnih događaja i iskustava, mjesta susreta i obrata, mjesta dodira ljepote ili skupljenih boli…

Zdenac koji spominje Evanđelje jedno je od takvih mjesta, povezanih s praocem Jakovom koji je doživio posebno iskustvo susreta s Bogom, važno ne samo za njega osobno, nego i za sav izabrani narod.

Na tome mjestu, na kojemu je trebalo rasti zajedništvo, događalo se međusobno udaljavanje i netrpeljivost; potvrđivala su se i jačala pravila predrasuda između Židova i Samarijanaca. Isus pak na tom mjestu objavljuje odstupanje od uhodanosti, da bi mogao doprijeti do dubine čovjeka, do Božjega dara.

Čuli smo kako se oko Jakovljevog zdenca, nakon Isusove molbe da mu bude dano malo vode razvio neobičan razgovor, s naizgled neobičnom ženom i u neobično vrijeme. U razgovoru Isusa i Samarijanke voda zadobiva više značenja. Njihov se razgovor odvija na dvije razine. Prva se tiče tjelesne žeđi: i Isus i žena žele se napiti vode, ali Isus ide dalje i govori o vodi koju daje on, koja je dar za vječni život. To je žeđ za ispunjenim životom.

I mi u našoj suvremenosti, osobito u gradovima, vidimo koliko je voda važna i kakva je njezina kakvoća. Mi u Hrvatskoj trebamo biti zahvalni Gospodinu za mnogovrsne darove voda: od izvora i rijeka, do jezera i mora. Znamo da u mnogim zemljama nije tako. Stoga smo pozvani vode čuvati i odgovorno njima raspolagati, jer je to opće dobro svih građana Hrvatske. Voda je blagodat, simbol životnosti, ali i znak suprotnosti: rađanja i umiranja, uništenja i obnove.

Tako je i u Evanđelju u kojemu Isus spominje „živu vodu“. Isus u životu Samarijanke vidi njezinu čežnju za životom. Isus razgovarajući s njom najprije susreće sumnjičavost, a onda otvorenost za novost objave, koja je njezin uobičajen dolazak na Jakovljev zdenac preobrazila u novost života ispunjenog milosrđem i božanskim darom.

3. Kardinal Kuharić, razmatrajući o današnjemu Evanđelju, ovako piše o Isusu: „On, pripadnik izabranoga židovskog naroda, započinje s tom ženom spasiteljski razgovor. I time potvrđuje kako je došao među grešnike da ih spašava, oslobađa od zla i Zloga“ (Kardinal Franjo Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, Glas Koncila, Zagreb, 2001., str. 31-32).

Razgovor na Jakovljevu zdencu donio je plodove. Žena je u svojoj životnoj izgubljenosti i nemiru prepoznala o čemu se radi. Vjera je takva da nam daje prepoznati. Što to znači za nas u ovome vremenu? Čovjek na razne načine očituje potrebu za dubinom, za zdencima vjere, za susretima s Bogom, za novim početkom, da bismo utažili žeđ za puninom, za smislom. Smjerokaz su nam četiri stava ljudskoga života: čežnja, susret, obraćenje, novi početak.

Poslušajmo još nekoliko misli kardinala Franje: „Današnja naša civilizacija prodire u dubine materije! Ali današnja naša civilizacija ne prodire u dubine duha! … Treba ići u dubine duha! Često se o ozbiljnim stvarima vrlo neozbiljno govori! Često se o ozbiljnim problemima života Crkve vrlo površno raspravlja. Često se suviše ističe samo ono vidljivo, relativno i prolazno, a ne uzima se dovoljno u središte pažnje ono nevidljivo ali stvarno, ono vječno i bitno na što mora biti položeno sve relativno ovoga svijeta, ove povijesti i ovoga života. Bez koordinata Apsolutnoga i vječnoga sve vrijednosti ovoga života mogu biti silno dvoznačne, veoma nesigurne i u samima sebi srušene!“ (Kardinal Franjo Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila, Zagreb, 1995., str. 13-14).

4. Braćo i sestre, u našemu životu postoje mjesta povezana s našim susretima s Bogom; mjesta na koja rado dolazimo i na njima živimo iskustvo Božje blizine. Ovaj zamjenski liturgijski prostor uredili smo tako da nas povezuje s našom katedralom. Bogoslužni prostor blaženog Alojzija Stepinca svojom izvanjskom jednostavnošću i znakovima privremenosti snažnije govori o prolaznosti, ali u sebi čuva smisao trajnosti i prisutnost vječnosti.

