Homilija kardinala Taglea prigodom proslave Stepinčeva u Rimu
Foto: Marko Martić // Proslava Stepinčeva u Rimu (1)
Zagreb (IKA)
Donosimo u cijelosti homiliju kardinala Luisa Antonia Gokima Taglea, prefekta Dikasterija za evangelizaciju, koju je uputio na blagdan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2024., u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu.
Liturgijska čitanja: Mudr 3,1-9; 2 Kor 6,4-10; Iv 13,24-26
Zahvaljujemo Bogu koji nas je okupio kao zajednicu na ovom euharistijskom slavlju dok slavimo bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. Vi koji dolazite iz Hrvatske poznajete dobro njegov život, njegovu službu i njegovo trpljenje. No, svaki mučenik dar je i sveopćoj Crkvi. Svaki nam mučenik na svoj način pokazuje značenje nasljedovanja Isusa. Dopustite mi da podijelim nekoliko točaka za naše razmatranje.
U prvom redu, mučeništvo se sastoji od davanja svjedočanstva za Isusa. Često mislimo da mučeništvo znači trpjeti i umrijeti. Ali nije svako trpljenje povezano sa svjedočanstvom za Isusa. Ono što vrijedi kao mučeništvo u Crkvi jest djelotvorno i autentično svjedočanstvo, spremno podnijeti i smrt za Isusa. Danas mnogi mučenici u Crkvi, na poseban način bl. Alojzije Stepinac, pozivaju sve nas krštene da budemo svjedoci Isusa i njegova Evanđelja u našem svakodnevnom životu u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u upravljanju državama, u umjetnosti, u znanosti, u poslovnom svijetu i na društvenim mrežama. Budite otvoreni patnjama koje mogu proizaći iz vašeg svjedočenja Isusa Krista. Onaj tko odbacuje Krista i njegovo Evanđelje, odbija također i svjedočanstvo. Ali za pravoga mučenika, svjedočiti Isusa je puno jači poziv od toga da se sačuvamo od trpljenja. Kako je to moguće? Moguće je kad se ljubi i kada se bezuvjetno pouzdaje u Gospodina. Kao što kaže prvo čitanje iz Knjige Mudrosti: „Koji se u Gospodina ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.“ (Mudr 3, 9). Pouzdajući se u Gospodina i povjeravajući se njegovoj milosti i milosrđu, mogu se oduprijeti svakom protivljenju i trpljenju. Blaženi Stepinac je kao moto svoga biskupstva i kao temeljno pravilo svoga života izabrao „In te Domine speravi“ – U Tebe se, Gospodine, uzdam! iz Psalma 31. Pokušajmo ispitati sami sebe. U koga ili u što polažem svoje pouzdanje? U bogatstvo, u moć, u prestiž? Ako se pouzdajemo u ove svjetovne stvari, onda ćemo davati svjedočanstvo njima, a ne Gospodinu.
U drugom redu, mučenik ili svjedok slijedi Isusa koji u Evanđelju govori o sebi kao o pšeničnom zrnu koje pada na zemlju i umire. U tom procesu umiranja donosi mnogo ploda i daruje život. I samo je utjelovljenje Isusa Krista bilo jedno „padanje na zemlju“, oplijenjivanje i oslobađanje od svoje slave i ponizno prihvaćanje ljudskog stanja ili „kenoza“, kako nam to opisuje Sv. Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima. Svaki trenutak Isusovog života i djelovanja, koje svoje vrhunac ima u križu, jest „kenoza“, gubitak vlastitog života kako bi drugi mogli živjeti. Mučenik treba nasljedovati Isusovu žrtvu i očitovati ju u svom vlastitom životu. Blaženi Stepinac vidi ovu „kenotičku“ viziju na poseban način vezanu uz svećeničku službu. On piše jednom tek zaređenom svećeniku 1957. godine: „Dostojno je i pravedno zahvaljivati za veliki dar svećeništva. I to ne zato što bi Vas svećeništvo po časti uzdizalo iznad kraljeva i careva, ili po snazi iznad svih vojski ovoga svijeta, nego zbog činjenice da se ni u jednom staležu ne može tako slaviti Boga i voditi brigu o besmrtnim dušama kao u svećeničkom zvanju.” Mučenik ne žudi za zemaljskom slavom, nego za slavom koja se daje Bogu i koja ide prema dobru drugih, kao što je to učinio Isus. Mučenici Crkve, na poseban način blaženi Stepinac, pozivaju nas na ponizno i bezinteresno nasljedovanje Isusa. Naš se svijet uništava ludom pohlepom za vlašću, dominacijom i bogatstvom. I na koncu nas vodi u smrt. Stoga danas imamo veliku potrebu za svjedocima oživljujuće snage poniznosti i Isusova dara samoga sebe“.
Na kraju, kada je Isus došao na zemlju po svom utjelovljenju, životu, smrti i uskrsnuću, sjedinio se sa svakim ljudskim bićem koje je načinjeno od zemlje i prašine. Prihvatio je naše trpljenje i donio nam nadu vječnoga života. Nema svjedočanstva za Isusa bez ljubavi prema bližnjemu i zajedništva sa siromasima i patnicima, kao što nam je to pokazao sam Isus. Isus je umro za sve. Pravi kršćanin treba imati srce za svakoga i treba pokazivati Isusovu univerzalnu spasenjsku ljubav prema svima. Kršćansko svjedočenje potvrđuje vrijednost svakoga ljudskoga bića jer je svaki čovjek stvorenje Božje i dijete Božje. Blaženi Stepinac reče u prigodi svetkovine Presvetog Trojstva 1943. godine: „Ali nijedan čovjek zdrave pameti ne može zanijekati da ljudski rod čini jednu jedinstvenu cjelinu. Svi bez razlike, kojemu drago jeziku ili narodu pripadali, vuku svoje podrijetlo od Boga Trojedinoga, koji je progovorio stvarajući čovjeka: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!’ (Post 1,26)… Svi imadu zajedničko obitavalište. Svi imadu jedan te isti nadnaravni cilj, a to je Bog, vječna sreća svakog ljudskog srca.“ Ljudska je povijest svjedočila i nastavlja svjedoči brutalnosti i nasilju uzrokovanom diskriminacijom, predrasudama i nepravdom. Budimo mi ti koji će svjedočiti zajedništvo, bratstvo i solidarnost koje nam nude Isus i Duh Sveti. Kada naš rad bude odbačen i kada budemo pogođeni trpljenjem, neka nam utjehu pružaju riječi blaženog Stepinca: „Iz Isusove nepravedne osude, slijedi da smo, iz ljubavi prema Isusu, uvijek spremni prihvatiti osudu od strane ljudi… Ako dakle ljudi nepravedno sude o tebi, a pogotovo ako bi se desilo ikada, da budeš sudski osuđen radi tvoje vjernosti Kristu, raduj se i veseli se i, jer Isus trpi u tebi! … Kad se s Isusom trpi, onda sve biva lako!“ Blaženi Alojzije Stepinče, moli za nas.