Ovo je mjesto euharistije, najdubljega susreta Boga i čovjeka. Ovo je mjesto primanja oproštenja, povratka k Bogu; mjesto mogućnosti nalaženja Gospodina u njegovoj Crkvi, u braći i sestrama. Ovdje odjekuje Božja riječ; ovdje živi molitva i pobožnosti; ovdje smo sada dionici važnih slavlja za našu nadbiskupiju, za Crkvu u našemu narodu i za hrvatsku domovinu. Ovdje u vjeri donosimo sebe, zahvalni za milosti koje smo primili i primamo od ljudi po kojima je Bog učinio velika djela.

Posljednja svečana pontifikalna euharistija u našoj prvostolnici prije potresa bila je na današnji dan prigodom osamnaeste obljetnice smrti blagopokojnog Kardinala. Premda sada nismo u našoj prvostolnici i premda je od preminuća kardinala Franje prošla dvadeset i jedna godina, ovdje ga vidimo u duhu: kako s nama slavi otajstva spasenja; kako se raduje zajednici Crkve; kako propovijeda Božju riječ; kako je uronjen u pobožnu molitvu Majci Božjoj Bistričkoj; kako moli zagovor blaženoga Alojzija, u poniznoj sigurnosti u njegovu svetost.

Ovdje se i večeras susrećemo sa slugom Božjim, kardinalom Franjom, u Božjoj ljubavi po Isusu Kristu. Naš Gospodin nam se darovao da bismo ga uvijek mogli naći, štoviše: da bismo bili u njemu i imali život u izobilju.

5. Nadbiskup Kuharić je za puno ljudi, svojim riječima i prisutnošću, postao osoba susreta s Bogom. Njegov život i služenje Crkvi obilježava predivan dar kojim je privlačio: znao je dati vrijednost običnomu. To mi se čini vrijednim ponijeti i s ovoga slavlja, s treće korizmene nedjelje: običnost koja zadobiva snagu sakramenta, Božje prisutnosti i djelovanja njegove milosti.

Živimo u vremenu u kojemu se žele: izvanrednosti, posebna iskustva, neobičnosti. Najčešće se takva traženja pojave tamo gdje se nastoji izbjeći stvaran život i gdje se ne prihvaća Božja providnost u kojoj svatko ima dragocjeno mjesto.

Samarijanka je nosila teret običnosti; nije željela nikoga susresti, izbjegavala je druge, ali i sebe i svoj život. Htjela je samo običnu vodu. No, običnost ju je dovela do Isusa na zdencu, stranca i neprijatelja koji je osjetio žeđ, onu ljudsku, tjelesnu, ali i žeđ za čovjekom.

6. Kardinal Franjo upućuje nas na milost u običnome. Po tome daru nitko i nigdje nije zaboravljen; nitko ne treba biti izgubljen, jer Krist nudi spasenje po vjeri.

Sluga Božji Franjo u susretima s ljudima svojom je blagošću ponavljao Isusovu rečenicu: Kad bi znao, kad bi znala dar Božji…, život bi ti postao puniji i radosniji. To je svjedočio i u svojim dvojbama i u zabrinutostima, s pouzdanjem. Mi smo to prepoznali i želimo da to prepoznaju i drugi, zbog čega smo poduzeli potrebne korake prema beatifikaciji.

Čvrsto se tomu nadamo te na tu nakanu i večeras molimo. Molim također da oni koji su u ime Nadbiskupije zaduženi za postupanja koja vode prema proglašenju blaženim kardinala Kuharića da nastave marljivo prikupljati i urediti dokumentaciju te, u duhu crkvenosti, samozatajno pripremiti sve što je u našoj Nadbiskupiji potrebno učiniti za daljnje postupanje.

Mi znamo da življenje svetosti i njezini tragovi neprestano djeluju u našoj Crkvi i da im ne mogu nauditi nikakva podmetanja koja bi htjela Crkvu razjediniti, bilo optužbama bilo laskanjima. Uostalom, i kardinal Kuharić tijekom svoje nadbiskupske službe i jedno i drugo itekako je snažno iskusio, ne samo od strane očitih neprijatelja nego i od onih koji su se predstavljali i koji se predstavljaju prijateljima.

Dok zahvaljujemo Gospodinu za nadbiskupa Franju, vrijednoga pastira Crkve zagrebačke, nastojmo činiti što je i on činio: biti otvoreni za susret s ljudima koji čeznu za Bogom. Nama je darovan Božji Duh. Po njemu živimo „u duhu i istini“. Po njemu je u našim srcima razlivena Božja ljubav. Ona se razlijeva preko naših životnih posuda i teče u život vječni. U korizmenome hodu darujmo i podijelimo s drugima Božju ljubav.

Amen.